Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1641/06 (S. Š.)

Odluka donesena 10. 01. 2008.

  • Naknada
  • Radni spor
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1641/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 01. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 10. januara 2008. godine, u predmetu broj AP-1641/06, rješavajući apelaciju Seke Šurlan, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Seke Šurlan podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci, broj Ž-7/05 od 13. aprila 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Seka Šurlan (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Stevo Ćulibrk, advokat iz Banjaluke, podnijela je, 2. juna 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Ž-7/05 od 13. aprila 2006. godine. Apelantica je, 1. juna 2006. godine i 11. septembra 2006. godine dopunila apelacija, a 26. januara 2007. godine priložila i Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Rev-06-000 715 od 12. decembra 2006. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj RS-

367/04 od 8. oktobra 2004. godine, usvojen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da joj tuženi MDP „Incel-holding“ Banjaluka i ODP „Univerzum“ Banjaluka solidarno isplate iznos od 2.186,00 KM, na ime neisplaćenih plata za januar, februar, mart, april i maj 1998. godine, te za maj, juni, novembar i decembar 1999. godine.

3. Rješenjem Okružnog suda, broj Ž-7/05 od 13. aprila 2006. godine, usvojena je žalba tuženog MDP „Incel-holding“ Banjaluka, ukinuta prvostepena presuda i odbačena tužba kao nedopuštena. Okružni sud je zaključio da apelantica nije koristila pravo prigovora u preduzeću, pa je u skladu sa odredbom člana 57. stav 2. Zakona o radnim odnosima («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 25/93), tužbu apelantice odbacio kao nedopuštenu, jer je u ovim zakonskim odredbama određeno da radnik koji se nije koristio pravom prigovora u preduzeću nema pravo na sudsku zaštitu. Osim toga, Okružni sud je primjenio i član 105. stav 2 Zakona o radu Republike Srpske («Službeni Glasnik Republike Srpske», br. 38/00, 40/00, 41/00, 26/01, 47/02, 38/03, 66/03, 55/07, 20/07), u kom smislu je zaključio da je i sama tužba apelantice neblagovremeno podnesena. Okružni sud je, u obrazloženju osporenog rješenja, naveo da je apelantica podneskom od 17. aprila 2001. godine uredila tužbu kojim je tražila isplatu plata za 1998. i 1999. godinu, a da je članom 105. stav 2 Zakona o radu Republike Srpske propisano da radnik može podnijeti tužbu za zaštitu prava radnika u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava. Pošto je apelantica znala da joj u toku 1998., 1999, pa i 2000 godine nisu isplaćene plate, Okružni sud je zaključio da su ispunjeni zakonski uslovi za utvrđenje da je tužba u konkretnom sporu neblagovremeno podnešena.

4. Protiv Rješenja Okružnog suda, broj Ž-7/05 od 13. aprila 2006. godine, apelantica je izjavila reviziju. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Rev-06-000 715 od 12. decembra 2006. godine, revizija je odbačena. Vrhovni sud je zaključio da, u konkretnom slučaju, revizija nije dozvoljena budući da vrijednost pobijanog dijela pravnosnažne odluke ne prelazi 10.000 KM, te da raspravljanje o reviziji apelantice nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.

5. Apelantica smatra da je osporenim Rješenjem Okružnog suda, broj Ž-7/05 od 13. aprila 2006. godine, povrijeđeno njeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih ustavnih prava apelantica vidi u činjenici da je Okružni sud navodno pogrešno primjenio materijalno pravo kada je zaključio da je apelantica najprije trebalo da podnese prigovor u okviru preduzeća i da je, osim toga, u njenom slučaju pogrešno i nepravilno primjenjen član 105. stav 2 Zakona o radu, u smislu kojeg je sud zaključio da je tužba neblagovremeno podnesena. Apelantica tvrdi da je Okružni sud, umjesto člana 105. stav 2. Zakona o radu, trebalo da primjeni član 372. Zakona o obligacionim odnosima, koji predviđa duži rok zastare. Apelantica posebno ističe različitu praksu redovnih sudova u pogledu primjene člana 105. stav 2. Zakona o radu, a naročito počev od 2004. godine kada sudovi zauzimaju drugačije i za stranke nepovoljnije stanovište o primjeni navedenog člana. Konačno, apelantica predlaže da se ukine Rješenje Okružnog suda, broj Ž-7/05 od 13. aprila 2006. godine, a Presuda Osnovnog suda, broj RS-367/04 od 8. oktobra 2004. godine, održi na snazi.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. Ustavni sud zapaža da je, prema stanju spisa, Osnovni sud meritorno odlučivao o pravu apelantice za isplatu određenog novčanog iznosa na ime njenog potraživanja iz radnog odnosa i usvojio njen tužbeni zahtjev. Odlučujući o žalbi drugotuženog, Okružni sud je rješenjem ukinuo prvostepenu presudu i tužbu odbacio jer apelantica nije, prije podnošenja tužbe, podnosila prigovor kod poslodavca protiv osporene odluke, ali i zbog toga što je tužba apelantice neblagovremena, jer je podnesena van roka predviđenog članom 105. stav 2. Zakona o radu.

9. Ustavni sud napominje da je, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, «na svakoj državi potpisnici sporazuma je da uspostavi odgovarajuće sudove i tribunale, da utvrdi granice svoje nadležnosti i predvidi uslova za pokretanje postupaka (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Guzzardy protiv Italije, presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, broj 39, stav 72). Međutim, taj sud ističe da su mehanizmi zaštite koje je uspostavila Evropska konvencija sekundarni u odnosu na pravne sisteme država koji se tiču zaštite ljudskih prava. Evropska konvencija prepušta zadatak osiguravanja prava i sloboda koji su u okrilju Evropske konvencije nadležnim organima svake države potpisnice. «Institucije uspostavljene Konvencijom daju svoj doprinos ovom zadatku, ali će one biti uključene u postupak tek kada se iscrpe svi pravni lijekovi u domaćem pravnom sistemu» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Velike Britanije, serija A broj 24, stav 48). Prema tome, zaštita ustavnih prava apelanata je, prije svega, zadatak redovnih sudova, a tek onda Ustavnog suda.

10. U vezi sa gore navedenim, Ustavni sud zapaža da je shodno relevantnoj odredbi člana 105. stav 2. Zakona o radu, apelantica propustila rok za podnošenje tužbe za isplatu svojih potraživanja iz radnog odnosa, Shodno tome, kao i činjenici da apelantica prije podnošenja tužbe sudu nije podnosila prigovor poslodavcu protiv rješenja kojim su joj, navodno, povrijeđena prava iz radnog odnosa, Okružni sud je odbacio tužbu kao nedopuštenu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud primjećuje da apelantica nije došla do konačne meritorne odluke koja bi mogla biti predmet raspravljanja pred Ustavnim sudom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica nepodnošenjem prigovora poslodavcu nije efektivno iscrpila pravne lijekove, već je samo formalno podnijela tužbu, na temelju kojih redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1641/06 (S. Š.) | Sudska praksa | Aktio