Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-131/06 (Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 10. 01. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pasivna legitimacija
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-131/06

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 01. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 131/06, rješavajući apelaciju Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 10. januara 2008. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Gž-495/05 od 15. decembra 2005.

godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj P-495/04-I od 7. septembra 2005. godine.

Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Amer Ramić, diplomirani pravnik, po generalnoj punomoći gradonačelnika, statutarnog zastupnika Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Brčko Distrikt), podnio je 25. januara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Gž-495/05 od 15. decembra 2005. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-495/04-I od 7. septembra 2005. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog i Osnovnog suda, kao i Gorana Blagojevića, pravnog zastupnika dr. Nade Elez (u daljnjem tekstu: tužiteljica), zatraženo je 12. februara 2007. godine dostavljanje odgovora na apelaciju.

3. Osnovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 27. februara 2007. godine, Apelacioni sud 5. marta 2007. godine, a tužiteljica nije dostavila odgovor na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Osnovnog i Apelacionog suda dostavljeni su apelantu 7. marta 2007. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Osnovnog suda broj P-592/00-I od 22. marta 2001. godine, tužena Opća bolnica «Sveti Vasilije» iz Brčko Distrikta (u daljnjem tekstu: Opća bolnica) je obavezana tužiteljici, dr. Nadi Elez, predati u posjed i slobodno raspolaganje trosoban stan u ulici Cara Dušana broj 20/2, drugi ulaz, površine 101 m². Istom presudom tuženi apelant je, također, obavezan naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 800 KM u roku od 15 dana nakon pravosnažnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

7. Prvostepeni sud je utvrdio da je tužiteljica sa tuženim zaključila Ugovor o ličnom učešću radnika u izgradnji stana pod brojem 257/99 od 23. jula 1999. godine. Tim ugovorom se tužiteljica obavezala da će uplatiti 10% od predračunske vrijednosti stana koji joj je tužena dodijelila Odlukom broj 04-242/99 od 6. jula 1999. godine i Rješenjem tužene broj 04-248/99 od 23. jula 1999. godine, kao i da će u Općoj bolnici odraditi 10 godina radnog staža, a tužena je obavezana da joj preda stan utvrđene veličine i strukture iz ugovora.

8. Tužiteljica se 8. augusta 2000. godine obratila Općoj bolnici radi izvršenja ugovora. Kako je tužena propustila predati stan i ispuniti svoje obaveze u skladu sa ugovorom, a tužiteljica je uplatila ugovoreni novčani iznos, ona je pokrenula parnični postupak koji je rezultirao Presudom Osnovnog suda broj P-592/00-I od 22. marta 2001. godine kojom je tužena obavezana predati u posjed i slobodno raspolaganje ugovoreni stan. Nadalje, Presudom Apelacionog suda broj Gž-144/2001 od 17. jula 2001. godine žalba tužene je odbijena i prvostepena Presuda Osnovnog suda broj P-592/00- I od 22. marta 2001. godine je potvrđena.

9. Nakon toga je, prema prijedlogu tužiteljice - tražioca izvršenja, vođen izvršni postupak, pa je njezin prijedlog da se on u predmetu broj I-203/01-4 nastavi u cijelosti odbijen kao neosnovan, a njezin prigovor na prvostepeno rješenje je odbijen.

10. Nezadovoljna činjenicom da ugovor o dodjeli stana nije izvršen onako kako je glasio, tužiteljica je 2. septembra 2004. godine pokrenula parnični postupak radi isplate novčane protivvrijednosti u iznosu od 26.350,00 KM, što je novčani izraz razlike u cijeni kvadrata stanova. Presudom Osnovnog suda broj P-495/04-I od 7. septembra 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Apelacionog suda broj Gž-495/05 od 15. decembra 2005. godine, tuženi apelant je obavezan tužiteljici isplatiti novčanu protivvrijednost stambene površine veličine od 31 m², koja predstavlja razliku dodijeljenog stana i stana koji tužiteljica sada koristi, u ukupnom iznosu od 31 m² x 850 KM, što iznosi 26.350,00 KM. Uz ovaj iznos je, također, utvrđena obaveza isplate i zakonske kamate od 2. septembra 2004. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, a tuženom je naloženo i da sa tužiteljicom zaključi ugovor o korištenju stana koji sada koristi, kao i da joj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.140 KM, sve u roku od 15 dana nakon pravosnažnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

11. Sudovi su utvrdili da je potraživanje preneseno sa Opće bolnice na Brčko Distrikt, na osnovu odredaba člana 9. Statuta Brčko Distrikta, kojim je određen način finansiranja zdravstvenih usluga u Brčko Distriktu i člana 29. Zakona o izvršnom postupku Brčko Distrikta BiH («Službeni glasnik Brčko Distrikta» br. 8/00, 1/01, 5/02 i 8/03). Ovim zakonskim odredbama je precizirano da «se izvršenje određuje i na prijedlog i u korist lica koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao tražilac izvršenja ako ono javnom ili ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je potraživanje na njega preneseno ili da je na njega na drugi način prešlo. Ako se prijenos ne može dokazati na taj način, prijenos potraživanja dokazuje se pravosnažnom odlukom donesenom u parničnom postupku». Kako se u konkretnom slučaju radi o obavezama koje su nastale poslije 8. marta 2000. godine, kao datuma proglašenja Brčko Distrikta i načina izvršenja njegovih obaveza, tako su sudovi nesporno utvrdili pasivni subjektivitet na strani tuženog Brčko Distrikta i obavezu isplate novčanog iznosa od 26.350,00 KM na ime razlike u cijeni spornih stanova, a u korist tužiteljice.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant je naveo da su mu redovni sudovi povrijedili pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu jer su proizvoljno primijenili čitav niz materijalno-pravnih propisa, te pristranim odlučivanjem donijeli nezakonite odluke. Apelant je naglasio da podnosi apelaciju protiv osporenih presuda samo u dijelu koji se odnosi na apelantovo obavezivanje na isplatu novčanog iznosa od 26.350,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 2. septembra 2004. godine. Brčko Distrikt je, navodi se u apelaciji, neosnovano obavezan platiti razliku u cijeni stanova umjesto Opće bolnice, iako nije njezin pravni slijednik, s obzirom na to da Opća bolnica navodno ni do danas nije izgubila svojstvo pravnog lica, jer je kao takva upisana u Sudski registar Osnovnog suda. Ovu Opću bolnicu je, u skladu sa članom 2. njezinog Statuta, osnovala Vlada Republike Srpske, a prema odredbama člana 10. priloženog Statuta za obaveze bolnice eksplicite odgovara Republika Srpska, a ne općina Brčko, Brčko Distrikt ili neko drugo pravno lice. S druge strane, apelant je naveo da su sudovi potpuno zanemarili odredbe tačke 4. Naloga supervizora o finansijskom sistemu Brčko Distrikta od 14. aprila 2000. godine u kojem je utvrđeno da Brčko Distrikt ne odgovara za finansijske obaveze općine Brčko, što je prihvatio i Ustavni sud Bosne i Hercegovine u predmetu AP 538/04 od 28. juna 2005. godine (slučaj Crnogorčević).

b) Odgovor na apelaciju

13. U odgovoru na apelaciju Osnovnog suda navedeno je da je sud za svoju odluku dao valjano obrazloženje uz primjenu zakonskih propisa iz ove oblasti, pa smatra da nisu povrijeđena apelantova prava koja je on naveo u apelaciji. Naime, Presudom Osnovnog suda broj P-495/04-I od 7. septembra 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Apelacionog suda broj Gž-495/05 od 15. decembra 2005. godine, tuženi apelant je obavezan tužiteljici isplatiti novčanu protivvrijednost stambene površine veličine od 31 m² koja predstavlja razliku dodijeljenog stana i stana koji tužiteljica sada koristi, u ukupnom iznosu od 31 m² x 850 KM, što iznosi 26.350,00 KM. Uz to je apelant obavezan isplatiti tužiteljici i zakonske kamate od 2. septembra 2004. godine, kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, kao i zaključiti sa tužiteljicom ugovor o korištenju stana koji sada koristi, te joj nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.140 KM, sve u roku od 15 dana nakon pravosnažnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Za takvu presudu sud je dao valjano obrazloženje uz primjenu zakonskih propisa iz ove oblasti, a s druge strane, navodi iz apelacije se odnose na presudu Apelacionog suda koji je prvostepenu presudu potvrdio.

14. U odgovoru na apelaciju Apelacionog suda navedeno je da je tužiteljici, kao stručnom kadru od posebnog značaja, dodijeljen stan od 101 m² uz njezinu obavezu da u Općoj bolnici u Brčko Distriktu radi 10 godina, računajući od dana kada je dobila predmetni stan (tj. od 23. jula 1999. godine), tako da realizacija tog ugovora još traje i nastavljena je i nakon proglašenja Brčko Distrikta 8. marta 2000. godine, te tužiteljica od tada radi za potrebe Opće bolnice u Brčko Distriktu. Dakle, ugovorni odnos je nesumnjivo nastavljen, sada između tužiteljice i tuženog Brčko Distrikta koji u toku postupka nije ni istakao prigovor pasivne legitimacije, naprotiv, prihvatio je svoju pasivnu legitimaciju ponudivši tužiteljici zaključenje poravnanja u vezi sa ovom pravnom stvari.

15. Kako ugovorni odnos između tužiteljice i apelanta i dalje teče, to se u ovoj pravnoj stvari, prema ocjeni Apelacionog suda, radi o obavezi koju je Brčko Distrikt preuzeo, pa se apelant nepotrebno poziva na Nalog supervizora o finansijskom sistemu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine od 14. aprila 2000. godine, te paušalno ističe prigovor zastare, s obzirom na to da je tužiteljica ranije vođenim parničnim i izvršnim postupkom prekidala tok zastare, što je apelantu dobro poznato, jer je učestvovao u tim postupcima. Netačan je navod u apelaciji da Opća bolnica nije izgubila svojstvo pravnog lica, jer iz dopisa čiju fotokopiju Ustavnom sudu dostavlja Apelacioni sud slijedi suprotno. I na kraju, pozivanje na predmet Ustavnog suda broj AP 538/04 od 28. juna 2005. godine (slučaj Crnogorčević) je neosnovano jer se radi o drugačijoj pravnoj situaciji, dakle, nema povrede ustavnih prava na pravično suđenje i imovinu na koju se apelant poziva.

V. Relevantni propisi

16. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

«Član 262.

Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi».

17. U Zakonu o izvršnom postupku Brčko Distrikta («Službeni glasnik Brčko Distrikta» br. 8/00, 1/01, 5/02 i 8/03) relevantne odredbe glase:

«Član 29.

(1) Izvršenje se određuje i na prijedlog i u korist lica koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao tražilac izvršenja ako ono javnom ili ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je potraživanje na njega preneseno ili da je na njega na drugi način prešlo. Ako se prijenos ne može dokazati na taj način, prijenos potraživanja dokazuje se pravosnažnom odlukom donesenom u parničnom postupku».

18. U Zakonu o zdravstvenoj zaštiti Brčko Distrikta («Službeni glasnik Brčko Distrikta» broj 2/01) relevantne odredbe glase:

«Član 126.

[...] Sve zdravstvene ustanove javnog sektora koje obavljaju zdravstvene usluge na području Brčko Distrikta (Opća bolnica, zdravstveni centri u Brčkom-grad, Maoča i Bijela, sa svojim ambulantama) bit će finansirane iz budžeta Distrikta i drugih izvora u skladu sa zakonima Distrikta i ugovorima koje zaključi Distrikt, na način određen posebnim zakonima i propisima. [...]»

19. U Statutu Brčko Distrikta («Službeni glasnik Brčko Distrikta» broj 1/02) relevantne odredbe glase:

Član 9.

Funkcije i ovlaštenja Brčko Distrikta Funkcije i ovlaštenja Distrikta su:

[...] (h) zdravstvena zaštita.

[...]»

20. U Nalogu supervizora o finansijskom sistemu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine od 14. aprila 2000. godine relevantne odredbe glase:

«4.U slučaju nepostojanja dogovora sa entitetima u vezi sa specifičnim obavezama, Distrikt ne preuzima obaveze za dugove koji su nastali prije datuma proglašenja Distrikta».

VI. Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj Gž- 495/05 od 15. decembra 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 25. decembra 2005. godine, a apelacija je podnesena 25. januara 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

25. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.» Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

«1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]»

26. U konkretnom slučaju je nesporno da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv jer se radi o sporu u kojem je utvrđivana apelantova obaveza za isplatu novčane protivvrijednosti stambene površine od 31 m² u ukupnom iznosu od 26.350,00 KM, dakle radilo se o utvrđivanju apelantovih «građanskih prava i obaveza». Ustavni sud, stoga, ima nadležnost ispitati je li postupak bio u skladu sa standardima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

27. Apelant u apelaciji ističe da nije imao pravično suđenje zbog toga jer su sudovi nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. U konkretnom slučaju, apelantovo nezadovoljstvo radom sudova može se sumirati na sljedeće: apelant smatra da nije pasivno legitimiran u konkretnom sporu, odnosno da nije stranka u sporu i da je potraživanje koje je tužiteljica zahtijevala zastarjelo. Kako slijedi iz spisa i priložene dokumentacije, tužiteljica je sa Općom bolnicom, čija je prava i obaveze preuzeo Brčko Distrikt, zaključila Ugovor o ličnom učešću radnika u izgradnji stana pod brojem 257/99 od 23. jula 1999. godine. Tim ugovorom se tužiteljica obavezala uplatiti 10% od predračunske vrijednosti stana koji joj je tužena dodijelila Odlukom Opće bolnice broj 04-242/99 od 6. jula 1999. godine i Rješenjem broj 04-248/99 od 23. jula 1999. godine, kao i da će u Općoj bolnici odraditi 10 godina staža, a tužena je obavezana predati joj stan utvrđene veličine i strukture iz ugovora. Tužena nije ispunila taj ugovor, nego je tužiteljici ponudila stan koji je manji za 30 m² od ugovorenog. Nakon toga, tužiteljica je pismenim podneskom od 8. augusta 2000. godine tražila ispunjenje ugovora u svemu kako je dogovoreno. Kako i nakon toga Opća bolnica nije ispunila svoje obaveze, Presudom Osnovnog suda broj P- 592/00-I od 22. marta 2001. godine, koja je potvrđena Presudom Apelacionog suda broj Gž- 144/2001 od 17. juna 2001. godine, sud je obavezao tuženu Opću bolnicu da preda u posjed i slobodno raspolaganje trosoban stan u skladu sa ugovorom. Tužiteljica je od 2001. do 2004. godine vodila i izvršni postupak, čime je prekidan tok zastarjelosti na koji se poziva apelant. Iako tužiteljicin zahtjev za isplatu novčane protivvrijednosti ima osnov u ugovoru koji je zaključen 23. jula 1999. godine, ipak se njegova dospjelost mora računati od momenta podnošenja tužbe za isplatu novčane protivvrijednosti, odnosno 2. septembra 2004. godine, u kojem slučaju su apelantovi navodi o zastarjelosti potraživanja neosnovani, jer je riječ o različitim pravnim osnovama apelantovog obavezivanja.

28. Dakle, tužiteljica je svoju ugovornu obavezu o uplati obaveznog učešća za rješavanje stambenog pitanja i zaključenju ugovora o radu u svemu ispunila, a tužena je propustila to učiniti, pozivajući se na promijenjene okolnosti iz člana 137. Zakona o obligacionim odnosima. Međutim, sudovi su utvrdili da se ovaj institut u konkretnom slučaju ne može primijeniti, jer promijenjene okolnosti se moraju desiti prije roka određenog za ispunjenje obligacije (član 354. Zakona o obligacionim odnosima). S obzirom na to da tužiteljica nije dobila stan veličine koja je navedena u ugovoru, ponuđen joj je manji stan, tako da je novčana razlika ta dva stana iznosila 26.350,00 KM. Kako je ranije navedeno, tužiteljica je 2. septembra 2004. godine podnijela tužbeni zahtjev radi isplate navedene novčane protivvrijednosti. Kao tuženi je označen Brčko Distrikt koji iz budžeta finansira Opću bolnicu i na kojeg su, u skladu sa članom 9. Statuta Brčko Distrikta i članom 29. Zakona o izvršnom postupku Brčko Distrikta BiH, prenesene obaveze i potraživanja, pa prema tome i obaveze prema tužiteljici. U konkretnom slučaju, činjenice predmeta ukazuju da se radi o neispunjenju ugovora i potraživanju novčane protivvrijednosti koja se zasniva na tom neispunjenju. Potraživani iznos od 26.350,00 KM se pojavljuje kao razlika u cijeni stana koji je tužiteljici dodijeljen i onog u koji je uselila, što je utvrđeno provedenim vještačenjem u toku parničnog postupka.

29. Nesporno je, dakle, da su obaveze isplate novčane protivvrijednosti nastale u periodu nakon donošenja Naloga supervizora o finansijskom sistemu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine od 14. aprila 2000. godine i kada je utvrđeno da obaveze finansiranja zdravstvenih usluga padaju na teret budžeta Brčko Distrikta. Prema tome, apelantovi prigovori o nedostatku pasivne legitimacije su paušalni i neosnovani. S druge strane, utvrđeno je da tužiteljicino potraživanje novčane protivvrijednosti nije zastarjelo, jer je za štetu saznala u toku 2000. godine, kada je i pokrenula parnični postupak pred Osnovnim sudom, a koji je zaveden pod poslovnim brojem P-592/00-I. Kako se prigovor zastarjelosti odnosi na isplatu novčane protivvrijednosti koju je tužiteljica potraživala tužbom podnesenom 2. septembra 2004. godine, proizlazi da se ne može prihvatiti da je nastupila zastarjelost ovog potraživanja. S druge strane, zbog trajanja parničnog i izvršnog postupka u vezi sa istom pravnom stvari prekidan je tok zastarjelosti, pa je i prema tome neosnovan prigovor zastarjelosti predmetnog potraživanja koji je istakao apelant.

30. U vezi sa svim prethodnim apelantovim navodima, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje zaključke redovnih sudova u pogledu utvrđivanja činjenica konkretnog spora i izvođenja i procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine). Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi izvodili i utvrdili dokaznu građu. Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava na koja se apelant poziva (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). Stoga, Ustavni sud nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke ovih sudova krše ustavna prava. Prema utvrđenoj praksi Ustavnog suda, to će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).

31. Ustavni sud nije pronašao ništa što bi u konkretnom slučaju ukazivalo na povredu apelantovog prava na pravično suđenje. Sudovi su u dvije instance dali detaljna obrazloženja svojih postupaka kao i odluka, pri tome uzimajući u obzir i obrazlažući svoja postupanja i odluke u kontekstu apelantovih zahtjeva i prigovora koje je on tokom oba postupka isticao, koristeći svoje puno pravo stranke u postupku, odnosno ostvarujući puno pravo pristupa sudu. Iz stanja u spisu, kao i apelantovih navoda, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo kakva radnja koja bi mogla značiti proizvoljno i materijalnim propisima neosnovano ili neobrazloženo postupanje sudova. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju postupak vođen prema propisima parničnog postupka, kao i da se sud jasno opredijelio u pogledu tužbenih zahtjeva koje je tužiteljica postavila.

32. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi iz apelacije

33. U svjetlu zaključka u vezi sa kršenjem apelantovih prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije u pogledu kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

34. Nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i nepravilne primjene materijalnog prava, jer je utvrđeno da je apelant pasivno legitimiran za ispunjenje novčane obaveze koja nije zastarjela, a sve druge okolnosti predmeta ukazuju da nije bilo propusta koji bi doveli do povrede prava na pravično suđenje.

35. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o meritumu u predmetu AP-131/06 (Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine) | Sudska praksa | Aktio