Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-762/06 (P. M.)

Odluka donesena 10. 01. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pristup sudu
  • Radni odnos
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-762/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 01. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 10. januara 2008. godine, u predmetu broj AP 762/06, rješavajući apelaciju Pere Marića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Pere Marića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-06-001265 od 20. juna 2007. godine i broj Rev-64/05, od 25. oktobra 2005. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj 007-0-Gž-06-000664, od 8. juna 2006. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru, broj P-1263/04, od 4. maja 2006. godine i broj P-

299/02, od 17. aprila 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Pero Marić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Nikica Vučina, advokat iz Mostara, podnio je 7. marta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-64/05, od 25. oktobra 2005. godine i Presude Općinskog suda I u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-299/02, od 17. aprila 2003. godine. Apelant je 17. jula 2007. godine podnio novu apelaciju Ustavnom sudu, koja je zavedena pod brojem AP 2125/07, protiv Presude Vrhovnog suda, broj 070-0-Rev-06-001265, od 20. juna 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 007-0-Gž-06-000664, od 8. juna 2006. godine i Presude Općinskog suda, broj P-1263/04, od 4. maja 2006. godine. S obzirom da se obje apelacije temelje na istom činjeničnom i pravnom osnovu Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 762/06 i AP 2125/07 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 762/06.

2. Presudom Općinskog suda, broj P-299/02, od 17. aprila 2003. godine, odbačena je kao neblagovremena tužba apelanta u dijelu u kojem je tražio da se utvrdi da mu nije prestao radni odnos na radnom mjestu policajca u Policijskoj stanici Mostar, Ministarstvo unutrašnjih poslova Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi), te da se naloži tuženom da ga rasporedi na radno mjesto policajca u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da se naloži tuženom da mu na ime neisplaćenih plaća isplati iznos od 300,00 KM mjesečno i to počev od 19. marta 1999. godine pa do konačne isplate, sa pripadajućom zakonskom kamatom počev od dana dospijeća pojedine mjesečne plaće pa do konačne isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka, odbijen je kao neosnovan. U obrazloženju svoje presude Općinski sud se pozvao na član 80. stav 2. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ», br. 60/89 i 42/90 i «Službeni list RBiH» br. 2/92 i 13/94), koji je bio na snazi u vrijeme nastanka spornog pravnog odnosa, kojim je propisano da radnik, u cilju zaštite svojih prava iz radnog odnosa, ima pravo da u roku od 15 dana od dana uručenja odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana kada je radnik saznao za povredu tog prava, podnese prigovor poslodavcu. Općinski sud se takođe pozvao na član 83. st. 1. i 2. istog Zakona kojim je propisano da radnik koji nije zadovoljan konačnom odlukom poslodavca, ili ukoliko poslodavac ne donese odluku u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva, odnosno prigovora, ima pravo u daljnjem roku od 15 dana tražiti zaštitu prava pred nadležnim sudom, kao i da radnik ne može tražiti zaštitu prava pred nadležnim sudom ako prethodno nije tražio zaštitu prava kod poslodavca, osim prava na novčano potraživanje. Općinski sud je naveo da s obzirom da je apelant prestao raditi kod tuženog u avgustu 1997. godine, a da je tužbu sudu podnio 19. marta 2002. godine, da je, u skladu sa navedenim zakonskim odredbama, tužba apelanta, u dijelu u kojem je tražio da se utvrdi da mu nije prestao radni odnos kod tuženog, neblagovremena. Nadalje, u odnosu na zahtjev apelanta kojim je tražio isplatu neisplaćenih plaća, Općinski sud je naveo da je isti neosnovan, budući da je apelant zasnovao radni odnos na osnovu odredbi člana 8. Uredbe o primjeni Zakona o državnoj upravi na području Hrvatske Republike Herceg-Bosne za vrijeme rata ili neposredne ratne opasnosti kojom je propisano da radnik zasniva radni odnos u tijelu uprave Hrvatskog vijeća odbrane na određeno vrijeme, tj. dok traje ratno stanje ili neposredna ratna opasnost, te da prestankom istih prestaje i potreba za radnikom.

3. Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-723/03, od 19. avgusta 2004. godine, uvažena je apelantova žalba izjavljena protiv Presude Općinskog suda, broj P-299/02, od 17. aprila 2003. godine, i ista je preinačena u stavu prvom izreke tako što je utvrđeno da apelantu nije prestao radni odnos na radnom mjestu policajca kod tuženog, te je naloženo tuženom da rasporedi apelanta na radno mjesto policajca u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Prvostepena presuda, u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev apelanta za isplatu neisplaćenih plaća, je ukinuta i predmet u tom dijelu vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju svoje presude Kantonalni sud je naveo da je članom 135. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH («Službene novine Federacije BiH», broj 13/98) propisano da se mora donijeti rješenje o prestanku radnog odnosa u roku od sedam dana od nastanka okolnosti koje su bile razlog za prestanak radnog odnosa. S obzirom da je u toku postupka nesporno utvrđeno da rješenje o prestanku radnog odnosa nije dostavljeno apelantu u pisanom obliku sa poukom o pravu na prigovor, Kantonalni sud je zaključio da apelant nije imao saznanje o prestanku radnog odnosa i da se stoga ima smatrati da apelantu nije prestao radni odnos. U pogledu apelantovog zahtjeva za isplatu neisplaćenih plata, Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud nije proveo postupak radi odlučivanja o dijelu tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio isplatu neisplaćenih plata, te da se zbog toga predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

4. Protiv Presude Kantonalnog suda, broj Gž-723/03, od 19. avgusta 2004. godine, tuženi je izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom, broj Rev-64/05, od 25. oktobra 2005. godine, reviziju tuženog uvažio i drugostepenu presudu preinačio tako što je prvostepenu presudu, kojom je odbačena kao neblagovremena apelantova tužba u dijelu u kojem je tražio da se utvrdi da mu nije prestao radni odnos na radnom mjestu policajca kod tuženog, te da se naloži tuženom da ga rasporedi na radno mjesto policajca, potvrdio. Ostali dio drugostepene presude je ostao neizmjenjen. U obrazloženju svoje presude Vrhovni sud je naveo da je članom 80. stav 2. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, koji se primjenjuje na predmetni radni spor, propisano da radnik, u cilju zaštite svojih prava iz radnog odnosa, ima pravo da u roku od 15 dana od dana uručenja odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana kada je radnik saznao za povredu tog prava, podnese prigovor poslodavcu. Nadalje, da je članom 83. stav 1. istog Zakona propisano da radnik koji nije zadovoljan konačnom odlukom poslodavca, ili ukoliko poslodavac ne donese odluku u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva, odnosno prigovora, ima pravo u daljnjem roku od 15 dana tražiti zaštitu prava pred nadležnim sudom. S obzirom da apelant nije postupio u skladu sa navedenim zakonskim odredbama iako mu je faktički radni odnos prestao 31. jula 1997. godine, od kada ne prima ni plaću, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je apelantova tužba podnesena tek 19. marta 2002. godine neblagovremena.

5. Općinski sud, odlučujući o dijelu tužbenog zahtjeva za isplatu neisplaćenih plaća koji je Presudom Kantonalnog suda broj Gž-723/03, od 19. avgusta 2004. godine, ukinut i vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje, donio je Presudu, broj P-1263/04, od 4. maja 2006. godine, kojim je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se naloži tuženom da mu na ime neisplaćenih plaća isplati iznos od 300,00 KM mjesečno počev od 19. marta 1999. godine pa do konačne isplate, sa pripadajućom zakonskom kamatom počev od dana dospijeća pojedine mjesečne plaće koja dospijeva do desetog u mjesecu, do konačne isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju svoje presude Općinski sud je naveo da je Presudom Općinskog suda, broj P-299/02, od 17. aprila 2003. godine, odbačena kao neblagovremena tužba apelanta u dijelu u kojem je tražio da se utvrdi da mu nije prestao radni odnos kod tuženog, te da je stoga neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio isplatu neisplaćenih plaća pošto pravo na plaću pripada zaposleniku samo po osnovu rada, osim u slučaju kada ostvaruje to pravo kao neraspoređeni radnik.

6. Protiv Presude Općinskog suda, broj P-1263/04, od 4. maja 2006. godine, apelant je izjavio žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom, broj 007-0-Gž-06-000664, od 8. juna 2006. godine, odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju svoje presude Kantonalni sud je naveo da se žalbeni navodi apelanta odnose isključivo na pravni osnov o kojem je odlučeno Presudom Vrhovnog suda, broj Rev-64/05, od 25. oktobra 2005. godine, kojom je uvažena revizija tuženog i Presuda Kantonalnog suda, broj Gž-723/03, od 19. avgusta 2004. godine, preinačena tako što je potvrđena Presuda Općinskog suda, broj P-299/02, od 17. aprila 2003. godine, kojom je odbačena tužba apelanta u dijelu u kojem je tražio da se utvrdi da mu nije prestao radni odnos na radnom mjestu policajca. Budući da apelant u žalbi nije naveo razloge koji bi se ticali pobijane presude kojom je odbijen zahtjev apelanta za isplatu plaća, te kako ne stoje ni razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti, Kantonalni sud je naveo da apelantova žalba neosnovana.

7. Protiv Presude Kantonalnog suda, broj 007-0-Gž-06-000664, od 8. juna 2006. godine, apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom, broj 070-0-Rev-06-001265, od 20. juna 2007. godine, odbio reviziju apelanta. U obrazloženju svoje presude Vrhovni sud je konstatovao da su nižestepeni sudovi utvrdili da je apelant bio raspoređen na radno mjesto policajca kod tuženog od 21. novembra 1995. godine, a da faktički ne radi od 31. jula 1997. godine, od kada ne prima plaću, te kako apelant nije dokazao postojanje radno-pravnog statusa kod tuženog, nižestepeni sudovi su ocijenili da je apelantov zahtjev za isplatu plata neosnovan. S obzirom da je novčano potraživanje apelanta nastalo prije stupanja na snagu Zakona o radu, a da Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika u organima uprave Federacije BiH ne razrađuje novčano potraživanje kao posebno pravo, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili relevantne odredbe Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa kao opći propis iz oblasti radnog prava koji je važio u vrijeme nastanka potraživanja. Vrhovni sud je takođe naveo da propust Kantonalnog suda da se pozove na Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika u organima uprave Federacije BiH ne utiče na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

8. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su redovni sudovi, pri odlučivanju o njegovom tužbenom zahtjevu kojim je tražio da se utvrdi da mu nije prestao radni odnos na radnom mjestu policajca, bili dužni primijeniti član 135. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH, budući da je tužbu nadležnom sudu podnio 19. marta 2002. godine. Apelant je istakao da nije imao saznanje o prestanku radnog odnosa jer mu rješenje o prestanku radnog odnosa nije dostavljeno, zbog čega smatra da mu nije prestao radni odnos kod tuženog.

9. Prije svega Ustavni sud podsjeća da su prema dosadašnjoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda sporovi koji pokrenu javni službenici čiji posao ukazuje na specifične aktivnosti javnih službi i ako su ti službenici odgovorni za zaštitu općih interesa države ili drugih javnih vlasti (pripadnici oružanih snaga, policije i drugih snaga za održavanje reda, nosioci pravosudnih funkcija, carinski službenici, diplomatsko osoblje i dr) isključen iz djelokruga člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Pellegrin protiv Francuske, presuda od 8. decembra 1999. godine, broj aplikacije 28541/95, st. 64. do 67. i Ustavni sud, AP 1766/05 od 16. januara 2007. godine).

10. Analizirajući dalje svoju praksu, Ustavni sud podsjeća da je u pojedinim predmetima, neovisno što se radi o licima koja su praktično imali status javnih službenika, razmatrao navode apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te predmete takvih lica tretirao kao i ostale sporove iz radnih odnosa, te ih, zavisno od činjenica svakog konkretnog predmeta, rješavao kroz dopustivost ili meritum (vidi npr.Ustavni sud, AP 2367/06 od 20. septembra 2006. godine).

11. U vezi s tim, Ustavni sud konstatira da je i Evropski sud u predmetu Vilho Eskelinen i dr. protiv Finske (presuda od 19. aprila 2007. godine, broj aplikacije 63235/00, st. 42. do 62), preispitao svoju dosadašnju praksu, te zaključio da je za isključivanje državnih službenika iz zaštite predviđene članom 6. stav 1. Evropske konvencije neophodno kumulativno ispunjenje dva uvjeta. «Prvo, država, u domaćem pravu, mora izričito isključiti pristup sudu za određenu poziciju ili kategoriju osoblja. Drugo, isključivanje mora biti opravdano i zasnovano na objektivnim razlozima interesa države» te da «ništa ne opravdava isključivanje običnih radnih sporova iz garancija na osnovu člana 6.– onih koji se odnose na platu, nadoknadu drugih prava tog tipa – na osnovu posebne prirode odnosa između određenih državnih službenika i države. U stvari, postoji prezumcija da se član 6. primjenjuje.»

12. S obzirom na navedeno, a budući da nijednim propisom Bosne i Hercegovine nije regulisano da apelant kao državni službenik nema pravo na pristup sudu, te imajući u vidu pobijane presude redovnih sudova, nesporno je da je apelant shodno domaćem pravu imao pristup sudu, pa je prema tome član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na apelantov slučaj.

13. Pri ispitivanju ostalih aspekata dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

14. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

15. Ustavni sud primjećuje da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje u stvari odnosi na neslaganje apelanta sa odlukama redovnih sudova kojima je odbačena kao neblagovremena njegova tužba u dijelu u kojem je tražio da se utvrdi da mu nije prestao radni odnos kod tuženog. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).

16. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Presudom Općinskog suda, broj P-

299/02, od 17. aprila 2003. godine, odbačena kao neblagovremena tužba apelanta u dijelu u kojem je tražio da se utvrdi da mu nije prestao radni odnos na radnom mjestu policajca kod tuženog, te naloženo tuženom da ga rasporedi na radno mjesto policajca u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Ustavni sud dalje zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući u revizionom postupku, Presudom, broj Rev-64/05, od 25. oktobra 2005. godine, preinačio drugostepenu presudu tako što je potvrdio Presudu Općinskog suda, broj P-299/02, od 17. aprila 2003. godine. U obrazloženju svojih presuda redovni sudovi su naveli da je apelant propustio da, u rokovima propisanim čl. 80. stav 2. i 83. stav 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, podnese prigovor tuženom, odnosno da podnese tužbu nadležnom sudu radi zaštite svojih prava iz radnog odnosa.

17. Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je apelantu uskraćeno pravo na pristup sudu u smislu člana 6. stava 1. Evropske konvencije na nezakonit način, s obzirom da su redovni sudovi odbacili podnesenu tužbu apelanta kao neblagovremenu, dakle odlučili da meritorno ne raspravljaju apelantov tužbeni zahtjev zbog neispunjavanja formalnih kriterija za to (propust roka ). Ustavni sud podsjeća da je članom 78. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, koji je bio na snazi u vrijeme nastanka spornog pravnog odnosa, bila propisana obaveza poslodavca da se radniku mora dostaviti odluka o prestanku radnog odnosa u pisanom obliku sa poukom o pravu na prigovor. Međutim, članom 80. stav 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa bilo je propisano da radnik ima pravo da podnese zahtjev poslodavcu radi ostvarivanja svojih prava iz radnog odnosa, kao i pravo na prigovor protiv odluka kojiam je odlučeno o njegovim pravima i obavezama iz radnog odnosa. Članom 83. stav 1. istog Zakona bilo je propisano da radnik koji nije zadovoljan konačnom odlukom poslodavca ili ako poslodavac ne donese odluku u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva, odnosno prigovora, ima pravo da u narednom roku od 15 dana traži zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom. Analizirajući odredbe člana 78. i člana 83. stav 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa jasno proizlazi da član 83. predstavlja izuzetak od člana 78. navedenog zakona i obaveze dostave odluke, jer obavezuje radnika, koji nije dobio odluku po zahtjevu ili po prigovoru, a smatra da ima određeno pravo iz radnog odnosa ili smatra da mu je ugroženo određeno pravo iz radnog odnosa, da pokrene sudski postupak u Zakonom određenom roku. Prema tome, član 78. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ne nameću poslodavcu nikakve sankcije u slučaju da ne dostavi odluku po zahtjevu ili prigovoru, upravo zbog odredbe člana 83. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa. Naime, Zakon je predvidio mogućnost da se ograniči pravo na pristup sudu u situaciji kada poslodavac, s jedne strane, ne donese odluku po zahtjevu ili po prigovoru u roku od 30 dana, a zaposlenik, s druge strane, ne pokrene parnični postupak u roku od 15 dana, nakon proteka roka od 30 dana za donošenje rješenja po prigovoru. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da se ograničenje prava na pristup sudu, u slučaju da poslodavac ne donese odluku u roku, mora tumačiti veoma fleksibilno i uvažavati sve opravdane okolnosti pojedinog slučaja, upravo zbog člana 78. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa. Nije dozvoljeno samo matematički računati rokove, jer bi to bio pretjeran teret za radnika.

18. S obzirom da apelant nije naveo nikakve objektivne teškoće zbog kojih je bio spriječen tražiti zaštitu svojih prava iz radnog odnosa, već kao jedini razlog navodi nedostavljanje rješenja o prestanku radnog odnosa, Ustavni sud smatra da se apelant mogao obratiti tuženom i zahtijevati povratak na posao, te ukoliko tuženi ne bi odgovorio na njegov zahtjev imao bi mogućnost tražiti zaštitu prava pred nadležnim sudom shodno članu 83. stav 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa. Međutim, u konkretnom slučaju, apelant je prestao raditi kod tuženog 31. jula 1997. godine, od kada mu je prestala i isplata plaća, a tužbu nadležnom sudu je podnio tek 19. marta 2002. godine, dakle nakon četiri godine i sedam mjeseci, što je po mišljenju Ustavnog suda veliko odstupanje od rokova, u kojima se može tražiti zaštita prava iz radnog odnosa, propisanih Zakonom o osnovnim pravima iz radnog odnosa. Na ovakav zaključak ne utiče činjenica da apelantu rješenje o prestanku radnog odnosa nije dostavljeno, jer ta činjenica, u okolnostima predmetnog slučaja, ne utiče da se propust apelanta, da se obrati ranije tuženom i nadležnom sudu radi zaštite svojih prava, pravno zanemari. Ovo, prije svega, iz razloga djelovanja principa pravne sigurnosti, koji je inherentan principu pravne države iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Naime, država ima javni interes da svi ljudi ostvaruju svoja prava u određenim rokovima, te da se, u slučaju da to propuste, zadrže pravni odnosi kakvi su bili do tada. S obzirom na naprijed navedeno, Ustavni sud konstatuje da su redovni sudovi, pri donošenju pobijanih odluka, pravilno primijenili relevantne odredbe Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, te da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava apelanta na pristup sudu u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

19. Nadalje, apelant se žali da mu je odlukama redovnih sudova, kojima je odbijen njegov tužbeni zahtjev za isplatu neisplaćenih plaća, a koje su donesene u ponovnom postupku, takođe, povrijeđeno pravo na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant u predmetnom parničnom postupku ostvario pravo da se odlučuje o njegovim građanskim pravima pred sudovima pune jurisdikcije u tri stepena. Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primjenili važeće materijalno-pravne propise, te odbili tužbeni zahtjev apelanta za isplatu neisplaćenih plaća. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, nakon provedenog parničnog postupka, utvrdili da apelant nije dokazao postojanje radno-pravnog statusa kod tuženog, te da je iz tog razloga i njegov zahtjev za isplatu plaća neosnovan. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud u konkretnom slučaju nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

20. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

21. Apelant takođe navodi da mu je pobijanim odlukama kojima je odbačena kao neblagovremena njegova tužba u dijelu u kojem je tražio da se utvrdi da mu nije prestao radni odnos kod tuženog i kojima je u ponovnom postupku odbijen njegov tužbeni zahtjev za isplatu neisplaćenih plaća, povrijeđeno pravo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

22. U pogledu ovih žalbenih navoda apelanta, Ustavni sud zapaža da se suština žalbenih navoda o kršenju prava na imovinu, takođe, odnosi na neslaganje apelanta sa odlukama redovnih sudova kojima je odbačena kao neblagovremena njegova tužba u dijelu u kojem je tražio da se utvrdi da mu nije prestao radni odnos kod tuženog i kojima je u ponovnom postupku odbijen njegov tužbeni zahtjev za isplatu neisplaćenih plaća, a što je Ustavni sud već apsolvirao u ovoj odluci u vezi sa pravom na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani, jer činjenice predočene Ustavnom sudu ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje navedenih prava.

23. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

24. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-762/06 (P. M.) | Sudska praksa | Aktio