Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3381/07 (G. B.)

Odluka donesena 10. 01. 2008.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3381/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 01. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 10. januara 2008. godine, u predmetu broj AP-3381/07, rješavajući apelaciju Gruje Borića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gruje Borića podnesena protiv Presude Okružnog suda Banja Luka, broj 011-0-Gž-07-001515 od 26. novembra 2007.godine i Presude Osnovnog suda Banja Luka, broj P-2447/02 od 15. juna 2007. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Grujo Borić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnio je, 13. decembra 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-Gž-07-001515 od 26. novembra 2007.godine i Presude Osnovnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-2447/02 od 15. juna 2007. godine. Apelant je, ujedno, podnio i zahtjev Ustavnom sudu da donese privremenu mjeru kojom bi Republici Srpskoj, Vladi Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužilac) zabranio svako postupanje sa stanom koji je predmet spora do okončanja postupka po apelaciji koju je podnio Ustavnom sudu.

2. Presudom Osnovnog suda, broj P-2447/02 od 15. juna 2007. godine, usvojen je tužbeni zahtjev tužioca i naloženo apelantu da stan u Ulici Jevrejska broj 40. u Banja Luci, po strukturi jednosoban, na drugom ulazu, broj stana 8., slobodan od lica i stvari, preda u posjed tužiocu u roku od 30 dana od pravosnažnosti Presude, a pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju Presude Osnovni sud navodi da je na osnovu provedenih dokaza kao nesporna utvrđena osnovanost tužbenog zahtjeva, jer apelant privremeno stanuje u spornom stanu bez zakonskog osnova, iako je vlasnik četvorosobnog stana u Novom Sadu, Bulevar Oslobođenja broj 67, koji je stekao otkupom stana u državnom vlasništvu kao i da je evidentiran kao korisnik prava na penziju od 1. jula 1998. godine kod Fonda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika Beograd kao pripadnik Vojske Jugoslavije. Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da je apelant bio zakupac na spornom stanu i da posjeduje ugovor o zakupu stana, broj 1-1/1 od 3.januara 1996. godine, na osnovu Rješenja starješine jedinice VP 7001 Banja Luka, broj 28/1-164 od 25. aprila 1995. godine. Takođe je utvrđeno da apelant posjeduje rješenje isog datuma i pod istim brojem koje se odnosi na isti takav jednosoban stan, na istoj adresi, sa tom razlikom što je u tom rješenju navedeno da se radi o stanu broj sedam, a ne o stanu broj osam u kojem se nalazi apelant. Ovo Rješenje na stan broj sedam je pravosnažno i nije osporavano, a u njemu je navedeno da se zaključuje na period od godinu dana od dana zaključenja ugovora. Stan broj sedam, na koji se odnosi ovo rješenje vraćen je u posjed prethodnom nosiocu stanarskog prava Milovanu Zrnić-Kević, a u stanu broj osam, koji je u posjedu apelanta prethodni nosilac stanarskog prava bio je Momir Talić. Osnovni sud je konstatovao da nije moguće utvrditi na osnovu kojeg od rješenja je sklopljen ugovor o zakupu. Rješenje na stan broj osam je oglašeno ništavim Rješenjem Ministra odbrane Republike Srpske, broj 8/1-01-372-972/01 od 27. maja 2002. godine, jer je utvrđeno da je potpisano od neovlaštenog lica, da u njemu nije naznačeno da se radi o službenom, namještenom stanu, niti da se apelantu stan daje na privremeno korištenje za vrijeme dok obavlja dužnost u garnizonu Banja Luka, kao i da je apelantu prestala dužnost u Vojsci i Ministarstvu odbrane Republike Srpske, pa samim tim i pravo na korišćenje službenog stana. U obrazloženju Presude Osnovni sud konstatuje i da je apelant pokrenuo upravni spor protiv navedenog Rješenja Ministarstva odbrane. Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U-333/03 od 24. januara 2007. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta, jer je utvrđeno da je apelant i pored toga što je 30. marta 1998. godine dobio stan na korišćenje u Novom sadu, koristio i stan u Banja Luci što je u suprotnosti sa odredbama Zakona o stambenim odnosima po kojima građanin može biti nosilac stanarskog prava samo na jednom stanu, kao i da je zadržao sporni stan nakon prestanka službe u vojsci, po kom osnovu mu je stan bio dodjeljen. Cijeneći sve navedene okolnosti Osnovni sud je uvažio tužbeni zahtjev tužioca.

3. Protiv Presude Osnovnog suda apelant je izjavio žalbu Okružnom sudu koji je Presudom, broj 011-0-Gž-07-001515 od 26. novembra 2007.godine, djelimično uvažio žalbu apelanta u pogledu odluke o troškovima postupka i obavezao apelanta da umjesto 1.500,00 KM, tužiocu nadokanadi 480,00 KM na ime troškove postupka, dok je u preostalom djelu prvostepene Presude potvrđena odluka o glavnom tužbenom zahtjevu i žalba apelanta odbijena kao neosnovana. Okružni sud smatra da je Osnovni sud pravilno i zakonito odlučio o glavnom tužbenom zahtjevu. Okružni sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan jer iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je oglašeno ništavim rješenje kojim je stan dodjeljen apelantu, a da u njemu nije naznačeno da se radi o službenom stanu i da se dodjeljuje na privremeno korišćenje. Sa druge strane, navodi Okružni sud, ako se uzme u obzir da je rješenje kojim je apelantu istog datuma i pod istim brojem dodjeljen stan broj sedam, koje je pravosnažno i u kojem je navedeno da se dodjeljuje na privremeno korišćenje, čime je jasno određen njegov karakter službenog stana, onda je prestankom aktivne vojne službe za apelanta nastala njegova obaveza da takav stan vrati davaocu stana na korišćenje.

4. Nezadovoljan ishodom postupka pred redovnim sudovima apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu u kojoj ponavlja navode iz žalbenog postupka, smatrajući da su osporene odluke sudova nezakonite, da sudovima nije dovoljno poznata kategorija službenih stanova, da za rješavanje ovog spora nije od značaja okolnost da u drugoj državi ima stan u vlasništvu i da su mu na taj način povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

5. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

« 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U suštini, apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su po njegovom mišljenju redovni sudovi, prilikom donošenja osporenih odluka, pogrešno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud je u brojnim ranijim odlukama zaključio da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava (vidi npr. Ustavni sud, odluka broj AP- 150/04 od 17. februara 2005. godine).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li su redovni sudovi pravilno primijenili važeće odredbe materijalnih zakona prilikom donošenja spornih odluka. Ustavni sud zapaža da je protiv apelanta vođen dvostepeni sudski postupak, u kojem je pravosnažnom odlukom usvojen tužbeni zahtjev tužioca i naloženo apelantu da sporni stan u Banja Luci u Ulici Jevrejska broj 40, preda u posjed tužiocu slobodan od lica i stvari u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti odluke pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

9. Apelant se u apelaciji poziva na zaštitu prava iz člana 6. Evropske konvencije i tvrdi da su mu ta prava povrijeđena u osporenim odlukama redovnih sudova kojima je udovoljeno zahtjevu tužioca. Međutim, čak i da postoji nadležnost Ustavnog suda o pitanjima koje implicira apelant, niti on sam se ne poziva ni na jedan propis po kojem bi u konkretnom slučaju, eventualno, sudovi bili obavezni da donesu drugačije odluke, niti ukazuje u čemu se sastoji pogrešna primjena relevantnog zakona u tom smislu. Nadalje, apelant ne osporava ni konstatacije sudova u pogledu utvrđivanja činjenica, ni vrijednosti dokaza na osnovu kojih je utvrđeno da koristi sporni stan.

10. Apelant nadalje, osporava, način pravnog shvatanja sudova pojma službenog stana, a tvrdi kako je za Okružni sud sporna adresa stana koji mu je dodjeljen na korišćenje (broj osam ili broj sedam) i ko je bio prethodni korisnik stana, smatra da je promašena stranačka legitimacija, ističe da je na raspravi od 10. maja 2007. godine prisustvovala advokat Radmila Plavšić a ne punomoćnik umješača Mara Rodić i da je na glavnoj raspravi suprotno zakonu izmjenjen tužbeni zahtjev tužioca. U pogledu ovih navoda apelanta Ustavni sud zapaža da ih je apelant iznosio tokom prvostepenog i drugostepenog postupka i da su, ujedno, redovni sudovi za svoje zaključke i odluke dali jasna i detaljna obrazloženja, a Ustavni sud u osporenim odlukama nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno - pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti da ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

11. Naposljetku, Ustavni sud ukazuje da nezadovoljstvo apelanta ishodom sudskog postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Osim toga, Ustavni sud nije pronašao bilo šta što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije

12. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Apelant također, smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je utvrdio da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već razjasnio u prethodnim tačkama ove odluke, u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Također su očigledno (prima facie) neosnovani i apelantovi navodi o njegovoj diskriminaciji s obzirom da su paušalni i nisu potrkijepljeni nikakvim konkretnim dokazima. Naime, apelant u dijelu u kojem navodi koja su njegova prava u postupku donošenja osporenih odluka povrijeđena, navodi i diskriminaciju ali ne daje argumente ili obrazloženje o postojanju diskriminacije kao prava koje mu je navodno povrijeđeno. Pored toga, apelant nije ponudio bilo kakav dokaz ili činjenicu iz kojih bi se moglo zaključiti da je pod identičnim okolnostima, kao u konkretnom slučaju, donesena sudska odluka kojom je bilo koje drugo lice favorizovano u odnosu na apelanta.

15. Na osnovu svega izloženog, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3381/07 (G. B.) | Sudska praksa | Aktio