Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1814/07 (V. D.)
Odluka donesena 10. 01. 2008.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1814/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 01. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 10. januara 2008. godine, u predmetu broj AP 1814/07, rješavajući apelaciju Vladimira Dojčinovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vladimira Dojčinovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci, broj 011-0-Kž-
07-000 089 od 11. aprila 2007. godine, i presude Osnovnog suda u Banja Luci, broj K-168/02 od 17. novembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vladimir Dojčinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, koga zastupa advokat Zlatan Ljubljanac, advokat iz Gradiške, podnio je, 20. juna 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-Kž-07-000 089 od 11. aprila 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj K-168/02 od 17. novembra 2006. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio prekid izvršenja kazne zatvora do odluke o meritumu po ovoj apelaciji.
2. Presudom Osnovnog suda, broj K-168/02 od 17. novembra 2006. godine, apelant je oglašen krivim zbog počinjenog krivičnog djela teško djelo protiv bezbjednosti javnog saobraćaja iz člana 181. stav 3. Krivičnog zakonika Republike Srpske – Posebni dio («Službeni list SR BiH», broj 16/77 i «Službeni glasnik Republike Srpske» broj 16/77 u daljnjem tekstu: KZ RS-Posebni dio) jer je na način i u vrijeme navedeno u izreci presude ne pridržavajući se saobraćajnih propisa ugrozio javni saobraćaj i doveo u opasnost život ljudi, usljed čega je nastupila smrt dva lica, čime je te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine uz obavezu plaćanja troškova krivičnog postupka, paušala te troškova punomoćnika oštećenenog u iznosima navedenim u izreci presude. Oštećeni su sa imovinsko-pravnim zahtjevom upućeni na parnicu.
3. U obrazloženju presude sud je naveo da je proveo dokazni postupak saslušanjem apelanta, određenog broja svjedoka i oštećenih, zatim vještačenje po vještacima medicinske i saobraćajne struke, te izvršio rekonstrukciju događaja i uvid u ostali dio spisa uključujući i rekonstruisani spis Ki-4/98. Na osnovu svih utvrđenih činjenica i okolnosti radnji izvršenja krivičnog djela, provedenih dokaza, a naročito na osnovu nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke V.N., čiji je nalaz prihvaćen kao objektivan i stručan, sud je utvrdio da je osnovni uzrok nastanka saobraćajne nezgode propust apelanta da na raskrsnici, pošto se radilo o slučaju skretanja u lijevu stranu, propusti vozilo koje dolazi iz suprotnog smjera, te da je sam način uključivanja apelanta na put koji je rezervisan za saobraćaj motornih vozila bio nebezbjedan i nezakonit i suprotan odredbama o bezbjednosti saobraćaja. Na osnovu provedenih dokaza sud je utvrdio da je apelant, olako držeći da će se bezbjedno uključiti na put sa prvenstvom prolaza, kamionom na raskršću započeo radnju skretanja u lijevo sa namjerom uključivanja na put rezervisanom za saobraćaj motornih vozila u pravcu grada, prethodno nepropuštajući motocikl na kojem su bile dvije osobe, pa je tako došlo do udara motocikla u kamion sa smrtnim ishodom te dvije osobe, što je sve opisano u izreci presude, počinivši tako predmetno krivično djelo. Sud je naveo da je prilikom odlučivanja o vrsti i visini sankcije, te stepen krivične odgovornosti apelanta, uzeo u obzir sve olakšavajuće okolnosti (da su oštećeni znatno doprinjeli nastanku saobraćajne nesreće, krećući se brzinom većom od 70 km/h, raniju neosuđivanost apelanta, i njegovo imovno stanje) i otežavajuće okolnosti (da je u ovoj saobraćajnoj nesreći dvoje lica izgubilo život), smatrajući da će se utvrđenom kaznom postići svrha kažnjavanja.
4. Presudom Okružnog suda, broj 011-0-Kž-07-000 089 od 11. aprila 2007. godine, žalba apelanta je odbijena kao neosnovana, a žalba Okružnog tužilaštva Banja Luka je uvažena te prvostepena presuda preinačena u odluci o krivičnoj sankciji na način da je apelant za krivično djelo za koje je prvostepenom presudom oglašen krivim, osuđen na kaznu zatvora od jedne godine i dva mjeseca.
5. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da prvostepenom presudom nisu učinjene povrede krivičnog zakona na štetu optuženog, a ni bitne povrede odredaba krivičnog postupka, na koje sud pazi po službenoj dužnosti, pa ni bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 364 stav 1 tačka 11 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske («Službeni list SFRJ», broj 26/86 i «Službeni glasnik Republike Srpske», broj 4/93, u daljnjem tekstu ZKP RS) na koju se u žalbi branioca neosnovano ukazuje, dok je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, te na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenjen krivični zakon i odlučeno o troškovima postupka. U obrazloženju prvostepene presude, navodi se u osporenoj presudi Okružnog suda, dati su razlozi o svim činjenicama odlučnim za postojanje predmetnog krivičnog djela i krivične odgovornosti optuženog. Po ocjeni Okružnog suda, stoji tvrdnja da su oštećeni doprinjeli nastanku saobraćajne nezgode i obimu njenih štetnih posljedica, ali ne u mjeri da bi krivična odgovornost apelanta time bila isključena, jer je nepropisna vožnja motocikliste pravilno kvalifikovana kao olakšavajuća okolnosti pri izricanju kazne apelantu, čime nije povređen krivični zakon na štetu apelanta, jer su poštovana opšta pravila o odmjeravanju kazne.
6. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st 1. i 3. tačka d) Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da se prvostepena presuda zasniva na navodno nezakonitom dokazu - zapisniku o uviđaju sačinjenom od strane policije - a u kojem nije konstatovano postojanje veoma dugog traga kočenja motocikla oštećenog, koji je smrtno stradao zajedno sa suvozačem. Apelant navodi da je taj dokaz - postojanje traga kočenja motocikliste - postojao i da su tu činjeniocu potvrdili neki svjedoci kao i policajac Č. M. koji je vršio uviđaj na licu mjesta, a što nije konstatovano u zapisniku. Čak je u dopunskom vještačenju saobraćajnog vještaka, navodi apelant, istaknuto da za slučaj postojanja traga kočenja motocikla uopšte ne stoji odgovornost apelanta. Apelant zaključuje da je prvostepena presuda donesena na osnovu nezakonitog dokaza, te da je Okružni sud bez ikakvog konkretnog obrazloženja odbacio žalbu apelanta kao i brojne dokaze koji mu idu u prilog. Ovakvim postupkom je povređeno njegovo pravo na pravičan postupak, pa apelant predlaže da se apelacija usvoji, ukinu osporene presude i predmet vrati na ponovni postupak. Pošto je apelant 11. juna 2007. godine stupio na izdržavanje izrečene kazne zatvora, predlaže se donošenje privremene mjere kojom će se naložiti prekid izvršenja kazne do odluke o meritumu po ovoj apelaciji.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
8. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U suštini, osnovni apelantov prigovor je da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje jer je prvostepenu presudu prvenstveno zasnovao na navodno nezakonitom dokazu - zapisniku o uviđaju sačinjenom od strane policije, a u kojem nije konstatovano postojanje veoma dugog traga kočenja motocikla oštećenog, što bi dovelo do bitno drugačijeg utvrđenja okolnosti krivičnog djela i izricanja kazne, i što bi ukazalo da apelant nije kriv za nastanak štetne posljedice. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim ukoliko se radi o kršenju ustavnih prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
10. U vezi sa navodima apelacije, Ustavni sud prvenstveno konstatira da iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizilazi da je u toku postupka odbrana predložila kao dokaz nalaz i mišljenje koji je izvršio vještak saobraćajne struke N.V., prema kojem je osnovni uzrok saobraćajne nesreće nepridržavanje saobraćajnih propisa odnosno propust apelanta da na raskrsnici u slučaju skretanja u lijevu stranu propusti vozilo koje dolazi iz suprotnog smjera, i da je sam način uključivanja apelanta na put koji je rezervisan za saobraćaj motornih vozila bio nebezbjedan i nezakonit i time suprotan saobraćajnim propisima, koji dokaz je izveden na glavnom pretresu, te je taj vještak, kao i kod izvođenja ostalih dokaza u postupku, neposredno saslušan pred sudom. U obrazloženju prvostepene odluke sud je dao detaljne razloge zašto je prihvatio ovaj dokaz kao objektivan i stručan nalaz vještaka saobraćajne struke V. N. Očigledno je dakle da je sud provođenje ovog dokaza, uz ostale utvrđene činjenice i dokazna sredstva, iskaze svjedoka, kao i rekonstrukciju događaja smatrao dovoljnim za utvrđivanje činjeničnog stanja i da primjena rezultata do kojih je došao provodeći dokaze i utvrđujući činjenice za koje je sud smatrao da su neophodne, nije proizvoljno primjenio materijalno pravo i odredbe krivičnog zakonodavstva.
11. Dalje, Ustavni sud konstatira da iz stanja spisa nesumnjivo proizlazi da je apelant imao mogućnost da iznese svoju odbranu, da predlaže izvođenje dokaza, te daje primjedbe na dokaze optužbe. Insistiranje na važnosti samo jednog dokaza, i navodi da taj dokaz treba uzeti u obzir, uz zanemarivanje svega što objašnjava okolnosti učinjenog krivičnog djela, nije povreda principa krivičnog postupka niti narušavanje pravila pravičnog saslušanja. Sud je proveo dokaze koje su predložile obje strane, a za koje je on ocjenio da mogu razjasniti okolnosti učinjenog krivičnog djela. Osim navedenog, Ustavni sud zapaža da je u toku krivičnog postupka proveden čitav niz i drugih materijalnih dokaza na osnovu kojih je sud utvrdio da je apelant počinio teško krivično djelo protiv bezbjednosti javnog saobraćaja sa smrtnim ishodom dva lica, te da je prvostepeni sud na ovako utvrđeno činjenično stanje primijenio relevantne zakonske odredbe, a da izrečena kazna predstavlja minimalnu kaznu koja se može u tim slučajevima izreći. Dakle, osporena odluka prvostepenog suda nije zasnovana isključivo na nalazu i mišljenju vještaka V.N., već je taj nalaz cijenjen u vezi s drugim provedenim dokazima. Obzirom da je sud razmotrio i odbranu apelanta koju je također cijenio u vezi sa ostalim provedenim dokazima, te dao razloge zašto ista nije mogla uticati na donošenje drugačije odluke, Ustavni sud ne nalazi ništa što ukazuje da je u apelantovom slučaju materijalno pravo proizvoljno primjenjeno niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka.
12. Ustavni sud dalje zapaža da apelant u apelaciji ponavlja navode iz žalbe izjavljene protiv prvostepene presude koje je razmotrio Okružni sud prilikom donošenja osporene presude, broj 011-0-
Kž-07-000 089 od 11. aprila 2007. godine, u kojoj je žalbeni sud detaljno obrazložio zašto navodi žalbe nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja ove krivične stvari. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da u spisu apelacije nema objektivnih dokaza, koji bi ukazivali na razumnu sumnju da redovni sudovi prilikom odlučivanja o osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta povrijedili njegovo pravo na pravično suđenje. Iz navedenih razloga, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i 3 tačka d) Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović