Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-889/06 (D.D. «Solana» Tuzla)
Odluka donesena 10. 01. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stjecanje bez osnova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-889/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 01. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 10. januara 2008. godine, u predmetu broj AP-889/06, rješavajući apelaciju DD «Solana» Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija DD «Solana» Tuzla podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-410/04 od 22. novembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. D.D. «Solana» Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Tahiba Bajramović advokat iz Tuzle, podnio je, 21. marta 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-410/04 od 22. novembra 2005. godine.
2. Tužbom koju je podnio Kantonalnom sudu Tuzla (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), protiv JP «Elektroprivreda» BiH Sarajevo-«Elektrodistribucija» Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi), apelant je zahtjevao da mu tuženi na ime sticanja bez osnova isplati novčani iznos od 99.760,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom .
3. Presudom Kantonalnog suda, broj Ps-282/01 od 4. aprila 2002. godine, udovoljeno je tužbenom zahtjevu apelanta. U obrazloženju navedene presude Kantonalni sud navodi da su stranke u postupku nesporno bile u poslovnom odnosu u kojem je apelant dugovao tuženom, pa je stoga između tuženog i apelanta zaključen protokol od 23. januara 1997. godine, po kojem je apelant uz dogovorenu cijenu i količinu bio dužan da isporuči so u vrijednosti od 385.000,00 KM preduzeću T.P. «Konzum» iz Sarajeva, sa kojim je tuženi imao poseban pravni posao. Apelant je isporučio dogovorenu količinu soli po dogovorenoj cijeni i za tu količinu je u svojim knjigama dužio tuženog. Međutim T.P. «Konzum je prigovorio visini cijene soli pa je tuženi bio u obavezi da izmjeni dio ranije zaključenog protokola i zaključi novi u kojem će se dogovoriti i nova cijena. Kantonalni sud ocjenjuje da je apelant očekivao da će se po usmenom dogovoru sa tuženim o smanjenju cijene soli u visini od 99.760,00 KM na ukupnu količinu, sačiniti novi protokol, pa je pozivajući se na nepotpisani protokol od 24. aprila 1998. godine, izdao i knjižnu obavjest o smanjenju cijene soli. Ujedno je apelant snižavanje cijene uslovljavao umanjenjem duga prema tuženom. Kantonalni sud konstatuje da je na osnovu iste knjižne obavijesti apelanta o snižavanju cijene soli i pozivanjem na nepotpisani protokol od 24. aprila 1998. godine tuženi zaključio protokol sa TP «Konzum» o smanjenju cijene soli za iznos od 99.760,00 KM., te da je na taj način utvrđeno da je tuženi realizujući u poslu sa trećim licem snižavanje cijene soli, a da pri tome nije umanjio dug apelanta prema njemu za isti iznos, bez pravnog osnova naplatio od apelanta navedeni iznos. Nalazeći da apelant ne bi snižavao cijenu soli da nije postigao dogovor sa tuženim i da je izdao knjižnu obavjest o snižavanju cijene soli upravo i samo iz tog razloga, sa namjerom da za navedeni iznos smanji dug prema tuženom, Kantonalni sud je poklonio vjeru apelantu i zaključio da je tuženi bez pravnog osnova od apelanta naplatio iznos od 99.760,00 KM
4. Vrhovni sud je Presudom, broj Pž-181/02 od 27. januara 2004. godine, uvažio žalbu tuženog i preinačio presudu Kantonalnog suda, broj Ps-282/01 od 4. aprila 2002. godine, na taj način što je odbio apelanta sa tužbenim zahtjevom. U obrazloženju presude Vrhovni sud konstatuje da je na sastanku tuženog i apelanta od 24. aprila 1998. godine dogovoreno umanjanje cijene soli koja je isporučena TP«Konzumu», ali ne i umanjenje duga apelanta prema tuženom po tom osnovu. Nadalje, Vrhovni sud zaključuje da je Kantonalni sud donio presudu na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, jer bi primjena instituta sticanja bez osnova iz člana 210. Zakona o obligacionim odnosima, na koju se poziva prvostepena presuda, bila moguća samo ukoliko se utvrdi da je imovina apelanta prešla bez osnova u imovinu tuženog. U konkretnom slučaju, Vrhovni sud smatra da ničim nije dokazano postojanje ovih činjenica. Naime, apelant tvrdi da je 24. aprila 1998. godine postignut dogovor o smanjenju cijena soli koja je isporučena TP «Konzumu», kao i dogovor o umanjenju duga apelanta prema tuženom u iznosu za koji je umanjena cijena soli.Tuženi je negirao ovu tvrdnju apelanta, pa je na tu okolnost salušan i tadašnji direktor tužene i tadašnji direktor apelanta, koji su potvrdili da dogovor o umanjenju duga apelanta prema tuženom nije postignut. Posebno je naveo tadašnji direktor tuženog da otpis dugovanja apelanta nije mogao ni dogovarati ili izvršiti, jer je je za to bila potrebna Odluka Vlade Fedracije BiH. Isto tako Vrhovni sud ukazuje da i sam apelant tvrdi da je povodom sporazuma trebao biti sačinjen protokol, ali da tuženi nije izvršio tu obavezu. U datoj situaciji, zaključujući da apelant kao tužitelj, na kojem je po principu tereta dokaza bila obaveza da dokaže postojanje sporazuma na način kako je tvrdio da je postignut, nije uspio da dokaže svoje tvrdnje, te da se ne može smatrati da se tuženi pod tim okolnostima neosnovano obogatio, jer nije naplatio svoju nepostojeću već upravo postojeću tražbinu. Stoga, Vrhovni sud je utvrdio da je Kantonalni sud pogrešno primjenio materijalno pravo i to odredbu člana 210. Zakona o obligacionim odnosima, kada je ocijenio da je imovina apelanta nezakonito prešla u imovinu tuženog.
5. Protiv navedene Presude Vrhovnog suda, apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud odbio kao neosnovanu Presudom, broj Rev-410/04 od 22. novembra 2005. godine. Vrhovni sud se umjesto posebnog obrazloženja Presude pozvao na razloge drugostepene Presude, u smislu člana 376. ranijeg Zakona o parničnom postupku i člana 456. sada važećeg Zakona o parničnom postupku.
6. Nezadovoljan ishodom postupka o reviziji apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu. U apelaciji, ponavljajući navode iz revizije, navodi da je u cijelosti izvršio svoju obavezu prema tuženom, jer je isporučio dogovorenu količinu soli TP «Konzum» i time isplatio i dug prema tuženom, da je tuženi na osnovu nepostojećeg protokola i naknadno stornirane knjižne obavjesti apelanta upravo zbog nepotpisanog protokola, isknjižio svoje dugovanje prema apelantu za iznos od 99.760,00 KM, da nije bitno što je treće lice preuzelo so, obzirom da je prema potpisanom protokolu između apelanta i tuženog, prema apelantu dužnik bio tuženi. Apelant smatra da je Vrhovni sud donio odluku u suprotnosti sa Zakonom o obligacionim odnosima ta da je svojom Presudom omogućio tuženom da bez pravnog osnova ne plati uzetu robu i dug po tom osnovu nezakonito isknjiži na štetu podnosioca apelacije. Apelant smatra da mu je ovom Presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 Evropske konvencije
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U suštini, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu zbog toga što je Vrhovni sud, po njegovom mišljenju, prilikom donošenja osporene odluke pogrešno utvrdio činjenice i pogrešno primijenio materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud je u brojnim ranijim odlukama zaključio da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava (vidi npr. Ustavni sud, odluka broj AP-150/04 od 17. februara 2005. godine).
10. U konkretnom slučaju, apelant je nakon podnošenja tužbe u ovom predmetu, ostvario pravo da se odlučuje o njegovim građanskim pravima pred sudovima pune jurisdikcije u tri stepena. Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primjenili važeće materijalno-pravne propise, te u konačnom ishodu odbili kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da mu tuženi po sticanju bez osnova isplati iznos od 99.760,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Vrhovni sud je u drugostepenoj i Presudi po izjavljenoj raviziji apelanta zaključio da apelant kao tužitelj, na kojem je u parničnom postupku teret dokazivanja činjenica, nije uspio dokazati kako je sa tuženim postigao dogovor po kojem bi, nakon što je apelant obavezan da cijenu isporučene količine soli TP «Konzum» umanji za iznos od 99.760,00 za taj iiti znos bio ujedno i umanjen dug apelanta prema tuženom. Vrhovni sud je u skladu sa načelom slobodne ocjene dokaza zaključio da tvrdnja apelanta i okolnost da je u cilju realizacije postignutog dogovora sa tuženim snizio cijenu soli, same po sebi ne predstavljaju dokaz da je takav dogovor i postignut, tim prije što tuženi osporava navedene činjenice i ističe da dogovor kojim bi umanjio dug apelanta po osnovu navedene poslovne transakcije nije mogao ni sklapati bez odobrenja Vlade Federacije Bosne i Hercegovine. Takođe, Vrhovni sud smatra da se ne može smatrati dokazanim postojanje sporazuma o umanjenju duga apelanta prema tuženom snižavanjem cjena isporučene količine soli već i iz tog razloga što i sam apelant potvrđuje da je o tome trebao biti sačinjen pismeni protokol, ali da do zaključenja navedenog protokola nije došlo. Vrhovni sud ističe okolnost da je apelant izvršio umanjenje cijene soli prije nego što je postignut konačan dogovor i o umanjenju njegovog duga prema tuženom, pa stoga zaključuje i da se ne može smatrati da se tuženi neosnovano obogatio. Naime, tuženi je sljedom iznesenih okolnosti naplatio svoju postojeću tražbinu u odnosu na postojeći dug apelanta, a ne nepostojeću tražbinu, jer sporazum o otpisivanju duga apelanta nije ni postignut. Razmatrajući apelantove navode o povredi njegovog prava, Ustavni sud ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazali da je relevantni zakon proizvoljno primijenjen, jer je Vrhovni sud dao detaljno obrazloženje svoje odluke, pri tome obrazlažući svoja postupanja i odluku u kontekstu i navedenih prigovora apelanta.
11. Stoga, imajući u vidu izneseno, te kako uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Na osnovu svega izloženog, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović