Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1608/07 (D. B.)

Odluka donesena 10. 01. 2008.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1608/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 01. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, Mato Tadić i Krstan Simić, sudije, na sjednici održanoj 10. januara 2008. godine, u predmetu broj AP-1608/07, rješavajući apelaciju Dragana Boškana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragana Boškana, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118- 0-Kž-06-000 139 od 26. aprila 2007. godine, i Presude Okružnog suda Banja Luka, broj K-70/05 od 5. maja 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragan Boškan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Jevto Janković, advokat iz Banja Luke, podnio je, 6. juna 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Kž-06-000 139 od 26. aprila 2007. godine, i Presude Okružnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj K-70/05 od 5. maja 2006. godine.

2. Apelant je zahtjevom, 10. oktobra 2007. godine, od Ustavnog suda tražio da donose privremenu mjeru kojom bi mu se odložilo izvršenje kazne zatvora od tri godine po navedenoj pravosnažnoj Presudi Okružnog suda, broj K-70/05, bez navođenja bilo kakvog razloga koji bi mogao biti od uticaja za donošenje takve mjere.

3. Presudom Okružnog suda, broj K-70/05 od 5. maja 2006. godine, apelant je oglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora od tri godine zbog krivičnog djela neovlašćene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. i člana 23. Krivičnog zakona Republike Srpske. Okružni sud je na osnovu saslušanja svjedoka, djela odbrane apelanta, uvidom u dokumentaciju, nalaza sudskog vještaka i druge dokumentacije priložene u spisu, utvrdio da je apelant u vremenskom periodu od 15. maja 2005. godine do 8. juna 2005. godine zajedno sa Urošem Čivčićem, koji je u bjekstvu, na dvije lokacije, koje pripadaju Miletu i Borivoju Boškanu, izvršio pripremu terena krčenjem šiblja, a zatim usadio 225 stabljika marihuane.

4. Protiv Presude Okružnog suda, broj K-70/05 od 5. maja 2006. godine, apelant je izjavio žalbu Vrhovnom sudu u kojoj je osporavao činjenično stanje utvrđeno prvostepenom presudom i nastojao svoje radnje predstaviti nehatnim u pogledu izvršenja krivičnog djela navodeći da je kao lice koje ne poznaje opojne droge, bio samo najmljen od saizvršioca Uroša Čivčić zbog fizičkih radova kopanja i sađenja, sa jedinom namjerom da zaradi dnevnicu kao fizički radnik. Nadalje tvrdi i da je prvostepeni sud izvršio bitne povrede odredbi Zakona o krivičnom postupku, jer su u odnosu na njega povrijeđeni princip pravne valjanosti dokaza, princip pretpostavke nevinosti i princip neposrednog izvođenja dokaza, a zatim obrazlaže zašto pojedine svjedoke i dokumente, na čijim iskazima, odnosno sadržaju je donesena osuđujuća presuda, smatra nepouzdanim.

5. Presudom Vrhovnog suda, broj 118-0-Kž-06-000 139 od 26. aprila 2007. godine, odbijena je kao neosnovana žalba apelanta i potvrđena u osuđujućem djelu presuda Okružnog suda. U obrazloženju presude Vrhovnii sud navodi da je Okružni sud pravilno i zakonito utvrdio sva obilježja krivičnog djela za koje je apelant osuđen, da je na osnovu valjano cjenjenih dokaza uz jasno i prihvatljivo obrazloženje utvrdio činjenično stanje i svjesno djelovanje apelanta u pogledu radnji koje je poduzimao. Apelantovo osporavanje provedenih dokaza na osnovu kojih je Okružni sud donio Presudu, Vrhovni sud je ocjenio kao potpuno neargumentovano.

6. Nezadovoljan ishodom postupka po izjavljenoj žalbi apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu u kojoj navodi da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenice i pogrešno primjenili materijalne propise, jer su zasnovane na lažnom iskazu policajca Milana Milekića koji je sudu prezentirao falsifikovi zapisnik, da su zloupotrebljeni falsifikovani iskazi svjedoka Borivoja i Dušana Boškana i da apelant nije imao potrebna znanja za uzgoj opojnih droga, pa stoga i nije mogao uzvršiti krivično djelo za koje je osuđen. Smatra da mu je kršenjem i zloupotrebom zakonskih odredbi povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Herecgovine zaštićenih prava.

9. Ustavni sud naglašava da „nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu i «Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke tih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, efektivni pravni lijekovi i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava» (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, broj 24/02).

10. U konkretnom slučaju nezadovoljan presudama redovnih sudova apelant osporava utvrđeno činjenično stanje, primjenu materijalnog prava i sugeriše zaključke suprotne od onih za koje su se sudovi opredjelili. Međutim, apelant samo paušalno ukazuje na navodne povrede prava i ne nudi nijedan dokaz ili činjenicu iz kojih bi sa dovoljnom jasnoćom proizašao zaključak da su povrede prava koje navodi i stvarno moguće, pa stoga te povrede ne izgledaju vjerovatno. Naime, procjenu navoda iznesenih u apelaciji koji se odnose na utvrđeno činjenično stanje, primjenu materijalnih propisa, ocjenu pojedinih dokaza i oblik vinosti apelanta, apelant je iznosio tokom prvostepenog i drugostepenog postupka i redovni sudovi su povodom tih navoda detaljno izvršili ocjenu činjenica i dokaza i na osnovu te ocjene primjenili materijalno pravo.

11. Nadalje, u pogledu primjene materijalnog prava od strane redovnih sudova, Ustavni sud podsjeća da nije njegov zadatak da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, tim prije što su odlučne činjenice i dokazi na kojima su redovni sudovi zasnovali svoje odluke brižljivo cjenjeni i jasno obrazloženi. Nasuprot osporenim odlukama redovnih sudova apelant, osim sopstvenog, drugačijeg tumačenja vjerodostojnosti i značaja provedenih dokaza i primjene pravnih normi, paušalnih navoda i nezadovoljstva konačnim ishodom postupka, ne nudi činjenice ili dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da su povrede prava na koje se poziva i stvarno moguće. Ustavni sud takođe smatra da nema dokaza da je na bilo koji način povrijeđeno pravo apelanta na pravično suđenje, time što je Vrhovni sud smatrao da za primjenu materijalnog propisa, odnosno rješavanje pravnih pitanja, kao neargumentovani i neosnovani nisu od značaja navodi odbrane apelanta izneseni tokom postupka, a odnose se na umišljajnu djelatnost apelanta, kvalifikaciju krivičnog djela koje je izvršio, kao i validnost i ocjenu provedenih dokaza u toku postupka.

12. Nadalje, redovni sudovi su detaljno analizirali postupke apelanta koje ni sam ne osporava i koji su se sastojali u zasađivanju opojne droge, a zatim kao nesporno su utvrdili, na osnovu iskaza svjedoka, da je apelant jasno znao da zasađuje opojnu drogu i da je iz tog razloga i poduzeo radnje pripreme zemljišta, a zatim i zasađivanja marihuane. Razlozi zbog kojih su sudovi, u skladu sa načelom slobodne ocjene dokaza, prihvatili sadržaj i validnost iskaza svjedoka su veoma jasno i detaljno obrazložena, a zatim i povezani u cjelinu i sa nalazom vještaka, zapisnikom o oduzimanju predmeta i drugim materijalnim dokazima. Isto tako jasno, logično i detaljno su obrazloženi i razlozi zbog kojih sud ne prihvate pojedine dokaze koje je proveo u postupku. Na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, radnje apelanta su okvalifikovane kao krivično djelo koje je propisano u Krivičnom zakonu i na osnovu tog propisa mu je izrečena kazna zatvora. Stoga, Ustavni sud smatra da redovni sudovi nisu proizvoljno primjenjivali pravo, niti da je došlo do povrede prava na pravično suđenje samo zato što je pravno shvatanje redovnih sudova u pogledu toga pod koje zakonske odredbe treba podvesti ponašanje apelanta, ocjenu provedenih dokaza i procjenu žalbenih navoda, različito od apelantovog.

13. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da je apelacija očigledno neosnovana, jer nedostaju prima facie dokazi da su navedene povrede ljudskih prava i sloboda moguće.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1608/07 (D. B.) | Sudska praksa | Aktio