Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3151/06 (J. S., V. S. i G. S.)
Odluka donesena 10. 01. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Ratna šteta
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zastara
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3151/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 01. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 10. januara 2008. godine, u predmetu broj AP-3151/06, rješavajući apelaciju Jovanke Subašić i dr. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jovanke Subašić, Vladimira Subašića i Gorana Subašića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-579/05 od 16. juna 2006. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci, broj Gž-157/02 od 26. aprila 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jovanka Subašić, Vladimir Subašić i Goran Subašić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Gradiške, koje zastupaju Mile Kovačević i Marica Đukanović, advokati iz Gradiške, podnijeli su, 22. novembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-579/05 od 16. juna 2006. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci, broj Gž-157/02 od 26. aprila 2005. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-449/00 od 27. septembra 2001. godine, obavezana je Republika Srpska, Ministarstvo odbrane, Vojska Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena), da apelantima zbog gubitka člana uže porodice naknadi nematerijalnu i materijalnu štetu i to apelantima Vladimiru Subašiću i Goranu Subašiću na ime naknade nematerijalne štete po 6.000:KM, a apelantici Jovanki Subašić 5.000 KM. Tužena je, dalje, obavezana da na ime naknade materijalne štete apelantici Jovanki Subašić isplati i iznos od 1.600 KM, sve sa zakonskom kamatom i uz naknadu troškova parničnog postupka. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je apelantičin suprug, odnosno otac apelanata, umro 21. novembra 1994. godine od posljedica ranjavanja 17. novembra 1994. godine, kao pripadnik tužene, radi čega su apelanti trpjeli duševne bolove i imali troškove sahrane. Tužena je odgovorna za pričinjenu štetu na osnovu objektivne odgovornosti po načelu uzročnosti, a u smislu odredbe člana 173. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
3. Odlučujući o žalbi tužene protiv prvostepene presude, Okružni sud je osporenom Presudom, broj GŽ-157/02 od 26. aprila 2005. godine, usvojio žalbu tužene, pa je preinačio prvostepenu presudu tako što je apelante odbio s tužbenim zahtjevom. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da je tužena u žalbi istakla prigovor zastare. Na osnovu prijemnog pečata pisarne Osnovnog suda, Okružni sud je zaključio da su apelanti tužbu predali 14. augusta 2000. godine. Apelanti nisu pružili dokaz da su se prije tog roka obraćali tuženoj sa zahtjevom za vansudsko obeštećenje. Također, nisu dali ogovor na žalbu tužene u kojoj se ističe prigovor zastarjelosti potraživanja, u kojem bi osporili nastupanje zastare i eventualno predočili da su preduzimali radnje kojim se ta zastarjelost prekida. Na osnovu toga, Okružni sud je zaključio da je osnovan prigovor tužene o zastarjelosti potraživanja, jer su apelanti tužbu za naknadu štete podnijeli 14. augusta 2000. godine, odnosno nakon proteka propisanog roka od tri godine, kao roka zastare kod potraživanja naknade štete iz člana 376. stav 1. ZOO. Obrazlažući ovaj zaključak, Okružni sud je naveo da je u vrijeme pogibije bliskog srodnika apelanata bila proglašena ratna opasnost, a kasnije ratno stanje, koje je ukinuto Odlukom Narodne Skupštine Republike Srpske, broj 02-732/96 od 19. juna 1996. godine. S obzirom da su na dan 19. juna 1996. godine apelanti imali saznanje o obimu štete i osobi koja je odgovorna za njenu naknadu, a da su tužbu podnijeli 11. septembra 2000. godine, Okružni sud je zaključio da je tužba podnesena nakon proteka propisanog roka zastare.
4. Protiv navedene presude apelanti su izjavili reviziju Vrhovnom sudu koji je osporenom Presudom, broj Rev-579/05 od 6. juna 2006. godine, reviziju odbio. U obrazloženju ove presude Vrhovni sud navodi da je drugostepeni sud pravilno zaključio da se zastarjelost potraživanja za naknadu materijalne i nematerijalne štete treba cijeniti primjenom odredbe člana 376. st. 1. i 2. ZOO. Vrhovni sud je dalje obrazložio da se član 377. ZOO ne može primijeniti u konkretnom slučaju, jer je sporna šteta nastala kao posljedica opasne djelatnosti tužene koja ga je uputila na izvršenje zadatka, a ne rezultat izvršenja krivičnog djela od strane određenog lica, kako to apelanti navode. Dalje, Vrhovni sud navodi da se pod saznanjem za štetu podrazumijeva saznanje o njenom obimu i visini, a pod saznanjem za učinioca, saznanje o okolnostima u kojim određeni subjekt odgovara za naknadu prouzrokovane štete. Apelanti su za smrt bliskog srodnika, odnosno za osnov za naknadu štete, saznali danom pogibije, odnosno danom sahrane, danom saznanja za pogibiju bliskog srodnika saznali su za obim nematerijalne štete, a danom učinjenih troškova sahrane za obim i visinu materijalne štete. Vrhovni sud ističe da je duševna bol zbog smrti bliskog lica trajnog karaktera, ali su apelanti, već u momentu saznanja za smrt supruga, odnosno oca, znali da će duševna bol trajati i ubuduće, bez vremenskog ograničenja. Međutim, s obzirom na ratno stanje, Vrhovni sud je zaključio da je pravilno drugostepeni sud utvrdio da je zastarjelost potraživanja u konkretnom slučaju počela teći od 19. juna 1996. godine kao dana prestanka neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja.
5. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti navode da su po pitanju prigovora zastare potraživanja Vrhovni i Okružni sud svoje odluke zasnovali na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, zbog čega je došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske Konvencije, ponavljajući navode koje su iznijeli i u reviziji protiv drugostepene odluke.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi s navodima o kršenju prava na pravično suđenje, apelanti ove navode zasnivaju na tvrdnji o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, smatrajući da su Okružni i Vrhovni sud pogrešno zaključili da su apelanti zakasnili sa podnošenjem zahtjeva za naknadu štete, odnosno da je po pitanju roka zastarjelosti, trebalo primjeniti odredbe člana
377. ZOO, koji reguliše pitanje zastarjelosti u slučaju kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom.
Ustavni sud, prije svega, ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj nije zadatak tog suda da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, Aplikacija broj 65167/01), niti da supstituira domaće sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak tih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Presuda od 10. maja 2005. godine, Aplikacija broj 19354/02). Slijedeći takvu praksu Evropskog suda, Ustavni sud je, također, zaključio da je njegov zadatak ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, tj. da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
9. U vezi s pitanjem koje se postavlja u apelaciji, Ustavni sud je u brojnim odlukama obrazložio da u ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi već citiranu Odluku AP-150/04 i Odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, Aplikacija broj 13674/88 od 14. aprila 1989. u predmetu Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije ). Ovo ograničenje je potrebno da bi se osigurao princip pravne sigurnosti, a pri konkretnom regulisanju ovog pitanja, prije svega određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, Presuda od 28. maja 1985, serija A, broj 93, stav 57). S druge strane, zakonodavac ne smije ovo pitanje tako regulisati tako da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava.
10. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o propustu apelanata da svoje ponašanje prilagode važećim propisima i da u rokovima utvrđenim ZOO, podnesu zahtjev za naknadu meterijalne i nematerijelne štete. Također, Ustavni sud smatra da su i Okružni i Vrhovni sud dali jasne i razumljive razloge za svoje odluke. Naime, u konkretnom slučaju Okružni i Vrhovni sud su pažljivo ispitali istaknuti prigovor zastare potraživanja, pa su kao početak roka zastare računali datum prestanka ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti, kao povoljniji za apelanta, a ne stvarni datum saznanja za štetu i njen obim. Međutim, čak i kod takvog računanja roka zastare, sudovi su utvrdili da su apelanti propustili tužbu podnijeti u zakonom propisanom roku, odnosno da su tužbu podnijeli s nešto više od godinu dana zakašnjenja. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanata osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi s pravom na pravično suđenje, a apelanti ne navode nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi, Evropski sud, već citirana Odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Također, apelanti u svojoj apelaciji samo ponavljaju navode koje su već isticali u reviziji protiv drugostepene presude, a koje Vrhovni sud razmotrio i o čemu je dao jasno i detaljno obrazloženje.
11. Dakle, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovana, jer predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
12. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović