Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-960/06 (Š. P.)
Odluka donesena 10. 01. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Penzija
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o radu
- Uredba o izmjenama i dopunama uredbe o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu mirovinu vojnih osiguranika vojske Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Uredba o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika vojske Federacije Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-960/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 01. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 10. januara 2008. godine, u predmetu broj AP-960/06, rješavajući apelaciju Šeće Pamuka na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Šeće Pamuka podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj 007-0-U-06-000- 003 od 9. februara 2006. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Šećo Pamuk (u daljnjem tekstu: apelant) iz Hrasnice, podnio je, 29. marta 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 007-0-U-06-000-003 od 9. februara 2006. godine.
2. Apelantu je prestala profesionalna vojna služba 1. aprila 1997. godine, zbog organizacijsko-formacijskih promjena i smanjenja brojnog stanja u vojnoj jedinici. Nakon toga, apelant se u periodu od 19. juna 1997. godine do 18. decembra 2003. godine nalazio u radnom odnosu na neodređeno vrijeme, a u skladu sa odredbama Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH», br. 43/99 i 32/00, u daljnjem tekstu: ZoR FBiH). Smatrajući da mu se ovaj period mora računati u penzijski staž za ostvarenje starosne penzije, zahtjevom od 9. aprila 2004. godine, apelant je pokrenuo postupak za ostvarenje prava na starosnu penziju pozivajući se na primjenu odredaba Uredbe o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika Vojske Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH», br.18/04, 27/04 i 47/04, u daljnjem tekstu: Uredba).
3. Odlučujući o zahtjevu apelanta Direktor Kantonalne administrativne služba Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: Direktor Kantonalne administrativne službe) donio je Rješenje, broj 0001075778764 od 13. jula 2005. godine, kojim apelantu nije priznato pravo na starosnu penziju. U obrazloženju navedenog rješenja se navodi da se apelant u periodu od 19. juna 1997. godine do 18. decembra 2003. godine nalazio u radnom odnosu na neodređeno vrijeme, a u skladu sa odredbama ZoR FBiH. Kako je apelant zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme nakon prestanka vojne službe, organ uprave je zaključio da apelant nije stekao pravo na sticanje penzije u smislu člana 5. stav 1. Uredbe. Osim toga, članom 5. stav 2. Uredbe je izričito predviđeno da se ove odredbe ne odnose na vojne osiguranike koji su zasnovali drugi radni odnos na neodređeno vrijeme nakon prestanka profesionalne vojne službe.
4. Apelant je protiv rješenja Direktora Kantonalne administrativne službe, broj 0001075778764 od 13. jula 2005. godine, izjavio žalbu Direktoru Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: Direktor Federalnog zavoda PIO/MIO) koji je Rješenjem, broj 02/1-1075778764 od 11. novembra 2005. godine, žalbu apelanta odbio kao neosnovanu.
5. U obrazloženju navedenog rješenja je navedeno da član 19. ZoR-a FBiH predviđa da će se Ugovor o radu koji ne sadrži podatak u pogledu trajanja smatrati ugovorom o radu na neodređeno vrijeme. U istom članu ZoR-a FBiH je navedeno da se ugovor o radu na određeno vrijeme ne može zaključiti za period duži od dvije godine. Ako zaposlenik izričito ili prećutno obnovi ugovor o radu na određeno vrijeme sa istim poslodavcem, odnosno izričito ili prećutno zaključi s istim poslodavcem više ugovora o radu na određeno vrijeme uzastopno, na period duži od dvije godine bez prekida, takav ugovor smatrat će se ugovorom o radu na neodređeno vrijeme, ako kolektivnim ugovorom nije drugačije određeno.
6. Apelant je protiv rješenja Direktora Federalnog zavoda, broj broj 02/1-1075778764 od 11. novembra 2005. godine, pokrenuo tužbu u upravnom sporu pred Kantonalnim sudom, koji je Presudom, broj 007-0-U-06-000-003 od 9. februara 2006. godine, tužbu apelanta odbio kao neosnovanu.
7. U obrazloženju presude Kantonalni sud ističe da je tuženi organ pravilno utvrdio da je apelant nakon prestanka profesionalne vojne službe zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme, a koju činjenicu je bilo neophodno utvrditi s obzirom da je apelant podnio zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju po osnovu Uredbe. Obzirom da je apelant, navodi dalje Kantonalni sud u obrazloženju osporene presude, nakon prestanka vojne službe zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme, to se po njegovom zahtjevu i nije mogao primjeniti član 5. stav 1. Uredbe. Ovakav zaključak organa uprave je pravilan bez obzira što je apelant zasnovao radni odnos na određeno vrijeme, jer je odredbom člana 19. ZoR-a BiH, propisano da ako zaposlenik izričito ili prećutno obnovi ugovor o radu na određeno vrijeme sa istim poslodavcem, odnosno izričito ili prećutno zaključi sa istim poslodavcem ugovore o radu na određeno vrijeme uzastopno na period duži od dvije godine bez prekida, takav ugovor smatra će se ugovorom na neodređeno vrijeme. Kantonalni sud zaključuje da su i prvostepeni i drugostepeni upravni organi na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenili materijalno pravo.
8. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencuija). Iz navoda apelacije proizilazi da se apelant žali na povredu prava na pravično suđenje zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primijene materijalnog prava. Apelant navodi da su organi uprave i upravni sud utvrdili da je nakon prestanka vojne službe zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme, a tog radnog odnosa nema i da su nakon tako pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja donijeli odluke kojim odbijaju njegov zahtjev za penzionisanje. Apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju i ukine osporenu presudu.
9. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
«[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava
11. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).
12. Apelant je nakon podnošenja zahtjeva za penzionosanje u ovom predmetu, ostvario pravo da se odlučuje o njegovim građanskim pravima u dvostepenskom upravnom postupku i u postupku po tužbi apelanta pred upravnim sudom. Ustavni sud ukazuje da su organi uprave i redovni sud proveli upravni postupak i upravni spor, utvrdili činjenice i primjenili važeće materijalno-pravne propise, te odbili zahtjev i tužbu apelanta kao neosnovanu. Ustavni sud zapaža da je apelant, nakon prestanka službe u Vojsci Federacije Bosne i Hercegovine, zahtjevom od 9. aprila 2004. godine, pokrenuo postupak za ostvarenje prava na starosnu penziju primjenom odredaba Uredbe. Organ uprave i redovni sud su utvrdili da je apelant nakon prestanka vojne službe zasnovao radni odnos sa istim poslodavcem u periodu od 19. juna 1997. godine do 18. decembra 2003. godine. Članom 5. stav 2 Uredbe propisano je da odredba o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika Vojske Federacije BiH se ne odnosi na vojne osiguranike koji su zasnovali radni odnos ne neodređeno vrijem nakon prestanka profesionalne vojne službe. Organ uprave i redovni sud su zaključili da se u konkretnoj situaciji na apelanta, koji je zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme nakon prestanka vojne službe, ne može primjeniti član 5. stav 1 Uredbe.
13. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi, Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Također, osporena odluka je dovoljno jasno obrazložena, a Ustavni sud nije pronašao ništa u konkretnom slučaju što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni (vidi, Ustavni sud, neobjavljena Odluka o dopustivosti broj AP-2107/05 od 20. septembra 2006. godine). Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da je kršenje ustavnih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani, jer apelant nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović