Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1466/06 (B. S.)
Odluka donesena 10. 01. 2008.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1466/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 01. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 10. januara 2008. godine, u predmetu broj AP-1466/06, rješavajući apelaciju Bogdana Sekulovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bogdana Sekulovića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju, broj Gž-399/05 od 22. marta 2006. godine, i Rješenja Osnovnog suda u Trebinju, broj R-209/04 od 17. februara 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Bogdan Sekulović (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebinja, podnio je, 18. maja 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-399/05 od 22. marta 2006. godine, i Rješenja Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj R-209/04 od 17. februara 2005. godine. Apelant je 24. decembra 2007. godine dopunio apelaciju.
2. Zaključkom Komisije za provjeru zakonitosti zaključenih i obnovljenih ugovora i za utvrđivanje prava na obnovu ugovora o korištenju stana privremenih korisnika za Opštinu Trebinje (u daljnjem tekstu: Komisija), broj N-05-050-48-64/04 od 15. septembra 2004. godine, odbačen je zbog nenadležnosti apelantov zahtjev na nadovjeru ugovora o korištenju stana broj 56-1 zaključen dana 9. aprila 1992. godine između apelanta i Samoupravne interesne zajednice iz stambene oblasti Trebinje (u daljnjem tekstu: SIZ) za korištenje stana u Trebinju u Ulici Vase Miskina broj 12-14-16, sprat 1, ukupne površine 111 m2.
3. U obrazloženju Zaključka je navedeno da je apelantov zahtjev odbačen iz razloga što je apelant zaključio ugovor o korištenju stana na osnovu Zaključka Izvršnog odbora Opštine Trebinje, broj 11-5-10/92 od 21. februara 1992. godine, o dodjeli stana na privremeno korištenje-smještaj, odnosno do rješenja pitanja reprivatizacije, s obzirom da predmetni stan spada u kategoriju stanova čiji će se status rješavati donošenjem Zakona o reprivatizaciji.
4. Rješenjem Osnovnog suda, broj R-209/04 od 17. februara 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda, broj Gž-399/05 od 22. marta 2006. godine, apelantov prijedlog za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o otkupu stana je odbijen kao neosnovan.
5. U obrazloženju prvostepenog Rješenja se navodi da je sud na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrdio da je apelant nakon dodjeljivanja stana na privremeno korištenje od strane Izvršnog odbora Opštine Trebinje zaključio ugovor o korištenju stana 9. aprila 1992. godine. Sud se pozvao na odredbu člana 2. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine prema kojoj svako stanarsko pravo ili ugovor o korišćenju zaključen u periodu između 1. aprila 1992. godine i 19. decembra 1998. godine prestaje da važi. Kako je predmetni ugovor o korištenju stana od 9. aprila 1992. godine zaključen u navedenom periodu sud je našao da je kao takav ništav. Po mišljenju suda, na osnovu navedenog ugovora o korištenju stana apelant nije mogao steći stanarsko pravo, te time ni pravo na otkup predmetnog stana na osnovu članu 68. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o privatizaciji državnih stanova, koji propisuje da lice koje je steklo stanarsko pravo nakon 30. aprila 1991. godine može otkupiti stan koji koristi ukoliko je stanarsko pravo stečeno u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine i Zakonom o stambenim odnosima. Utvrđeno je da je apelant u skladu sa Upustvom o provjeri zakonitosti ugovora o korištenju stanova zaključenih i obnovljenig poslije 1. aprila 1992. godine i postupku utvrđivanja prava na obnovu ugovora o korištenju stana podnio zahtjev za nadovjeru predmetnog ugovora, ali je Zaključkom Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica-Odsjek Trebinje od 15. septembra 2004. godine odbačen njegov zahtjev. Na navedeni zaključak apelant se nije žalio (koja činjenica je ustanovljena po izjavi punomoćnika).
6. U obrazloženju drugostepenog Rješenja se navodi da je prvostepeni sud pravilno i na nesumljiv način utvrdio da je apelant ugovor o korištenju stana zaključio 9. aprila 1992. godine. Prema stanju spisa utvrđeno je da je apelant Zaključkom Opštine Trebinje-Izvršni odbor, broj 11-5-
10/02 od 21. februara 1992. godine, dobio na korištenje sporni stan na kojem je raniji korisnik bila Milka Aćimović. Apelant je predmetni stan dobio na privremeno korištenje-smještaj do rješenja pitanja privatizacije. Po mišljenju Okružnog suda prvostepeni sud je pravilno zaključio da je ugovor o korištenju stana koji je zaključen na osnovu navedenog zaključka sačinjen 9. aprila 1992. godine, te da je kao takav na osnovu člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine ništav. Stoga je Okružni sud imajući u vidu da je apelantu stan dodijeljen na privremeno korištenje-smještaj zaključio da predlagač nije dobio predmetni stan na trajno korištenje pa iz tog razloga nije ni mogao sačiniti ugovor o trajnom korištenju stana kako je to učinjeno spornim ugovorom od 9. aprila 1992. godine. Dalje je navedeno da je prvostepeni sud izveo dokaz uvidom u zaključak Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Trebinje od 9. aprila 2004. godine, kojim zaključkom je odbačen zahtjev apelanta za nadovjeru ugovora o korištenju stana od 9. aprila 1992. godine, koja odluka je postala konačna, te da je i iz tog razloga prvostepeni sud pravilno zaključio da je apelantov prijedlog neosnovan.
7. Apelant je 17. decembra 2007. godine podnio prijedlog za ponavljanje predmetnog postupka.
8. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ističe da je sa porodicom živio u Dubrovniku u stanu koji je dobio na korištenje od Službe društvenog knjigovodstva Hrvatske, gdje je bio zaposlen, a na kom stanu je pravosnažnom presudom Opštinskog suda u Dubrovniku, broj P-
364/92 raskinut ugovor o korištenju stana zbog nekorištenja, radi njegovog izbjeglištva od 1991. godine, zbog ratnih dejstava. Žali se na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Navodi da se prema odredbi člana 1. i 14. Zakona o prestanku Zakona o korištenju napuštene imovine odredbe navedenog Zakona odnose jedino i samo na stanove na kojima je nosilac stanarskog prava izgubio posjed odnosno kojeg su korisnici napustili između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine. Navodi da je u konkretnom slučaju nesporno utvrđeno da je raniji nosilac stanarskog prava Milka Aćimović umrla iz čega proizilazi da raniji nosilac stanarskog prava nije niti izgubio posjed stana niti ga je napustio. Po mišljenju apelanta, na navedeni stan se ne primjenjuje ni Upustvo o provjeri zakonistosti ugovora o korištenju stanova zaključenih i obnovljenih poslije 1. aprila 1992. godine.
9. Posebno ističe da je zaključkom od 15. septembra 2004. godine odbačen zahtjev apelanta za nadovjeru ugovora zbog stvarne nenadležnosti. Navodi da u konkretnom slučaju nije vođena parnica u odnosu na činjenicu valjanosti stanarskog prava apelanta što je suprotno Zakonu o vanparničnom postupku i da je sud, ukoliko se u tom postupku pojavi neka sporna činjenica, dužan učesnike uputiti da u određenom roku pokrenu parnicu ili postupak pred upravnim organom radi rješenja spornog prava za koje vrijeme će se vanparnični postupak prekinuti u smislu odredbi člana 22. i 23. Zakona o vanparničnom postupku. Dalje navodi da se, prema odredbi člana 11. Zakona o stambenim odnosima, stanarsko pravo stiče danom zakonitog useljenja u stan, a na osnovu ugovora o korištenju stana. Smatra da predmetni ugovor od 9. aprila 1992. godine ukazuje na postojanje stanarskog prava u skladu sa navedenim članom, a ne na postojanje prava korištenja na privremenoj osnovi kako se navodi u drugostepenom rješenju jer to ne sadrži predmetni ugovor o korištenju stana, a što bi isti sadržavao prema odredbi člana 27. stav 2. Zakona o stambenim odnosima da se radilo o davanju stana na privremeno korištenje. Navodi da onaj učesnik u postupku koji je tvrdio suprotno trebao je ovu činjenicu utvrđivati u parnici. Kako do završetka vanparničnog postupka nije pokrenuta parnica, niti je vanparnični postupak zbog toga prekinut, sud je po mišljenju apelanta trebao u skladu sa članom 23. stav 2. Zakona o vanparničnom postupku dovršiti postupak bez obzira na istaknute prigovore u predmetnoj vanparnici.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. Apelant se žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane Kantonalnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da „nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je 'na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu' i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova, osim u slučajevima u kojima su odluke tih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, efektivni pravni lijekovi i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava“ (vidi odluku Ustavnog suda, broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, broj 24/02).
13. U konkretnom slučaju Ustavni sud konstatuje da je u predmetnom postupku nesporno utvrđeno da je apelant na osnovu Zaključka Izvršnog odbora, Opštine Trebinje, broj 11-5-10/92 od 21. februara 1992. godine, kojim je predmetni stan apelantu dodjeljen na privremeno korištenje, zaključio ugovor o korištenju stana 9. aprila 1992. godine. Iz navedenog proizilazi da je u predmetnom postupku nesporno utvrđeno da je apelant predmetni stan dobio na privremeno korištenje, te da je ugovor o korištenju stana koji je zaključen 9. aprila 1992. godine ništav u smislu odredbe člana 2. stav
2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, kojom odredbom je eksplicitno propisano da svaki ugovor o korištenju zaključen u periodu između 1. aprila 1992. godine i 19. decembra 1998. godine prestaje da važi. Stoga su redovni sudovi zaključili da apelant na osnovu takvog ugovora o korištenju stana nije mogao steći stanarsko pravo, te time ni pravo na otkup predmetnog stana, zbog čega su apelantov prijedlog za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o otkupu stana odbili kao neosnovan. Dakle u konkretnom postupku, u kojem su nesporno utvrđene činjenice važne za donošenje odluke po apelantovom prijedlogu, po mišljenju Ustavnog suda, a suprotno navodima apelanta, nije bilo osnova za vođenje parnica u vezi utvrđivanja činjenice valjanosti stanarskog prava apelanta. Ustavni sud smatra da se u ovom slučaju ne radi o spornoj činjenici već o pravnom pitanju da li je predmetni ugovor o korištenju stana pravno valjan ili ne, te da, stoga, među učesnicima bilo spornih činjenica važnih za rješavanje predhodnog pitanja u kom slučaju bi sud učesnike u postupku morao uputiti na parnicu u smislu odredbe člana 22. Zakona o vanparničnom postupku.
14. Ustavni sud iz navoda apelacije kao i priložene dokumentacije, ne može zaključiti da su odlukama redovnih sudova povrijeđena ili zanemarena apelantova ustavna prava. Ne može se zaključiti da je utvrđivanje činjeničnog stanja i tumačenje i primjena zakona bila proizvoljna. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Također, po mišljenju Ustavnog suda redovni sudovi su za svoje odluke dali jasne i precizne razloge. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Apelant također, smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na dom i prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenih prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na dom i prava na imovinu iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović