Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-799/06 (S. M.)
Odluka donesena 10. 01. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni odnos
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-799/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 01. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 10. januara 2008. godine, u predmetu broj AP 799/06, rješavajući apelaciju Sabine Memić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sabine Memić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci, broj Ž-197/05 od 30. januara 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci, broj RS-
638/02 od 18. februara 2005. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. i član 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sabine Memić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci, broj Ž-197/05 od 30. januara 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci, broj RS-
638/02 od 18. februara 2005. godine, u odnosu na čl. 14. i 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i čl. 7. i 23. Univerzalne deklaracije o pravima čovjeka, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Sabina Memić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Zoran Opačić, advokat iz Banjaluke, podnijela je, 9. marta 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Ž-197/05 od 30. januara 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj RS-638/02 od 18. februara 2005. godine.
2. Presudom Osnovnog suda, broj RS-638/02 od 18. februara 2005. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da joj je nezakonito prestao radni odnos kod AD «Termomontaža» Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužena), da se poništi kao nezakonito rješenje tužene o prestanku radnog odnosa apelantici, broj 1519 od 15. septembra 1992. godine, da se naloži tuženoj da je vrati na njeno ranije radno mjesto uz naknadu štete zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa, kao i da joj naknadi troškove parničnog postupka. U obrazloženju svoje presude Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrdio da je rješenjem tužene, broj 1613 od 13. novembra 1991. godine, apelantica raspoređena na poslove i radne zadatke samostalnog referenta za samoupravne i pravne poslove kod tužene i da joj je utvrđena visina ličnog dohotka za obavljanje navedenih poslova, bez utvrđivanja vremena rada i prijema u radni odnos u smislu člana 12. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ» br. 60/89 i 42/90). Sud je dalje utvrdio da je pobijanim rješenjem tužene, broj 1519 od 15. septembra 1992. godine, apelantici prestao radni odnos zbog prestanka razloga zbog kojih je zasnovala radni odnos i to obavljanja privremenih i povremenih poslova u smislu člana 38. Zakona o radnim odnosima («Službeni list SR BiH», broj 20/90). Osnovni sud je naveo da je članom 9. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa propisano da poslodavac donosi odluku o potrebi zasnivanja radnog odnosa i da o tome obavještava organizaciju nadležnu za zapošljavanje, sa brojem slobodnih radnih mjesta i uslovima koje radnik treba da ispunjava, te da je organizacija nadležna za zapošljavanje dužna da slobodna radna mjesta objavi. Uvidom u zapisnik o izvršenoj inspekcijskoj kontroli kod tužene, sud je utvrdio da tužena nije donijela odluku o zasnivanju radnog mjesta samostalnog referenta za samoupravne i pravne poslove, niti je o tome obavijestila nadležnu organizaciju za zapošljavanje, te da nema dokaza da je slobodno radno mjesto oglašeno niti od strane tužene niti od organizacije nadležne za zapošljavanje u skladu sa uslovima propisanim članom 9. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa. Nadalje, budući da je apelantica zasnovala radni odnos na određeno vrijeme za obavljanje privremenim i povremenih poslova, u smislu člana 38. Zakona o radnim odnosima, a koji mogu trajati najduže 90 dana u jednoj kalendarskoj godini, sud je naveo da je protekom roka od 90 dana apelantici prestao radni odnos po sili zakona, te da se svaki daljnji rad ima smatrati kao faktički rad koji može prestati u svako doba. Sud je takođe naveo da se tako zasnovan radni odnos nije mogao preobraziti u radni odnos na neodređeno vrijeme, s obzirom da je zasnovan protivno odredbama člana 9. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa. Sud je dalje naveo da u slučaju da je apelantica zasnovala radni odnos na neodređeno vrijeme, mada na osnovu izvedenih dokaza sud nije došao do tog uvjerenja, da bi u tom slučaju apelantici radni odnos prestao u skladu sa članom 75. stav 2. tačka 4. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa kojim je propisano da nelegitimno zasnovan radni odnos na neodređeno vrijeme radniku može prestati u roku od godinu dana od dana nezakonitog zasnivanja radnog odnosa. Takođe, Osnovni sud je naveo da su neosnovani navodi apelantice da joj je radni odnos prestao usljed diskriminacije, koja bi se ogledala u različitom tretmanu pojedinca u sličnim pozicijama, jer u toku postupka apelantica nije dokazala da je tužena, nakon što joj je prestao radni odnos, zasnovala radni odnos sa drugim radnikom na istim poslovima i pod istim uslovima.
3. Odlučujući o žalbi apelantice protiv presude Osnovnog suda, broj RS-638/02, od 18. februara 2005. godine, Okružni sud je donio presudu, broj Ž-197/05, od 30. januara 2006. godine, kojom je žalba apelantice odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju svoje presude Okružni sud je naveo da je na osnovu izvedenih dokaza pred prvostepenim sudom nesporno utvrđeno da je rješenjem tužene, broj 1613 od 13. novembra 1991. godine, apelantica raspoređena na poslove i radne zadatke samostalnog referenta za samoupravne i pravne poslove kod tužene, da joj je prema stručnoj spremi i minulom radu utvrđena visina ličnog dohotka, te da je apelantici period u kojem je radila kod tužene priznat kao radni staž i kao takav upisan u radnu knjižicu. S obzirom na to, Okružni sud je naveo da se poslovi koje je obavljala apelantica ne mogu smatrati privremenim i povremenim poslovima, budući da je apelantica u periodu u kojem je radila imala sva prava i obaveze radnika u radnom odnosu, a ne samo prava i obaveze izvršioca posla u smislu odredbi člana 38. Zakona o radnim odnosima. Nadalje, Okružni sud je naveo da je članom 9. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa propisano da poslodavac donosi odluku o potrebi zasnivanja radnog odnosa, te da je dužan organizaciji nadležnoj za zapošljavanje prijaviti slobodna radna mjesta i uslove koje radnik treba da ispunjava za obavljanje poslova tog radnog mjesta, a da je organizacija nadležna za zapošljavanje dužna da javno oglasi slobodna radna mjesta. S obzirom da je apelantica zasnovala radni odnos suprotno odredbama člana 9. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, Okružni sud je naveo da je tako zasnovan radni odnos mogao prestati u svako doba, jer se radni odnos koji nije legalno zasnovan ne može preobraziti u legalni radni odnos ni po isteku roka od godinu dana iz člana 75. stav 2. tačka 4. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa.
4. Apelantica smatra da su pobijanim odlukama povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava iz člana 13. Evropske konvencije, prava iz čl. 14. i 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i prava iz čl. 7. i 23. Univerzalne deklaracije o pravima čovjeka, koje se ogleda u proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
Dopustivost prima facie
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Ustavni sud primjećuje da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje u stvari odnosi na proizvoljnu primjenu pozitivno-pravnih propisa. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na svoj stav (vidi Odluku broj U- 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02), prema kojem «nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava». U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da je apelantica, nakon podnošenja tužbe u ovom predmetu, ostvarila pravo da se odlučuje o njenim građanskim pravima pred sudovima pune jurisdikcije u dva stepena. Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze, primjenili važeće materijalno-pravne propise, te odbili tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da joj je nezakonito prestao radni odnos kod tužene. Naime, redovni sudovi su utvrdili da je apelantica zasnovala radni odnos kod tužene suprotno odredbama člana 9. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, kojima je propisan postupak zasnivanja radnog odnosa, te zaključili da se nezakonito zasnovan odnos ne može preobraziti u zakonito zasnovan radni odnos i da kao takav može prestati u svako doba. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su sudovi dali detaljno obrazloženje svojih odluka, pri tome uzimajući u obzir i obrazlažući svoja postupanja i odluke u kontekstu i navedenih prigovora apelantice. Pri tome Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo na nepravilnost i nezakonitost postupanja redovnih sudova pri donošenju pobijanih odluka. Nezadovoljstvo apelantice pobijanim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Takođe, apelantica ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), a Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantice, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Slijedi da su navodi apelantice o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
8. U pogledu navoda apelantice da joj je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da «predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava». Naime, član 13. Evropske konvencije propisuje obavezu državama članicama da svakome ko smatra da su mu povrijeđena prava priznata Evropskom konvencijom obezbijede pravo na efektivan pravni lijek pred nacionalnim vlastima. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantica imala i koristila mogućnost izjavljivanja žalbe protiv prvostepene presude, o kojoj je Okružni sud odlučio presudom, broj Ž-
197/05, od 30. januara 2006. godine, kojom je žalba apelantice odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
9. Pored toga, Ustavni sud podsjeća na stav po kojem da bi se utvrdilo da li je došlo do povrede člana 13. Evropske konvencije potrebno je utvrditi da li apelant ima neko pravo zagarantovano Evropskom konvencijom i da, u vezi s tim, ovaj član ima subsidijarni karakter (vidi npr. Ustavni sud, neobjavljena odluka broj AP-1120/04 od 13. oktobra 2005. godine). Kako iz apelacije proizilazi da se apelant žali na povredu člana 13. Evropske konvencije u odnosu na član 6. stav 1. Evropske konvencije i s obzirom da je je Ustavni sud zaključio da su apelantovi navodi u vezi povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani, to slijedi da je i dio apelacije, koji se odnosi na navodnu povredu člana 13. u vezi sa članom 6. stav. 1. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovan. Dopustivost ratione materiae
10. Apelantica, takođe, navodi da su pobijanim odlukama povrijeđena njena prava iz čl. 14. i 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i prava iz čl. 7. i 23. Univerzalne deklaracije o pravima čovjeka. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da se njegova apelaciona nadležnost odnosi na prava garantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom koja se, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. S druge strane, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine, Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, između ostalog je naveden i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima i Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima. Međutim, Ustavni sud je već ranije ukazao da uživanje ovih prava nije garantovano samostalno, već samo u vezi sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine – «Nediskriminacija» (vidi npr. Ustavni sud, neobjavljene odluke broj AP-1994/06 od 5. aprila 2007. godine i AP-2482/07 od 18. oktobra 2007. godine). S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u dijelu u kojem se navodi povreda prava iz navedenih dodatnih sporazuma, bez pozivanja na diskriminaciju u vezi sa tim pravima nedopuštena, jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović