Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1705/06 (R. J.)

Odluka donesena 10. 01. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Naknada
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Tužba
  • Radni odnos
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1705/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 01. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 10. januara 2008. godine, u predmetu broj AP-1705/06, rješavajući apelaciju Radojke Jošić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radojke Jošić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci, broj Ž-209/05 od 31. marta 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Radojka Jošić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banja Luke, zastupana po Marinku i Radmili Plavšić, advokatima iz Banja Luke, podnijela je 7. juna 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci, broj Ž-209/05 od 31. marta 2006. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj RS-583/2001 od 8. aprila 2005. godine, Republika Srpska za Vojsku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: VRS) je obavezana da apelantici, na ime naknade za topli obrok, za vremenski period od 1. februara 2000. do 1. maja 2001. godine, isplati iznos od 813,30 konvertibilnih maraka (u daljnjem tekstu: KM), sa zakonskom zateznom kamatom počev od 23. jula 2001. godine, kao dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, te da nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 610 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 8. aprila 2005. godine, kao dana donošenja ove presude, pa do konačne isplate.

3. Republičko vojno pravobranilaštvo, kao pravni zastupnik tužene Republike Srpske u ime VRS, podnijelo je žalbu Okružnom sudu u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) protiv Presude Osnovnog suda od 8. aprila 2005. godine. Okružni sud je 31. marta 2006. godine donio Presudu, broj Ž-209/05, kojom se žalba tužene djelimično uvažava, Presuda Osnovnog suda od 8. aprila 2005. godine se ukida u dijelu kojim je tužena obavezana da tužiteljici isplati na ime naknade za topli obrok za period od 1. februara 2000. do 1. jula 2000. godine, ukupan iznos od 237,76 KM, kao i u dijelu odluke o zakonskoj zateznoj kamati na taj iznos počev od 23. jula 2001. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do isplate, te se tužba u tom dijelu odbacuje kao neblagovremena. Nadalje, preinačava se u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka, tako da se naknada troškova postupka snižava sa iznosa od 610 KM na iznos 433,10 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 8. aprila 2005. godine, kao dana donošenja prvostepene presude, pa do konačne isplate. Konačno, žalba tužene se u ostalom dijelu odbija kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđuje u dijelu kojim je tužena obavezana da apelantici isplati na ime naknade za topli obrok za period od 1. jula 2000. do 1. maja 2001. godine ukupan iznos od 575,54 KM, kao i u dijelu odluke o zateznoj kamati na navedeni iznos.

4. U obrazloženju presude Okružnog suda se navodi da je apelantica u svojoj tužbi tražila isplatu naknade za topli obrok, dakle novčanog potraživanja, za period od 1. februara 2000. do 1. maja 2001. godine, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe, tj. 23. jula 2001. godine, pa do isplate. Okružni sud je naveo da je odredbama čl. 66. do 76. Zakona o vojsci („Službeni glasnik RS“, br. 31/96, 46/01 i 33/04) propisano pravo na platu i druga novčana primanja vojnih lica. Kako se radi o pravima iz radnog odnosa, a Zakon o vojsci ne sadrži odredbe koje regulišu postupak zaštite navedenih prava vojnih lica, to se za rješenje spora u ovoj pravnoj stvari primjenjuju odredbe Zakona o radu („Službeni glasnik RS“, br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03 i 66/03), čija primjena proizilazi iz odredbe člana 3. navedenog zakona kojom je, između ostalog, određeno da se poslodavcem u smislu ovog Zakona smatra svako drugo pravno lice koje radniku daje zaposlenje. Prema odredbi člana 105. stavu 1. Zakona o radu, radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio prava iz radnog odnosa, može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava. Odredbom stava 2. istog člana predviđeno je da ovu tužbu radnik može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede. Okružni sud je istakao, nadalje, da naknada za topli obrok ima karakter obročnih davanja koji dospijevaju svakog mjeseca za prethodni mjesec, te da je apelantica, da bi ostvarila sudsku zaštitu, bila dužna da podnese tužbu za zaštitu svojih prava iz radnog odnosa u subjektivnom roku od jedne godine od dana saznanja za povredu na isplatu ovog potraživanja, a podrazumijeva se da je takvo saznanje tužiteljica imala prilikom dospjelosti svakog mjesečnog iznosa naknade za topli obrok. Okružni sud je naveo da, kako je apelantica tužbu u ovoj pravnoj stvari podnijela 23. jula 2001. godine, slijedi zaključak da je njena tužba neblagovremena samo za potraživanja u periodu od jedne godine unazad, tj. od podnošenja tužbe, odnosno za potraživanja od 1. jula 2000. godine. Nadalje, Okružni sud je zaključio da je tužba apelantice blagovremeno podnesena za potraživanja, na ime naknade za topli obrok za period od 1. jula 2000. do 1. maja 2001. godine u ukupnom iznosu od 585,54 KM.

5. Apelantica smatra da je pogrešan stav Okružnog suda u vezi sa primjenom Zakona o radu na ovu pravnu situaciju, jer je taj zakon stupio na snagu 16. novembra 2000. godine i tim zakonom nije propisano njegovo povratno dejstvo, tako da se, po mišljenju apelantice, Zakon o radu od 16. novembra 2000. godine ne može primijeniti na pravne odnose koji su nastali ranije. Apelentica smatra da se na novčano potraživanje iz radnog odnosa ne može primijeniti odredba člana 105. Zakona o radu i da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe o prekluzivnim rokovima, smatrajući da su se u njenom konkretnom slučaju trebale primijeniti odredbe Zakona o obligacionim odnosima o zastarjelosti potraživanja, kao i institut naknade materijalne štete. Apelantica smatra da je, donošenjem presude od 31. marta 2006. godine od strane Okružnog suda, povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, zagarantovano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, odnosno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

7. Ustavni sud, prije svega, naglašava da pri ispitivanju dopustivosti predmeta, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila, apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud za ljudska prava, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Predmetni slučaj tiče se pitanja pravilne primjene zakona na konkretnu situaciju. Apelantica, naime, tvrdi da kod tužbe za isplatu naknade za topli obrok, dakle novčanog potraživanja, s jedne strane, nije se mogao primijeniti Zakon o radu iz 2000. godine. Tvrdi da ovom zakonu nije propisano povratno dejstvo, a pošto je taj zakon stupio na snagu 16. novembra 2000. godine, on se nije mogao primijeniti na konkretan činjenični supstrat. Nadalje, što se tiče rokova za zastaru, mišljenja je da se morao primijeniti Zakon o obligacionim odnosima, a ne prekluzivni rokovi iz navedenog Zakona o radu.

9. Tumačenje odredbi o vremenskom važenju normi predstavlja pravnu osnovu odlučivanja u ovom slučaju. Organ uprave mora primijeniti normu, koja je važeća u trenutku donošenja odluke. Isti pristup se primjenjuje i u žalbenim postupcima. Ovo jasno proizilazi iz principa zakonitosti, kao inherentnog elementa principa pravne države iz člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Drugačiji pristup je neophodan samo u slučajevima u kojima zakonodavac ili drugi donosilac općeg akta predvidi u samom zakonu, tj. aktu, prelazne odredbe, koje nalažu da se u postupcima koji nisu okončani primijene ranije važeće norme, ili u slučajevima u kojima nadležni organ mora odlučiti šta je bilo po zakonu na određeni dan, tj. u određenom vremenskom periodu u prošlosti (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine, CH/03/14442, Pavlović protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine, od 8. februara 2006. godine, tačka, 77).

10. U konkretnom slučaju, radi se o pravu na isplatu naknade za topli obrok. Prema tome, radi se o pravima koja proizilaze iz ugovora o radu, tj. radnom odnosu. Sporni period, za koji je vezan dug, je od 1. februara 2000. do 1. maja 2001. godine. Zakon o radu je stupio na snagu za vrijeme tog perioda, tj. 16. novembra 2000. godine. Član 165. Zakona o radu propisuje da će se na postupke koji su započeti prije stupanja na snagu Zakona od 16. novembra 2000. godine primjenjivati odredbe koje su do tada važile. Tužba je podnijeta 23. jula 2001. godine, tj. nakon stupanja na snagu Zakona o radu od 16. novembra 2000. godine. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da sudovi nisu arbitrarno primijenili materijalno-pravne propise, tj. Zakon o radu od 16. novembra 2000. godine. Samim tim, neosnovan je navod apelantica da je trebalo primijeniti raniji Zakon o radu.

11. Što se tiče samih rokova za podnošenje tužbe, Ustavni sud naglašava da Zakon o radu, u onom dijelu koji reguliše ugovorne odnose između zaposlenika i poslodavaca, djeluje kao lex specialis u odnosu na Zakon o obligacionim odnosima. To se tiče i rokova za ostvarenje prava koja proizilaze iz ugovornih odnosa. Prema tome, primjena Zakona o obligacionim odnosima je supsidijarne prirode i odnosi se samo na one situacije koje nisu regulisane Zakonom o radu. Zakon o radu od 16. novembra 2000. godine, u članu 105. stavu 2, propisuje da radnik, koji smatra da su mu povrijeđena prava iz radnog odnosa, ima pravo da podnese tužbu u subjektivnom roku od godinu dana (od saznanja), tj. u objektivnom roku od tri godine. Prema tome, Zakon o radu jasno propisuje rokove za ostvarivanje tih prava, te, u ovom dijelu, nema mjesta primjeni sličnih odredbi Zakona o obligacionim odnosima.

12. Sudovi su pošli od pretpostavke da je apelantica došla do saznanja o dugu naknade za topli obrok onog trenutka kada je ova naknada dospjela, a nije isplaćena. Što se tiče ovog zaključka, Ustavni sud naglašava da, u principu, prema praksi Evropskog suda koju je prihvatio i Ustavni sud, nije njegov zadatak da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava, pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i dr. (vidi Evropski sud za ljudska prava, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine). Prema tome, ovaj zaključak se ne čini proizvoljnim. Apelantica je mogla biti svjesna da je poslodavac protekom mjeseca u kojem je trebala biti isplaćena naknada za topli obrok, stupio u docnju sa izvršenjem svojih ugovornih obaveza, te je imala dovoljno dug rok za zaštitu svojih prava. Prema tome, i ovi navodi apelantice su neosnovani. Samim tim, Ustavni sud zaključuje da se ne radi o šteti u formalnopravnom smislu, već o docnji u ispunjenju ogovornih obaveza. Zakon o radu je propisao način zaštite u tom slučaju. Prema tome, iz ovoga razloga, takođe, nema mjesta primjene instituta naknade štete iz Zakona o obligacionim odnosima.

13. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su svi apelacioni navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1705/06 (R. J.) | Sudska praksa | Aktio