Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-769/06 (AD «Metalrad» Modriča)

Odluka donesena 10. 01. 2008.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Šta se ne smatra domom
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Legitiman cilj
  • Propisano zakonom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Stanarsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-769/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 01. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 10. januara 2008. godine, u predmetu broj AP 769/06, rješavajući apelaciju AD «Metalrad» Modriča, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija AD «Metalrad» Modričapodnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-

376/04, od 10. januara 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Modriči, broj P-303/02, od 18. marta 2003. godine, u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija AD «Metalrad» Modričapodnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-

376/04, od 10. januara 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Modriči, broj P-303/02, od 18. marta 2003. godine, u odnosu na član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. AD «Metalrad» Modriča (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Vukašin Avrić, advokat iz Modriče, podnio je 6. marta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-376/04, od 10. januara 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Modriči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-303/02, od 18. marta 2003. godine.

2. Presudom Osnovnog suda, broj P-303/02, od 18. marta 2003. godine, utvrđeno je da je Jovo Jovanović (u daljnjem tekstu: tužitelj) nosilac stanarskog prava na stanu koji se nalazi u Modriči, ulica Dositeja Obradovića broj 3, stan broj 6 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), što je apelant dužan priznati i na osnovu ove presude dozvoliti tužitelju ostvarivanje prava koja mu kao nosiocu stanarskog prava pripadaju, kao i naknaditi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 1.095,50 KM, sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude. Ujedno je odbijen kao neosnovan apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužitelj da apelantu preda predmetni stan slobodan od ljudi i stvari u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 900,00 KM.

3. U obrazloženju svoje presude Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je Odlukom Komisije za rješavanje stambenih pitanja radnika pravnog prednika apelanta, broj 1-1/92, od 1. oktobra 1992. godine, tužitelju dodijeljen predmetni stan na privremeno korištenje do konačnog rješenja, a najduže godinu dana od dana donošenja ove Odluke. Sud je dalje utvrdio da se tužitelj na osnovu te odluke uselio u predmetni stan, te budući da apelant nije u međuvremenu donio novu odluku kojom bi tužitelju trajno riješio stambeno pitanje, tužitelj je nastavio da koristi predmetni stani i nakon isteka roka od godinu dana. Osnovni sud se pozvao na odredbe člana 30. Zakona o stambenim odnosima («Službeni list BiH», br. 14/84, 12/87 i 36/89 i «Službeni glasnik Republike Srpske», br. 19/93, 22/93, 12/99 i 31/99; u daljnjem tekstu: ZSO) kojima je propisano da nadležni stambeni organ, na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti, donosi rješenje o ispražnjenju stana u roku od tri godine od nezakonitog useljenja u stan, kao i da nakon proteka tog roka, davalac stana na korištenje može u narednom roku od pet godina zahtijevati ispražnjenje stana pred nadležnim sudom. S obzirom da je tužitelj uselio u predmetni stan na osnovu važeće odluke o dodjeli stana na korištenje i isti koristi od 1992. godine, a da je apelant zatražio njegovo iseljenje pred nadležnim sudom tek 31. oktobra 2002. godine, Osnovni sud je naveo da je tužitelj protekom navedenih rokova iz člana 30. ZSO stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je u toku postupka nesporno utvrđeno da je raniji korisnik Ivo Lukač predmetni stan vratio apelantu, o čemu je sastavljen zapisnik o primopredaji 27. januara 1992. godine, kao i da raniji korisnik nije podnosio zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed. Osnovni sud je takođe naveo da je Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Modriča (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) svojim dopisom obavijestilo apelanta da neće raspolagati predmetnim stanom u cilju zbrinjavanja izbjeglica i raseljenih lica, te da su stoga neosnovani navodi apelanta da se u konkretnom slučaju radi o napuštenoj imovini i da je trebalo primijeniti odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenoj imovini («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 38/98, 12/99, 31/99, 65/01, 64/02 i 39/03).

4. Odlučujući o žalbi apelanta protiv Presude Osnovnog suda, broj P-303/02, od 18. marta 2003. godine, Okružni sud u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) donio je Presudu, broj Gž-182/04, od 30. avgusta 2004. godine, kojom je žalba uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi da je tužitelj nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, što je apelant dužan priznati i na osnovu pobijane presude dozvoliti tužitelju ostvarivanje prava koja mu kao nosiocu stanarskog prava pripadaju, kao i naknaditi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 1.095,50 KM, sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude. Ujedno je tužitelj obavezan da predmetni stan preda apelantu u posjed i slobodno raspolaganje, slobodan od ljudi i stvari, kao i naknaditi apelantu troškove parničnog postupka u iznosu od 900,00 KM, sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju svoje presude Okružni sud je naveo da je odredbama člana 11. st. 1. i 2. ZSO propisano da građanin stanarsko pravo stiče danom zakonitog useljenja u stan, a pod kojim se podrazumijeva useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan. Sud je dalje naveo da u smislu citiranih zakonskih odredbi tužitelj nije mogao steći stanarsko pravo na predmetnom stanu budući da mu je predmetni stan dodijeljen na privremeno korištenje i na određeno vrijeme što proizlazi iz Odluke o dodjeli stana na korištenje, broj 1-1/92, od 1. oktobra 1992. godine i Ugovora o korištenju stana broj 14-3-6/97, od 1. oktobra 1997. godine. Takođe, Okružni sud je naveo da tužitelj nije mogao ni protekom rokova iz člana 30. ZSO steći stanarsko pravo na predmetnom stanu budući da se u isti nije uselio na nezakonit način, već na osnovu važećih akata apelanta. Nadalje, Okružni sud je naveo da je predmetni stan bio u tretmanu napuštene imovine, te da je pravo tužitelja da koristi predmetni stan prestalo da važi u smislu odredbi člana 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, koje su stupile na snagu 13. aprila 1999. godine, a kojima je propisano da svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju stana zaključen u periodu između 1. aprila 1992. godine i 19. decembra 1998. godine prestaju da važe. U odnosu na protivtužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tužitelj da mu predmetni stan preda u posjed i slobodno raspolaganje, Okružni sud se pozvao na odredbe člana 37. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 6/80 i 36/90) kojima je propisano da vlasnik može tužbom zahtijevati od držaoca stvari povraćaj individualno određene stvari pod uslovom da dokaže da na toj stvari ima pravo svojine i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. S obzirom da je u toku postupka nesporno utvrđeno da je apelant vlasnik predmetnog stana i da se isti nalazi u faktičkoj vlasti tužitelja, Okružni sud je naveo da je protivtužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tužitelj predmetni stan preda u posjed i slobodno raspolaganje osnovan u skladu sa odredbama člana 37. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima.

5. Protiv Presude Okružnog suda, broj Gž-182/04, od 30. avgusta 2004. godine, tužitelj je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom, broj Rev-376/04, od 10. januara 2006. godine, uvažio reviziju tužitelja i drugostepenu presudu preinačio tako što je potvrdio Presudu Osnovnog suda, broj P-303/02, od 18. marta 2003. godine. U obrazloženju svoje presude Vrhovni sud je naveo da je nesporno da su od useljenja tužitelja u predmetni stan 1992. godine pa do podnošenja protivtužbe apelanta 31. oktobra 2002. godine protekli rokovi za pokretanje postupka za ispražnjenje stana u smislu odredaba člana 30. st. 2. i 7. ZSO. Vrhovni sud je naveo da je protekom zakonskih rokova tužitelj stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu, bez obzira što tužitelj nije uselio bespravno u predmetni stan, već na osnovu Odluke apelanta o dodjeli stana na korištenje, broj 1-1/92, od 1. oktobra 1992. godine, na osnovu koje je zaključio i Ugovor o korištenju stana, broj 14-3-6/97, od 1. oktobra 1997. godine, jer bi bilo nedopustivo da tužitelj, koji je u konkretnom slučaju koristi predmetni stan po određenom pravnom osnovu, ima manje prava od lica koje se nezakonito useli u stan, tj. bez ikakvog pravnog osnova. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju nisu mogle primjeniti odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, budući da je raniji korisnik Ivo Lukač predmetni stan vratio apelantu, o čemu je sastavljen zapisnik o primopredaji 27. januara 1992. godine, te da isti nije podnosio zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je Ministarstvo u svom dopisu, broj 05-

050-26-04-120/00, od 26. jula 2002. godine, navelo da više nije zainteresovano za predmetni stan, iz čega proizlazi da je predmetni stan prije donošenja prvostepene presude izuzet iz režima napuštene imovine.

6. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, koje se ogleda u pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

Dopustivost prima facie

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu. Ustavni sud podsjeća na svoju ustaljenu praksu, kao i praksu Evropskog suda, prema kojoj član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opšte prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uslovima. Treće pravilo, iz stava dva navedenog člana, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadzirati korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu «različita» u smislu da su nepovezana, drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih s toga treba tumačiti u svjetlu opšteg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).

10. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prvo se mora utvrditi ima li apelant «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom da je apelant vlasnik i nosilac prava raspolaganja na predmetnom stanu, nesporno je da predmetni stan predstavlja apelantovu imovinu koja uživa zaštitu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

11. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je pobijanim presudama utvrđeno da je tužitelj nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, te da je ujedno odbijen kao neosnovan apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužitelj da apelantu preda predmetni stan u posjed i slobodno raspolaganje, što nesumnjivo predstavlja miješanje u imovinu apelanta.

12. Ustavni sud mora, kao sljedeće, ispitati je li ograničavanja apelanta u uživanju prava na imovinu, na način kako je to rezultiralo pobijanim presudama, bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je (a) predviđeno zakonom (b) u javnom interesu i (c) u skladu sa principom proporcionalnosti.

13. U konkretnom slučaju redovni sudovi su se, pri donošenju pobijanih presuda, pozvali na odredbe člana 30. stav 2. i 7. ZSO, kojima je propisano da nadležni stambeni organ, na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti, donosi rješenje o ispražnjenju stana u roku od tri godine od nezakonitog useljenja u stan, te da nakon proteka tog roka, davalac stana na korištenje može u narednom roku od pet godina zahtijevati ispražnjenje stana pred nadležnim sudom. S obzirom da je tužitelj uselio u predmetni stan 1992. godine, a da je apelant zatražio njegovo iseljenje pred nadležnim sudom tek 31. oktobra 2002. godine, redovni sudovi su utvrdili da je tužitelj protekom navedenih rokova iz člana 30. ZSO stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu. Ustavni sud zapaža da je ZSO donesen prije više od dvadeset godina, da je objavljen u službenim glasilima, dakle, dostupan je građanima, te da isti na jasan i precizan način reguliše pitanje iseljenja lica koja nezakonito koriste društvene stanove, tako da je apelant imao dovoljno vremena da prilagodi svoje ponašanje predmetnoj zakonskoj odredbi, iz čega proizlazi da je miješanje u apelantovu imovinu izvršeno u skladu sa zakonom. Nadalje, Ustavni sud konstatuje da je miješanje u apelantovu imovinu izvršeno u javnom interesu jer je država obavezna da obezbijedi provođenje važećih zakona kako bi neodređen krug lica, bez dvojbi u pogledu tumačenja, mogao prilagoditi svoje ponašanje pozitivnim pravnim normama, a radi ostvarivanja načela pravne sigurnosti i ravnopravnosti, što svakako predstavlja legitiman cilj od opšteg interesa.

14. Na kraju, Ustavni sud mora razmotriti je li miješanje proporcionalno cilju koji se želi postići, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i opšteg javnog interesa. Ustavni sud smatra da odredbe člana 30. Zakona o stambenim odnosima, koje su sudovi primijenili prilikom donošenja pobijanih presuda, imaju za cilj uspostavljanje pravne sigurnosti kako bi se faktičko stanje protekom određenog vremena priznalo kao pravno stanje. Stoga, Ustavni sud smatra da pobijanim presudama nije stavljen pretjeran teret na apelanta, ako se uzme u obzir da apelant duže od osam godina nije preduzimao nikakve radnje u cilju ostvarivanja svoga prava.

15. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju njegovog prava na imovinu, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Apelant takođe navodi da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije (Evropski sud, Marckx protiv Belgije,vidi presudu od 13. juna 1979., serija A, broj 31, stav 32). Ustavni sud, takođe, podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (Evropski sud, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno ustanoviti da li se prema apelantima postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama.

17. U konkretnom slučaju, međutim, apelant u pogledu prava na nediskriminaciju nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP 2523/06, od 5. aprila 2007. godine). Stoga Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su njegovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

Dopustivost ratione materiae

18. Nadalje, apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na dom. Ustavni sud naglašava da član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštivanje njegovog doma i zabranjuje miješanje vlasti u ovo pravo, osim u slučajevima koji su definisani stavom 2. ovog člana. Prije svega potrebno je utvrditi da li se u konkretnom predmetu pravo, za koje apelant navodi da je povrijeđeno, može podvesti pod zaštitu koju obezbjeđuje član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije. Prema sudskoj praksi Evropskog suda, pojam «dom» obuhvata, kako iznajmljen stan ili kuću, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi presude Evropskog suda, Gillow protiv Velike Britanije, od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46 f, Kroon protiv Holandije, od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovim tumačenjem, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj U- 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 24/99). Općenito, dom je mjesto gdje je čovjek nastanjen i za koje ga vežu određene veze koje su dovoljno čvrste da bi ga mogao smatrati domom (vidi odluku Doma za ljudska prava, predmet broj CH/97/46, Kevešević protiv Federacije BiH). Međutim, imajući u vidu da je apelant pravno lice, koje je vlasnik i nosilac prava raspolaganja na predmetnom stanu, a ne lice koje koristi predmetni stan u cilju stanovanja u istom, Ustavni sud smatra da se predmetni stan ne može smatrati «domom» apelanta u smislu člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na apelantove žalbene navode o povredi prava na dom ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-769/06 (AD «Metalrad» Modriča) | Sudska praksa | Aktio