Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-510/06 (M. Z.)
Odluka donesena 10. 01. 2008.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Revizija
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-510/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 01. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 10. januara 2008. godine, u predmetu broj AP 510/06, rješavajući apelaciju Mirka Zovka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirka Zovka podnesena protiv presude Kantonalnog suda Mostar, broj Gž-1159/05 od 29. decembra 2005. godine i presude Općinskog suda Mostar, broj P-
935/00-I od 14. jula 2005. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirko Zovko (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Ivan Tomić, advokat iz Mostara, podnio je 6. marta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1159/05 od 29. decembra 2005. godine i presude Općinskog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-935/00-I od 14. jula 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj P-935/00-I od 14. jula 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Gž-1159/05 od 29. decembra 2005. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se tuženi «Sarajevo osiguranje» d.d. Poslovna jedinica Mostar (ranije ZOIL Sarajevo PJ Mostar, u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da isplati apelantu na ime naknade nematerijalne štete ukupan iznos od 24.500,00 KM, i to na ime duševnih bolova zbog umanjenja opće životne aktivnosti iznos od 10.000,00 KM, na ime pretpljenih fizičkih bolova iznos od 4.000,00 KM, na ime pretrpljenog straha iznos od 2.500,00 KM i na ime duševnih bolova zbog unakaženosti iznos od 8.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana podnošenja tužbe do isplate, da isplati apelantu na ime naknade materijalne štete – uništene odjeće i stvari iznos od 450,00 KM, na ime troškova liječenja iznos od 300,00 KM, na ime uništenog vozila iznos od 2.028,20 KM i na ime izgubljene zarade od 26. juna 1985. do 11. novembra 1985. godine iznos od 550,00 KM, sve za zakonskom zateznom kamatom počevši od 9. marta 2003. godine do isplate, kao i da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka, u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.
3. Apelant protiv navedenih presuda nije izjavio reviziju, već je podnio apelaciju Ustavnom sudu. U apelaciji navodi da je došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, žaleći se na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
5. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
6. U konkretnom slučaju, apelant je protiv presude Kantonalnog suda, obzirom na označenu vrijedost spora u iznosu od 27.278,00 KM mogao, a obzirom da je u cjelosti odbijen sa tužbenim zahtjevom za naknadu štete, te na okolnost da dakle vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude prelazi iznos od 10.000,00 KM iz člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH», broj 53/03, 73/05 i 19/06), izjaviti reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (član 238. ZPP). Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
7. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
8. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović