Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1460/06 (N. P.)

Odluka donesena 10. 01. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Uređenje međa
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Protek roka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1460/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 01. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 10. januara 2008. godine, u predmetu broj AP 1460/06, rješavajući apelaciju Nove Preradovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tač. 4. i 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nove Preradovića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju, broj Gž-35/04 od 24. februara 2006. godine i Rješenja Osnovnog suda u Derventi, broj R-

1375/02 od 24. aprila 2003. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nove Preradovića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju, broj Gž-35/04 od 24. februara 2006. godine i Rješenja Osnovnog suda u Derventi, broj R-

1375/02 od 24. aprila 2003. godine, u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nove Preradovića podnesena protiv Rješenja Osnovnog suda u Derventi, broj P-125/03 od

24. novembra 2004. godine, Rješenja Okružnog suda u Doboju, broj Gž-299/02 od 30. aprila 2002. godine i Rješenja Osnovnog suda u Derventi, broj R-117/99 od 12. marta 2002. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

1. Novo Preradović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dervente, podnio je, 16. maja 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-35/04 od 24. februara 2006. godine i Rješenja Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-1375/02 od 24. aprila 2003. godine. Apelant je, 28. juna 2006. godine, dostavio dopunu apelacije kojom je osporio i rješenja Osnovnog suda, br. R-117/99 od 12. marta 2002. godine i P-125/03 od 24. novembra 2004. godine, i rješenje Okružnog suda, broj Gž-299/02 od 30. aprila 2002. godine.

Činjenice u odnosu na Rješenje Okružnog suda broj Gž-35/04 od 24. februara 2006. godine i Rješenje Osnovnog suda, broj R-1375/02 od 24. aprila 2003. godine

2. Rješenjem Osnovnog suda, broj R-1375/02 od 24. aprila 2003. godine, uređena je međa između nepokretnosti predlagača k.č.br. 1163 i nepokretnosti apelanta k.č.br. 1162, sve K.O. Miškovci na načina da se međna linija proteže od tačke «A» koja se nalazi na tromeđi k.č.br. 1163, k.č.br. 1162 i putnog pojasa magistralnog puta Derventa-Banja Luka pa se proteže u pravoj liniji do tačke «B» u dužini od 26,70 m, a potom dalje u pravoj liniji do tačke «V» u dužini od 49 m, ukupne dužine 75,70 m, osnovnim pravcem sjever-jug, pri čemu su u označenim tačkama postavljena međna obilježja u vidu betonskog kvadra dimenzija 10x10x40 cm, sve to prema skici premjeravanja stalnog sudskog vještaka geodetske struke. Istim rješenjem naloženo je apelantu da predlagaču nadoknadi trošakove postupka u iznosu od 421,25 KM u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja, dok je sa viškom zahtjeva predlagač odbijen.

3. U obrazloženju Rješenja je navedeno da je sud na osnovu provedenog uviđaja na licu mjesta, te nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka geodetske struke, zaključio da je jedini prihvatljiv metod uređenja međe po pravičnosti na osnovu člana 172. Zakona o vanparničnom postupku. Nadalje, sud je utvrdio da bi linija prema redovnom toku stvari trebala da slijedi osnovni pravac prostiranja živice koja je postojala između spornih nepokretnosti, a koja je sporazumom stranaka u međuvremenu uklonjenja. Kako su i nakon uklanjanja ostali panjevi od posječenog šiblja, koji u svojoj osnovi prestavljaju pravilan niz osnovnim pravcem kao i međa, sud je ovo uzeo kao važnu indiciju na okolnost da se međa prostirala linijom živice. Nadalje, kako je apelant tvrdio da je međa išla zapadno od živice, a imajući u vidu nalaz vještaka, kao i pronađeno odstupanje prema navodima predlagača i apelanta na sjevernom dijelu parcela 20 cm a na južnom dijelu 50 cm, sud je smatrao da pravično ukupnu spornu površinu od 47 m² podijeliti po pola i tim pravcem uspostaviti međnu liniju, što je i učinjeno. Sud je, nadalje, objasnio zašto je nije prihvatio prijedlog apelanta u vezi sa ranije postojećem međom na pravac tzv. hrasta međaša, kao ni navod da bi postojeći električni sud mogao biti pouzdano međno obilježje.

4. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Osnovnog suda, Okružni sud je donio Rješenje, broj Gž-35/04 od 24. februara 2006. godine, kojim je odbio žalbu apelanta i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju Rješenja sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da se radi o sporu male vrijednosti, te kako su obje vanparnične stranke vlasnici i posjednici nepokretnosti, i kako nije bilo moguće uređivati među na osnovu jačeg prava, niti na osnovu posljednjeg mirnog posjeda, zbog različitog kazivanja stranaka u pogledu linije posljednjeg mirnog posjeda, sud je predmetnu među uredio po pravičnosti. Prigovore apelanta koji se odnose na tvrdnje apelanta da je međa uređena između roditelja vanparničnih stranaka, te da prijedlog predlagača treba odbiti, sud je ocijenio kao neprihvatljive. Na kraju, sud je naveo da, ukoliko apelant smatra da je uređena međa postavljena na štetu njegove parcele, može da u posebnom postupku utvrđuje pravo vlasništva odnosno posjeda.

Činjenice u odnosu na rješenje Okružnog suda u Doboju, broj Gž-299/02 od 30. aprila 2002. godine i rješenje Osnovnog suda u Derventi, broj R-117/99 od 12. marta 2002. godine

5. Rješenjem Osnovnog suda, broj R-117/99 od 12. marta 2002. godine, uređena je međa između nepokretnosti apelanta i nepokretnosti protupredlagača Drage, Stojana, Smilje, Perice, Mladena i Darka Cvijanovića, tako što je ista uređena na osnovu važećih katastarskih planova i skice snimanja sačinjenog od strane stalnog sudskog vještaka koja predstavlja sastavni dio rješenja. Istim rješenjem protivnici predlagača su obavezani da apelantu isplate na ime naknade troškova postupka ukupan iznos od 190 KM u roku od 15 dana po pravosnažnosti rješenja pod prijetnjom prinudnog rješenja.

6. Okružni sud, odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv navedenog prvostepenog rješenja Osnovnog suda donio je rješenje, broj Gž-299/02 od 30. aprila 2002. godine kojim je odbio žalbu i potvrdio pobijano rješenje. Činjenice u odnosu na rješenje Osnovnog suda u Derventi, broj P-125/03. od 24. novembra 2004. godine

7. Apelant je, 30. aprila 2003. godine, pred Osnovnim sudom podnio tužbu protiv Drage Cvijanovića radi smetanja posjeda. Osnovni sud je donio Rješenje, broj P-125/03 od 24. novembra 2004. godine, kojim se tužba apelanta smatra povučenom.

8. U odnosu na postupak koji je okončan Rješenjem Okružnog suda, broj Gž-35/04 od 24. februara 2006. gofine, apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Iz apelantovih navoda proizilazi da povredu navedenih prava on vidi u tome što je dispozitiv osporenih rješenja, navodno, nejasan, nerazumljiv i kao takdav neizvršiv, jer u istom ne stoji da je uređena međa nakon uređenja i predata strankama. Iz suštine navoda apelacije proizilazi da apelant smatra da je do povrede ustavnih prava na koja se pozvao došlo jer su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primjenili materijalno pravo.

9. U dopuni apelacije od 28. juna 2006. godine, kojom je osporio i rješenja Osnovnog suda, br. R-117/99 od 12. marta 2002. godine i P-125/03 od 24. novembra 2004. godine, i rješenje Okružnog suda, broj Gž-299/02 od 30. aprila 2002. godine, apelant ne navodi za koja ustavna prava smatra da su mu povrijeđena osporenim odlukama.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tač. 4 i 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

Član 16. stav 4. tač. 4 i 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije;

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

a) Pravo na pravično suđenje

11. U konkretnom slučaju, apelant osporava Rješenje Okružnog suda, broj Gž-35/04 od 24. februara 2006. godine, kojim je potvrđeno Rješenje Osnovnog suda, broj R-1375/02 od 24. aprila 2003. godine. Pobijana rješenja se odnose na vanparnični postupak uređenja međa. Ustavni sud, prijesvega, mora utvrditi da li se konkretni postupak može smatrati «sporom» u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi sa postojanjem «spora» o pravu ili činjenicama, Ustavni sud ukazuje nautvrđene principe prema kojima materija koja se uređuje vanarničnim postupkom, sama po sebi, ne predstavlja «spor» u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Redovni sudovi su samo utvrdili dapostoje zakonske pretpostavke za uređenje međa na osnovu važećih katastarskih planova, uviđaja nalicu mjesta i provedenom vještačenju po vještaku geometru, a u skladu sa odredbom člana 172. Zakona o vanparničnom postupku. Tim članom je propisano da ako među sudionicima postoji spor omeđašnoj površini čija vrijednost ne prelazi vrijednost spora male vrijednosti u parničnom postuku, sud će utvrditi među na temelju jačeg prava, a ako to nije moguće, na temelju posljednjeg mirnog posjeda, pa ukoliko se spor ne može riješiti ni na ovaj način, sud će spornu međašnju površinu podjeliti po pravičnosti. Stoga, Ustavni sud smatra da, u okolnostima kada pobijanim rješenjem nisu utvrđena nova ni posebna građanska prava apelanta, postupak uređenja međa ne ulazi u opseg zaštiteprava na pravično suđenje u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa proizilazi da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosnei Hercegovine.

b) Pravo na nediskriminaciju

12. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije (Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, vidi presudu od 13. juna 1979., serija A, broj 31, stav 32).

13. Ustavni sud, također, podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama.

14. Ustavni sud primjećuje da se apelant žali na diskriminaciju u vezi sa pravom na pravično suđenje. Imajući u vidu zaključak do kojeg je Ustavni sud došao u pogledu navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju pitanje diskriminacije u vezi sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilno sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

c) Pavo na imovinu

15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

16. Imajući u vidu zaključke iz prethodnog dijela ove odluke, Ustavni sud smatra da apelant nema

„opravdan zahtjev“ da se poziva na povredu prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju iz razloga što je nesporno da se učesnici u postupku nisu mogli dogovoriti o uređenju međa, nakon čega je sud, u smislu članka 172. Zakona o vanparničnom postupku, donio odluku. S obzirom da apelant povredu prava na imovinu vidi u tome što su redovni sudovi, navodno, pogrešno utvrdili činjenično stanje i primjenili relevantno pravo, Ustavni sud nije mogao naći bilo kakve elemente koji bi očigledno (prima facie) upućivali na proizvoljnost sudova kod utvrđivanja činjenica i primjene prava. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apalanta o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka

1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

d) Protekao rok za podnošenje apelacije

17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na Rješenje Osnovnog suda, broj P-125/03 od 24. novembra 2004. godine i R-117/99 od 12. marta 2002. godine, i Rješenje Okružnog suda, broj Gž-

299/02 od 30. aprila 2002. godine, koja je apelant osporio dopunom apelacije od 28. juna 2006. godine, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na navedene odluke neblagovremena što je eksplicitno izjavio i apelant u navedenom podnesku kojim je dopunio apelaciju.

18. Naime, na osnovu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. Apelant je u svom dopisu od 28. juna 2006. godine naveo da apelaciju protiv navedenih rješenja nije podnio u predviđenom roku zbog pravne neupućenosti, nemogućnosti da angažuje advokata da ga zastupa u navedenim sporovima, zdravstvenih problema i nepovjerenja u organe pravosuđa u Derventi i Doboju. Iz iznesenih navoda nedvosmisleno proizilazi da je apelacija u ovom dijelu podnesena po proteku roka propisanog za podnošenje apelacije iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u odnosu na navedene odluke podnesena neblagovremeno jer je protekao rok od 60 dana od kada je apelant primio navedena osporena rješenja Osnovnog i Okružnog suda.

19. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tač. 4. i 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko očigledno (prima faciae) neosnovana, ukoliko je protekao rok za podnošenje apelacije, te ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1460/06 (N. P.) | Sudska praksa | Aktio