Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-816/06 (S. Č.)
Odluka donesena 10. 01. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Naknada štete
- Materijalna šteta
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Miješanje u pravo na dom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zastara
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 229
- Zakon o parničnom postupku · čl. 375
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Ispravka Zakona o parničnom postupku
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima · čl. 362
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 362
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-816/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 01. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 10. januara 2008. godine, u predmetu broj AP 816/06, rješavajući apelaciju Saliha Čehića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Saliha Čehića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-593/04 od 13. decembra 2005. godine i presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž-92/04 od 24. maja 2004. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Salih Čehić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Breze, kojeg zastupa Aziz Ćosović i Faruk Ćosović, advokati iz Visokog, podnio je 14. marta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-593/04 od 13. decembra 2005. godine i presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-92/04 od 24. maja 2004. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Brezi (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-25/01 od 31. oktobra 2003. godine, obavezan je RMU «Breza» d.o.o. Breza (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime materijalne štete isplati iznos od 23.822,85 KM, sa zateznom kamatom od dana presuđenja pa do konačne isplate, kao i da nadoknadi parnične troškove u iznosu od 6.831,00 KM, pod prijetnjom izvršenja. Tačkom dva izreke presude apelant je odbijen sa dijelom tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu parničnih troškova. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u cijelosti udovoljio preciziranom tužbenom zahtjevu apelanta u odnosu na visinu štete, jer se isti temelji na zakonu, isti je proizašao iz svih provedenih dokaza, odnosno, da je šteta nastala kao posljedica podzemne eksploatacije uglja od strane tuženog na lokalitetu Župča, te da isplatom štete apelantu, uspostavlja se stanje koje je bilo prije prouzrokovane štete.
3. Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-92/04 od 24. maja 2004. godine, žalba tuženog je uvažena, presuda Općinskog suda, broj P-25/01 od 31. oktobra 2003. godine, preinačena i apelant odbijen s tužbenim zahtjevom. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, nakon navođenja odredbi čl. 362. stav 1. i 376. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85 i 57/89, «Službeni list RBiH», br. 2/92 i 13/93, i «Službene novine FBiH», br. 29/03, u daljnjem tekstu: ZOO), dalje naveo da kako je proces slijeganja terena od otkopnog polja iz 1984. godine u OB K-7/1 u čijoj zoni se nalazi sporni objekat završen 1990. godine, može se zaključiti da je rok zastarijevanja počeo teći 1. januara 1991. godine. Kantonalni sud je naveo da je subjektivni rok zastarijevanja nastupio 1. januara 1994. godine, a objektivni 1. januara 1996. godine, dok je tužba podnesena 3. novembra 1997. godine. Kantonalni sud je ocijenio da, kako je članom 360. stav 3. ZOO određeno da se sud ne može obazirati na zastarjelost, ako se dužnik nije na nju pozvao, a tuženi je istakao prigovor zastare, u konkretnom slučaju je nastupila zastara, čime je prestalo pravo apelanta da zahtijeva ispunjenje obaveze u skladu s članom 360. stav 1. ZOO. Kantonalni sud je naveo da ostale žalbene navode nije cijenio budući da nisu od odlučnog značaja u ovoj pravnoj stvari, te da u toku postupka pred prvostepenim sudom nisu učinjene povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti, pa je uvažavanjem žalbe, prvostepenu presudu trebalo preinačiti i apelanta odbiti s tužbenim zahtjevom.
4. Presudom Vrhovnog suda, Rev-593/04 od 13. decembra 2005. godine, odbijena je revizija apelanta. Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud, odlučujući o žalbi tuženog, pravilno izveo zaključak da propust prvostepenog suda da odluči o prigovoru zastare koji je tuženi istakao tokom prvostepenog postupka, predstavlja povredu pravila u odnosu na prvostepenu presudu, koju je otklonio u sjednici vijeća osnovom člana 229. stav 4. novog Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03 i 73/05, u daljnjem tekstu: ZPP), koja odredba je primjenjiva u smislu člana 456. stav 2. ZPP. Vrhovni sud je dalje naveo da je drugostepeni sud pravilno izveo zaključak da dokazi izvedeni kod prvostepenog suda u odnosu na prigovor zastare ne daju utemeljenje za usvajanje tužbenog zahtjeva, već suprotno – da je osnovan istaknuti prigovor zastare. Vrhovni sud je ocijenio da apelant nije onemogućen da raspravlja o prigovoru zastare, jer iz predmetnog spisa je vidljivo da je taj prigovor zastare potraživanja tuženi istakao podneskom 25 aprila 1998. godine, koji je punomoćnik apelanta primio 29. aprila 1998. godine na ročištu (zapisnik potpisao bez primjedbi). U pogledu apelantovog prigovora na pravilnu primjenu materijalnog prava i pozivanja na član 383. ZOO, Vrhovni sud je naveo da apelant nije konkretizirao činjenice u smislu te zakonske norme koje se odnose na nesavladive prepreke, već ih je uopćeno istakao, te takvi navodi kao paušalni i neargumentovani nisu doveli u sumnju pravilnu primjenu materijalnog prava. Vrhovni sud je naveo da je, kod činjenice da je po otkopu koji je bio 1984. godine (dakle, tom štetnom događaju), slijedilo višegodišnje slijeganje terena u kom procesu su nastajala oštećenja na apelantovoj kući sve završno sa 1990. godine, pravilno izveden zaključak da je rok zastare počeo teći 1. januara 1991. godine, te da je subjektivni rok istekao 1. januara 1994. godine, a objektivni 1. januara 1996. godine. Vrhovni sud je ocijenio da, s obzirom da je apelant podnio tužbu 3. novembra 1997. godine, osnovom člana 362. stav
1. ZOO, pravilno je izveden zaključak da je prigovor tuženog o zastari osnovan prema zakonskim odredbama na koje se drugostepeni sud pozvao u razlozima pobijane presude, pa su prigovori revidenta o pogrešnoj primjeni materijalnog prava lišeni valjanog pravnog uporišta.
5. Apelant smatra da su osporenim odlukama povrijeđena njegova ustavna prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant se žali da su Kantonalni i Vrhovni sud pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant se posebno žali da su Vrhovni i Kantonalni sud povrijedili njegovo prava na suđenje, jer je Vrhovni sud postupio suprotno članu 250. stav 2. ZPP, te na takav način ponovio grešku Kantonalnog suda koji je zanemario odredbu člana 217. stav 2. ZPP i donio odluku bez zakazivanja rasprave, čime je doprinio da se pogrešno i nepotpuno utvrdi činjenično stanje. Apelant se takođe žali da mu je povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, jer je popravak kuće neprihvatljiv s ekonomskog aspekta, te da je pitanje vremena kada će apelant morati napustiti svoj dom, kao i gdje će odatle otići. Apelant smatra da su Vrhovni i Kantonalni sud povrijedili njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, jer su odlučili da odbiju apelanta s tužbenim zahtjevom kojim se traži nadoknada štete koja mu je pričinjena i tako ga lišili njegove imovine
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Prilikom ispitivanja dopustivosti predmeta, Ustavni sud prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi odluku Evropskog suda, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
Pravo na pravično suđenje
8. S obzirom da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi na na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava od strane redovnih sudova, Ustavni sud podsjeća na svoj stav da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine). To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).
9. U vezi s tim, Ustavni sud konstatira da je prvostepeni sud proveo postupak, izveo dokaze i utvrdio činjenično stanje, te primjenom važećih materijalno-pravnih propisa donio presudu kojom je usvojio tužbeni zahtjev apelanata za naknadu štete. Međutim, Kantonalni sud je, rješavajući po žalbi tuženog, a imajući u vidu odredbe čl. 360, 362. i 376. ZOO, preinačio prvostepenu presudu i odbio apelantov tužbeni zahtjev, te je i Vrhovni sud odbio reviziju apelanta izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda.
10. Budući da su redovni sudovi u slučaju apelanata dovoljno jasno obrazložili osporene odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud u navodima apelacije i predočenoj dokumentaciji nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata. U apelaciji, apelant ističe da su redovni sudovi u sličnim predmetima smatrali da nije bitno kada je šteta nastala, odnosno, kada ju je tužitelj primijetio, nego da veći značaj ima činjenica da šteta i dalje nastaje od izvršenih radova tuženog. U pogledu prigovora zastare, apelant je naveo da je pravo tuženog da ističe navedeni prigovor, dok apelant ima obavezu da dokaže suprotno od toga, a što je i dokazao vještačenjem gdje je vještak istakao da je proces slijeganja trajao do 1990. godine, ali je takođe istakao da šteta može trajati i duže kada se radi o otkopu koji je bio udaljen 106 m od kuće apelanta, a koji profil vještak nije razmatrao. Ustavni sud konstatuje da su redovni sudovi na podlozi izvedenih dokaza utvrdili da se po otkopu koji je bio 1984. godine slijedilo višegodišnje slijeganje terena, koje je okončano 1990. godine, te u ovako utvrđenom činjeničnom stanju, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud nije pronašao nikakvu proizvoljnost. Ustavni sud podsjeća da je članom 186. ZOO određeno da obaveza naknade štete se smatra dospjelom od trenutka nastanka štete, a zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kada je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze, u skladu sa članom 361. stav 1. ZOO, te primjenjujući navedene odredbe na predmetni slučaj, Ustavni sud konstatuje da je štetni događaj, koji je započeo eksploatacijom uglja 1984. godine od strane tuženog, nakon čega je prema nalazu vještaka došlo do slijeganja zemljišta u dužini od 5,9 godina, okončan u toku 1990. godine, te je rok zastarijevanja počeo teći 1. januara 1991. godine. Imajuću u vidu navedeno, Ustavni sud konstatuje da su Vrhovni i Kantonalni sud pravilno primijenili odredbe člana 376. st. 1. i 2. u pobijanim presudama, kojima je propisano da potraživanja naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo, odnosno, da u svakom slučaju, ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala, te odbili tužbeni zahtjev apelanta zbog zastare, jer je apelant podnio tužbu tek 3. novembra 1997. godine. Ustavni sud dalje konstatuje da je apelantov navod u apelaciji da je, pozivajući se na član 383. ZOO u reviziji Vrhovnom sudu, pružio i odgovarajući dokaz, takođe neosnovan, jer nije dostavio nikakav dokaz ni Ustavnom sudu kojim bi potkrijepio te navode.
11. Apelant se posebno žali da su Vrhovni i Kantonalni sud povrijedili njegovo pravo na suđenje, postupajući suprotno čl. 217. stav 2. i 250. stav 2. ZPP. Ustavni sud podsjeća da je članom 217. stav 2. ZPP propisano da će drugostepeni sud zakazati raspravu kad ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom. Obzirom da je sud u konkretnom slučaju shodno ovlašćenju iz člana 217. stav 1. ZPP donio odluku o žalbi u sjednici vijeća očigledno je ocijenio da nema potrebe za održavanjem rasprave te budući da navedena zakonska odredba predstavlja diskreciono pravo suda, a ne njegovu obavezu, Ustavni sud u ovakvom postupanju žalbenog suda ne vidi nikakvu proizvoljnost budući da se Kantonalni sud bavio primjenom materijalnog prava, jer je ocijenio da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo te je odluka po žalbi donesena na osnovu ovlašćenja iz člana 229. stav 4. ZPP.
12. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je članom 250. stav 2. ZPP propisano da ako revizijski sud nađe da je zbog pogrešne primjene materijalnog prava ili zbog povrede pravila postupka činjenično stanje nepotpuno utvrđeno i da zbog toga nema uslova za preinačenje pobijane presude, rješenjem će usvojiti reviziju, ukinuti u cjelini ili djelimično presudu drugostepenog suda i predmet vratiti na ponovno suđenje istom ili drugom vijeću drugostepenog suda. Ustavni sud konstatuje da takođe nije bilo mjesta primjeni ove zakonske odredbe, s obzirom da je Vrhovni sud odbio reviziju kao neosnovanu, primjenom odredbi člana 375. ranijeg Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH», br. 42/98 i 3/99), a u vezi sa članom 456. stav 1. ZPP, smatrajući da nisu ostvareni revizijski razlozi, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.
13. Iz navedenih razloga a vezano za navode apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
Pravo na dom
14. Apelant u apelaciji osporava navedene odluke redovnih sudova tvrdeći da mu je tim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi da li sporni stan predstavlja apelantov «dom» u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li osporene odluke predstavljaju «miješanje» javnih vlasti u poštivanje apelantovog «doma».
15. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam «dom» obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije od 24. novembra 1986. godine serija A, broj 109, stav 46 f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). Imajući u vidu da je apelant predmetni stambeni objekat izgradio još 1964. godine, te da se žali da će morati iseliti iz istog zbog oštećenja, Ustavni sud zaključuje da se predmetna kuća može smatrati apelantovim «domom», u smislu člana 8. Evropske konvencije.
16. Međutim u vezi sa pitanjem «mješanja» javnih vlasti u apelantovo pravo na dom, Ustavni sud primjećuje da se apelant žali da je popravak kuće neprihvatljiv s ekonomskog aspekta, te da je samo pitanje vremena kada će se morati iseliti iz iste, kao i gdje. Kako je predmet pobijanja apelacijom sudske presude kojima je samo odbijen tužbeni zahtjev apelanta za naknadu štete, Ustavni sud konstatuje da u konkretnom slučaju osporenim presudama nije ni došlo do miješanja u apelantovo pravo na dom iz člana 8. Evropske konvencije.
17. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovana.
Pravo na imovinu
18. Apelant se takođe žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se žali da su ga Vrhovni i Kantonalni sud lišili njegove imovine, s obzirom da su odbili njegov tužbeni zahtjev za naknadu štete.
19. U vezi stim Ustavni sud prvenstveno konstatira da je u predmetnom postupku utvrđeno da su oštećenja na apelantovoj kući uzrokovana aktivnošću tuženog te smatra da naknada štete na ime toga što je apelantu bila oštećena kuća čiji je faktički vlasnik i gruntovni suvlasnik, za koju apelant ima opravdano očekivanje, predstavlja «imovinu» u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
20. Dalje, Ustavni sud smatra da osporene presude Vrhovnog i Kantonalnog suda, kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete, nesumnjivo predstavljaju «miješanje» u u pelanatovu imovinu a ali da je to «miješanje» izvršeno u skladu sa članom 376. ZOO, koji propisuje zastarne rokove. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evrpskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda u okviru navedenih ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi aplikaciju bivšoj Evropskoj komisiji za ljudska prava broj 13674/88, od 14. aprila 1989, u predmetu Cyril Albert Warner protiv Ujedinjenog Kraljevstva). Ovo ograničenje je potrebno da bi se osigurao princip pravne sigurnosti. Naime, država ima interes da se zadrže pravni odnosi koji su trajali određen vremenski period. Osim toga, institut zastare treba pozitivno utjecati protiv nemarnosti u ostvarivanju prava.
21. Ustavni sud konstatuje da je u konkretnom slučaju miješanje u apelantovu imovinu izvršeno na osnovu pravosnažne sudske odluke, koja je zasnovana na članu 376. ZOO, jer je apelantovo potraživanje naknade štete zastarjelo, s obzirom da je apelant tužbu podnio skoro sedam godina od dana nastanka štetnog događaja. Dakle, lišavanje apelanta njegove imovine je predviđeno zakonom. Predmetni zakon je donesen prije skoro trideset godina, njegove odredbe su jasne, isti je objavljen u službenim glasilima te je apelant imao dovoljno vremena da prilagodi svoje ponašanje predmetnoj zakonskoj odredbi, odnosno da podnese tužbu prije isteka roka zastarjelosti.
22. U pogledu pitanja je li miješanje u apelantovu imovinu učinjeno u javnom interesu i u skladu sa principom proporcionalnosti, Ustavni sud konstatira da je u svojoj dosadašnjoj praksi, koja se oslanja na praksu Evropskog suda za ljudska prava, zaključio da su ovakva ograničenja vremenskih okvira za realizaciju potraživanja «u ovoj i sličnim situacijama potrebna radi pravne sigurnosti i ispravnog funkcioniranja pravnog sistema. Ova ograničenja su opravdana i proporcionalna cilju koji se želi postići» (vidi Ustavni sud AP 487/04 od 18. maja 2005. godine, stav 27 -29) budući da je s jedne strane zakonom utvrđena obaveza onog ko prouzrokuje štetu da je naknadi dok su, s druge strane, propisani sasvim razumni rokovi za ostvarivanje prava na naknadu štete u kojim se to pravo može ostvariti.
23. Dakle, kod nesporne činjenice da apelant nije u zakonom propisanim rokovima podnio tužbu za naknadu štete, apelantovo pozivanje na povredu navedenih ustavnih prava je po mišljenju Ustavnog suda neosnovano budući da iz navoda apelacije i dokumentacije predočene Ustavnom sudu upravo proizilazi da se u konkretnom slučaju radi o propustu apelanta da svoje ponašanje prilagodi važećim propisima i u rokovima utvrđenim ZOO, podnese tužbu za naknadu štete. Obzirom na navedeno, nesporno je da apelant nema «opravdan zahtjev» da se poziva na povredu navedenih ustavnih prava te Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje dom i imovinu iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. i 8. Evropske konvencije i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
24. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
25. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović