Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-880/06 (L. M.)

Odluka donesena 10. 01. 2008.

Nema povrede
Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni odnos
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-880/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 01. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 10. januara 2008. godine, u predmetu broj AP-880/06, rješavajući apelaciju Ljeposave Mihajlović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ljeposave Mihajlović podnesene protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj Gž-598/05 od 23. decembra 2005. godine, i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj P-10/05-I od 18. novembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ljeposava Mihajlović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Brčko Distrikt), podnijela je, 17. marta 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud), broj Gž-598/05 od 23. decembra 2005. godine, i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine(u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-10/05-I od 18. novembra 2005. godine.

2. Apelantica je bila u radnom odnosu na neodređeno vrijeme kao nastavnica biologije i hemije u Prvoj i Četvrtoj Osnovnoj Školi u Brčko Distriktu, sve do 30. juna 2002. godine, kad joj je prestao radni odnos i zaključena radna knjižica, a shodno Odluci Gradonačelnika Brčko Distrikta BiH, broj 01-014-3872/02 od 10. jula 2002. godine. Smatrajući da joj je radni odnos prestao na nezakonit način, dok je bila na bolovanju, apelantica je pokrenula parnični postupak pred Osnovnim sudom, tražeći da joj se isplati neisplaćena plaća za 16 mjeseci u iznosu od 12.360,00 KM, počev od 10. jula 2002. godine do 13. novembra 2003. godine kao i odgovarajuća otpremnina u iznosu od 2.900,00 KM.

3. Presudom Osnovnog suda, broj P-10/05-I od 18. novembra 2005. godine, koja je potvrđena presudom Apelacionog suda, broj Gž-598/05 od 23. decembra 2005. godine, odbijen je kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da Brčko Distrikt apelantici isplati na ime neisplaćenih plata za 16 mjeseci, od dana prestanka radnog odnosa 30. juna 2002. godine pa do ostvarivanja penzije 13. novembra 2003. godine, iznos od 12.360,00 KM, te na ime otpemnine iznos od 2.900,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

4. U obrazloženju osporenih presuda, sudovi su naveli da je radni odnos apelantici prestao na isti način kao i svim radnicima u administraciji Brčko Distrikta primjenom Naloga Supervizora o integrisanoj administraciji od 19. septembra 2001. godine («Službeni glasnik Brčko Distrikta», broj 11/01), koji je u članu 1. jasno propisao da će «31. oktobra 2001. godine prestati da postoje sva entitetska administrativna tijela čije su nadležnosti prenesene na Brčko Distrikt i radna mjesta u njima». Prava radnika koja nisu zaposlena u integrisanoj administraciji, uključujući i apelanticu, regulisana su članom 2. Navedenog Naloga, pa je shodno tome apelantica primala platu uz uplatu odgovarajućih doprinosa sve do 31. oktobra 2001. godine iz budžeta Brčko Distrikta, a do 30 juna 2002. godine u skladu sa tačkom 7. Sporazuma o sprovođenju obaveza entiteta iz konačne arbitražne odluke za Brčko Distrikt, koji je potpisan 24. oktobra 2000. godine, tako da su sa danom 30. junom 2002. godine prestale sve obaveze tuženog prema apelantici, kako je i navedeno u Odluci Gradonačelnika od 10. jula 2002. godine.

5. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ona smatra da je cijelo sporno vrijeme bila radnik u integrisanoj administraciji Brčko Distrikta i da se okolnost da je bila na bolovanju ne može nikako uzeti kao razlog da joj prestane radni odnos 10. jula 2002. godine i da je svakako trebalo uzeti u obzir što je ona još uvjek navodno bila zaposlena i na bolovanju. Prema tome, apelantica smatra da je odluka Gradonačelnika o prestanku radnog odnosa nezakonita, jer joj je radna knjižica zaključena dok je bila na bolovanju, pa predlaže da Ustavni sud donese presudu istu onakvu kakvu je apelantica tražila u žalbi na presudu Osnovnog suda od 29. novembra 2005. godine, odnosno da joj se prizna status radnika koji je zaposlen u integrisanoj administraciji Brčko Distrikta, do trenutka penzionisanja 13. novembra 2003. godine, sa pravom na isplatu zaostalih plaća i otpremnine.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencuji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

8. U konkretnom slučaju, apelantica pokreće pitanje ustavnog prava na život povodom navodno nezakonitog prestanka radnog odnosa i isticanja tužbenih zahtjeva za isplatu zaostale plaće i otpremnine. Međutim, osim paušalnih navoda o kršenju navedenog prava, apelantica nije Ustavnom sudu predočila bilo kakve razloge, niti dostavila dokaze kojima bi opravdala ove svoje tvrdnje i iz kojih bi bilo moguće zaključiti da bi zbog odluka sudskih organa Brčko Distrikta, kojim su odbijeni njeni zahtjevi za isplatu zaostalih plaća i otpremnine, moglo doći do kršenja navedenog ustavnog prava apelantice. Ustavni sud, takođe, konstatuje da su navodi apelantice o osnovanosti tih zahtjeva također neargumentovani, jer apelantica te svoje tvrdnje nije ničim potkrijepila, pa takve tvrdnje nisu od uticaja na drugačiju odluku Ustavnog suda.

9. Dakle, u vezi apelantičinih navoda da joj je povrijeđeno pravo na život i polazeći od činjenice da se ovim ustavnim pravom štite najveće vrijednosti koje pojedinac posjeduje, te da nije moguće dovesti u vezu tužbene zahtjeva za isplatu plaće i otpremnine sa zaštićenim pravom na život, Ustavni sud ukazuje da se iz navoda apelacije ne može ni na koji način zaključiti da osporene sudske odluke pokreću pitanja kršenja navedenog prava na život zaštićenog članom II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 2. Evropske konvencije. Prema tome, navodi apelantice da joj je povrijeđeno pravo na život, Ustavni sud smatra paušalnim i ničim dokazanim, pa se ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnja apelantice da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava, zbog čega su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-880/06 (L. M.) | Sudska praksa | Aktio