Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-862/06 (S. M.)
Odluka donesena 10. 01. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-862/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 01. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 10. januara 2008. godine, u predmetu broj AP 862/06, rješavajući apelaciju Senada Mešana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Senada Mešana podnesena protiv presude Kantonalnog suda Novi Travnik, broj Gž-
1067/04 od 29. decembra 2005. godine i presude Općinskog suda Bugojno, broj P-805/03 od 20. septembra 2004. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Senad Mešan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bugojna, kojeg zastupa Mustafa Jusufbašić, advokat iz Bugojna, podnio je 20. marta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda Novi Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1067/04 od 29. decembra 2005. godine i presude Općinskog suda Bugojno (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-805/03 od 20. septembra 2004. godine.
2. Apelant i Rifet Mikara (u daljnjem tekstu: drugotužitelj) su 2. marta 1999. godine podnijeli tužbu protiv Javnog preduzeća za stambeno komunalne djelatnost i lokalne puteve Bugojno (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Javnog preduzeća «Komunalno» Bugojno (u daljnjem tekstu: drugotuženi), u kojoj su tražili da Općinski sud obaveže prvotuženog i drugotuženog da apelantu i drugotužitelju plate na ime štete za oštećeno motorno vozilo iznos od 5.937,00 KM, sa zateznim kamatama i troškovima postupka. U tužbu je navedeno da je apelant, kao punomoćnik drugotužitelja, vlasnika vozila, 9. novembra 1998. godine, upravljajući vozilom iznenada naišao na poledicu na putu i doživio saobraćajnu nezgodu u kojoj je pričinjena materijalna štete na vozilu, a da su prvo i drugotuženi, koji su obavezni održavati putnu saobraćajnicu i otkloniti svaku moguću opasnost za vozila i vozače, zbog svoje nemarnosti propustili na dijelu puta na kome se dogodila saobraćajna nesreća pravilno odvođenje vode u kanal, što je prouzrokovalo saobraćajnu nezgodu i materijalnu štetu apelantu i drugotužitelju.
3. Presudom Općinskog suda, broj P-805/03 od 20. septembra 2004. godine, donesenom u ponovnom postupku, apelant i drugotužitelj su odbijeni sa postavljenim tužbenim zahtjevom u cijelosti te je sud odredio da svaka strana snosi svoje troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka saobraćajne struke Mirka Cvitanovića, jer je isti urađen stručno, objektivno i po pravilima struke. Dalje je navedeno da punomoćnik apelanta i drugotužitelja nije ponudio relevantne dokaze na okolnost da je mokar kolovoz uvjetovan propustima prvo i drugotuženog u neodržavanju lokalnih puteva, a ne vremenskim uslovima – padavinama, u smislu da su bez opravdanog razloga obustavili ili nedovoljno vršili svoju uslugu održavanja predmetnog dijela puta, posebno imajući u vidu da se radi o dijelu puta, kako je to navedeno u nalazu vještaka saobraćajne struke, koji je u dobrom stanju, te da nema nikakvih propusta ili kanala koji su u to vrijeme bili začepljeni. Općinski sud je istakao da apelant i drugotužitelj u toku postupka ničim nisu dokazali, a niti je to Općinski sud u toku postupka utvrdio, da predmetnim dijelom redovno protiče voda, a posebno postojanje «masnih tvari», s obzirom da se radi o naseljenom mjestu. Sud je ocijenio da je nedovoljna pažnja apelanta kao vozača i brzina kao dinamički faktor imali presudan uticaj za nastanak saobraćajne nesreće. Dalje je navedeno da je apelant morao sa povećanom pažnjom voditi računa o stanju puta na dijelu gdje je došlo do saobraćajne nezgode, s obzirom da istim putem prolazi svakodnevno, poznate su mu osobine i stanje puta na dijelu na kojem je došlo do saobraćajne nezgode, a posebno kad se ima u vidu da se radi o mjesecu novembru, te se na ovim prostorima može očekivati mraz i led, te je Općinski sud na osnovu člana 178. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni list RBiH», br. 2/
92 i 13/93, «Službene novine FBiH», br. 29/03- u daljnjem tekstu: ZOO) odlučio kao u izreci ove presude. Općinski sud je ocijenio da je osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije od strane drugotuženog, jer je članom 3. Odluke o utvrđivanju lokalnih puteva na području općine Bugojno propisano da lokalnim putevima upravlja Samoupravna interesna zajednica stanovanja i komunalnih djelatnosti Bugojno, iz kojeg je razloga ocijenio neosnovanim prigovor nedostatka pasivne legitimacije istaknut od prvotuženog, s obzirom da se u konkretnom slučaju radi se o lokalnom putu a ne o putu magistralnog niti regionalnog karaktera.
4. Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-1067/04 od 29. decembra 2005. godine, odbijena je žalba apelanta i drugotužitelj i potvrđena presuda Općinskog suda, broj P-805/03 od 20. septembra 2004. godine. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ocijenio da je Općinski sud pravilno zaključio da je apelant isključivi krivac za saobraćajnu nezgodu. Kantonalni sud je naveo da bi odgovornost prvo i drugotuženog za naknadu štete, u smislu odredbe člana 184. ZOO, postajala samo u slučaju ako bez opravdanog razloga obustave ili neredovno vrše svoje usluge. Kantonalni sud je dalje naveo da apelant i drugotužitelj nisu dokazali da na spornom dijelu puta redovno protiče voda, jer ne postoje kanali za odvod vode uporedo sa kolovozom, da ne postoje propusti ispod kolovoza, zbog čega je propust prvo i drugotuženog što nisu postavili saobraćajne znakove i vršili posipanje materijalom protiv klizavosti. Kantonalni sud je ocijenio da ovakvi navodi apelanta i drugotužitelja ne stoje, jer je Općinski sud na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da je asfalt na dijelu puta gdje se dogodila saobraćajna nezgoda neoštećen, da nikakvi propusti i kanali nisu bili začepljeni, tako da je mjestimična klizavost uvjetovana vremenskim prilikama koje u zimskom periodu prati niska temperatura, posebno noću, te da s obzirom na vrijeme kada je došlo do saobraćajne nezgode, to prvo i drugotuženi nisu mogli blagovremeno reagovati i ukloniti led koji se pojavio u toku noći, a uvjetovano takvim vremenskim prilikama.
5. Apelant se žali da je pobijanim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer smatra da redovni sudovi nisu pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje, te su pogrešno primijenili materijalno pravo, a naročito se žali na vještačenje izvedeno u predmetu. Naime, apelant ističe da je sud svu pažnju poklonio i u cijelosti prihvatio nalaz vještaka, te u odsustvu punomoćnika apelanta i drugotužitelja vještačenje proveo na licu mjesta na nebitnu okolnost, brzinu vozila, putanju kretanja vozila i slično, premda je punomoćnik tražio da se vještačenje provede na okolnost uzroka zaleđenosti i proticanja vode preko kolovoza, nepostojanja saobraćajnog znaka upozorenja klizavosti, neograničenja brzine zbog klizavosti puta, nagib i zavoj na putu i slično. Apelant se žali da redovni sudovi da svojim postupcima i odlukama dovode u sumnju stranke u sudsku zaštitu i pošteno suđenje.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava.
8. S obzirom da apelant smatra da su redovni sudovi pogrešnom ocjenom izvedenih dokaza pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje, te izveli pogrešan zaključak i odbili tužbu, Ustavni sud podsjeća na svoj stav da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine). To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).
9. U vezi s tim, Ustavni sud konstatira da je Općinski sud proveo postupak, izveo dokaze i utvrdio činjenično stanje, te primijenom važećih materijalno-pravnih propisa donio pobijanu presudu. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno i iscrpno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Ustavni sud podsjeća da su u navedenom parničnom postupku apelant i Rifet Mikara imali procesnu poziciju tužitelja, da je prvostepeni sud proveo niz dokaza, koje su u pretežnom dijelu predložili apelant i drugotužitelj, te da je prvostepeni sud nakon provedenog postupka donio presudu kojom je odbio tužbeni zahtjev, koja je potvrđena i u žalbenom postupku presudom Kantonalnog suda. Ustavni sud konstatira da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je već isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja pobijane presude, broj Gž-1067/04 od 29. decembra 2005. godine, pri čemu je detaljno obrazložio zašto su neosnovani apelantovi prigovori vezani za utvrđivanje činjeničnog stanja, nalazeći da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. Naime, redovni sudovi su utvrdili da je apelant isključivi krivac za saobraćajnu nezgodu i da nije dokazao da su prvo i drugotuženi odgovorni za štetu u smislu člana 184. ZOO, kojim je određeno da organizacije koje vrše komunalnu ili drugu sličnu djelatnost od općeg interesa odgovaraju za štetu ako bez opravdanog razloga obustave ili neredovno vrše svoju uslugu. S obzirom da su redovni sudovi svoje odluke zasnovali na relevantnim odredbama člana ZOO i Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a pri čemu su u obrazloženju osporenih odluka dali jasne, razumne i logične razloge za takve odluke, Ustavni sud nije pronašao ništa što ukazuje na da su redovni sudovi u apelantovom slučaju proizvoljno primijenili materijalno pravo.
10. Dalje, s obzirom da se pretežan dio apelantovih navoda odnosi na nalaz sudskog vještaka saobraćajne struke Mirka Cvitanovića, Ustavni sud konstatira, da je provođenje ovog dokaza na licu mjesta za dan 15. juni 2000. godine odredio Općinski sud na ročištu održanom 23. maja 2000. godine, ne precizirajući predmet vještačenja, čemu se punomoćnik apelanta i drugotužitelja nije protivio. U pogledu navoda da vještačenju na licu mjesta nije prisustvovao njegov punomoćnik, Ustavni sud konstatuje da, iz stanja spisa, proizilazi da je punomoćnik apelanta i drugotužitelja, dopisom od 13. juna 2000. godine, obavijestio Općinski sud da neće moći pristupiti zakazanoj raspravi za 15. juni 2000. godine, te predložio da se rasprava provede u njegovoj odsutnosti. Ustavni sud dalje konstatuje da je na raspravi održanoj 15. juna 2000. godine na licu mjesta, kojoj je prisustvovao i apelant, provedena rekonstrukcija događaja saobraćajne nezgode i vještačenje, te se vještak obavezao da u ostavljenom roku izradi nalaz i mišljenje. Na raspravi održanoj 13. mart 2001. godine, punomoćnik apelanta i drugotužitelja je istakao niz primjedbi na predmetni nalaz i mišljenje, i predložio da se u ovom predmetu na osnovu stanja spisa izvrši nadvještačenje, te da se spis uputi drugom vještaku saobraćajne struke radi ponovnog vještačenja, smatrajući da vještačenje obavljeno po Mirku Cvitanoviću nije dovoljno. Općinski sud se nije izjasnio na prethodno navedeni prijedlog punomoćnika, međutim, Ustavni sud konstatuje da je na ročištu za glavnu raspravu od 29. maja 2002. godine, nakon izvođenja dokaza u predmetu, punomoćnik apelanta i drugotužitelja izjavio da ne predlaže izvođenje novih dokaza i da nema primjedbi na izvedene dokaze, osim na nalaz vještaka. I na glavnoj raspravi održanoj 20. augusta 2004. godine u ponovnom postupku, punomoćnik apelanta i drugotužitelja je izjavio da u cijelosti ostaje pri istaknutim primjedbama na nalaz vještaka i isti osporava u cijelosti. Ustavni sud podsjeća da je članom 147. ZPP regulirano da sud može, na prijedlog stranke, odrediti izvođenje dokaza vještačenjem kada je radi utvrđenja ili razjašnjenja određene činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. U konkretnom slučaju sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Mirka Cvitanovića, koji nalaz je ocijenio stručnim, objektivnim i po pravilima struke, a iz kojeg nalaza proizilazi da se saobraćajna nezgoda desila na dijelu puta koji nije oštećen, niti ima vidljivih popravaka puta, te da se saobraćajna nezgoda desila u vremenskim uslovima kada je temperatura bila niska, kasno u noć, gdje je vozač u ovakvoj situaciji trebao biti maksimalno pažljiv i očekivati poledicu na kolovozu, te na vrijeme prilagoditi vožnju u uslovima stanja i vremena te je nespornim utvrđeno da nedovoljna pažnja apelanta i brzina od oko 78,57 km/h kao dinamički faktor (mada bi u takvim uslovima bezbjedno prilagođena brzina kretanja vozila iznosi oko 30 km/h), su imali presudan uticaj na nastanak saobraćajne nezgode.
11. Stoga, u okolnosti da je sud prihvatio nalaz vještaka Mirka Cvitanovića, te isti cijenio u vezi sa ostalim provedenim dokazima, koje je u pretežnom dijelu predložio apelant, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost budući da je članom 8. ZPP propisano da sud na osnovu slobodne ocjene dokaza odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane. Osim navedenog, Ustavni sud konstatuje da sud nije bio dužan dopustiti da se vještačenje ponovi po drugom vještaku, budući da niti jedna odredba važećeg ZPP tu obavezu suda ne predviđa.
12. S obzirom na navedeno, a imajući u vidu da su svi dokazi na kojima se temelje osporene odluke izvedeni na javnoj raspravi te je apelant lično i putem punomoćnika imao priliku izjasniti se na dokaze i osporavati ih, što je apelant i činio, te imajući u vidu da su izvedeni dokazi cijenjeni pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pri čemu su redovni sudovi za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i za onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka.
13. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da je kršenje ustavnih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani, jer apelant nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
14. Apelant također, smatra da mu je pobijanim odlukama, povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelant nije posebno obrazložio, niti se konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već apsolvirao u prethodnim tačkama u vezi sa pravom na pravično suđenje, te kako apelant uz apelaciju nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu, iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović