Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1858/06 (S. I.)
Odluka donesena 10. 01. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Aktivna legitimacija
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1858/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 01. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 10. januara 2008. godine, u predmetu broj AP-1858/06, rješavajući apelaciju Sulejmana Imširovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sulejmana Imširovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-887/04 od 20. aprila 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sulejman Imširović (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je, 23. juna 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-887/04 od 20. aprila 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-39/03 od 28. aprila 2004. godine, raskinut je ugovor o kreditu, broj 51/96 od 14. decembra 1996. godine, zaključen između apelanta, kao tuženog-protivtužioca, i Federalnog ministarstva poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva (u daljnjem tekstu: Ministarstvo). Apelant je obavezan da Investicionoj banci FBiH (u daljnjem tekstu: tužiocu-protivtuženom) isplati na ime glavnog duga iznos od 23.846,00 KM, na ime ugovorene redovne kamate od 2% na godišnjem nivou iznos od 2.836,74 KM, ugovorenu zateznu kamatu počev od dana 11. novembra 2002. godine kao dana utuženja, pa do naplate, a sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude na račun UPI Banke dd Sarajevo. Tužilac je odbijen sa dijelom tužbenog zahtjeva na ime glavnog duga u iznosu od 3.408,00 KM i ugovorne kamate u iznosu od 630,28 KM. Protivtužbeni zahtjev apelanta kao protivtužioca istaknut u podnesku od 31. decembra 2003. godine odbijen je kao neosnovan.
3. U obrazloženju prvostepene Presude se navodi da je na osnovu provedenih dokaza na nesumljiv način utvrđeno da je apelant zaključio sporni ugovor o kreditu, sa Ministarstvom, Projekt urgentne rekonstrukcije farmi, Ured za implementaciju programa u iznosu od 27.256 DM sa rokom otplate od 10 godina uz godišnju kamatu od 2% i grejs periodom od 2 godine. Nadalje je utvrđeno da je tužilac zaključio ugovor o komisionim poslovima. 23. septembra 2002. godine, sa Federacijom BiH, kao naručiocem usluga i tužioca, te preuzeo obavezu obavljanja komisionih poslova upravljanjem projektom u ime i za račun Vlade FBiH u cilju naplate glavnice i kamate kredita plasiranim fizičkim licima. Stoga je sud na osnovu činjenica utvrđenih uvidom u ugovor od 23. septembra 2002. godine i Zaključka Vlade FBiH od 23. septembra 2002. godine našao da je tužilac ovlašten za vođenje parnice i nije prihvaćen prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužioca.
4. Nadalje je utvrđeno da je apelantu uručen traktor, dvoobrazni plug, roto freza i rezervni dijelovi ukupne vrijednosti 27.256,00 KM, te ispostavljen račun na isti iznos, 14. decembra 1996. godine, u skladu sa ugovorom. Utvrđeno je da apelant nije ispunio obavezu po ugovoru o kreditu nakon ispostavljanje robe po osnovu glavnog duga u iznosu od 27.256,00 KM, a da je ispunio dio obaveze po ugovornim kamatama od tri rate u iznosu od po 315,14 KM. Kako apelant svoju obavezu iz ugovora nije ispunio u skladu sa odredbama člana 4. stav 3. ugovora ni do dana utuženja, što upućuje na zaključak da nema ni namjeru ispuniti obavezu, tužilac je, po mišljenju suda, shodno odredbama člana 6. ugovora stekao pravo na raskid ugovora, te je sud u smislu člana 129. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima ocijenio osnovanim zahtjev tužioca za raskid ugovora. Po mišljenju suda potraživanje tužioca iz ugovora o kreditu u odnosu na dospjele rate glavnog duga i ugovorne kamate se može smatrati povremenim potraživanjem, shodno odredbama člana 372. Zakona o obligacionim odnosima na koje se primjenjuje zastarni rok od tri godine. Kako je tužilac utužio ukupan iznos glavnog duga, a u momentu utuženja, 11. novembra 2002. godine, utužene su i dvije rate glavnog duga u iznosu od po 1704 KM dospjele na dan 30. april 1999. godine i 30. oktobar 1999. godine, što ukupno iznosi 3408 KM, te ugovorna kamata u iznosu od po 315,14 KM ukupno 630,28 KM sa dospjećem na iste dane, što je utvrđeno uvidom u analitičku karticu, te u vezi sa ugovorom, to je po ocjeni suda potraživanje navedenih iznosa duga (glavnog duga i ugovorne kamate) utuženo nakon proteka roka od tri godine shodno odredbama člana 373. Zakona o obligacionim odnosima iz kojih razloga je u ovom dijelu sud usvojio prigovor zastarjelosti potraživanja kao osnovan i tužioca u tom dijelu odbio sa tužbenim zahtjevom.
5. U odnosu na apelantov protivtužbeni zahtjev sud je naveo da se navedeni zahtjev zasniva na odredbama člana 61. Zakona o obligacionim odnosima i navodima da je u momentu zaključenja ugovora apelant kao protivtužilac bio u bitnoj zabludi u odnosu na obavezu isplate kredita za koju je držao da će je moći izvršiti sredstvima na jedinstvenom računu građana-certifikatima. Sud je našao da je predmetnim ugovorom o kreditu u članu 4. jasno utvrđen način ispunjenja obaveze apelanta kao korisnika kredita, a iz iskaza apelanta se može zaključiti da je on te svoje obaveze bio svjestan u potpunosti u momentu zaključenja ugovora na što upućuje i nesporna činjenica da je dio svoje obaveze izvršio isplatom kamata. Očekivanja apelanta da bi se eventualno izmirenje duga moglo izvršiti na način na koji to navodi u protivtužbi i uz prihvatanje mogućnosti da je u vrijeme koje je predhodilo ugovoru, u sredini bilo govora o takvim mogućnostima vraćanja duga, po mišljenju suda ne bi se moglo prihvatiti kao okolnosti koje se po običajima u prometu ili po namjeri stranaka smatraju odlučnim za postojanje bitne zablude tim prije što tuženi nije mogao ponuditi ni jedan dokaz da je takva mogućnost potekla od druge ugovorne strane.
6. Protiv prvostepene Presude apelant je izjavio žalbu koju je Kantonalni sud u Goraždu Presudom (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-90/04 od 17. avgusta 2004. godine, djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio tužbeni zahtjev tužioca da se raskine ugovor o kreditu, broj 51/96 od 14. decembra 1996. godine, zaključen između Ministarstva i apelanta, te da se apelant obaveže na isplatu glavnog duga u iznosu od 27.256,00 KM, na ime ugovorene redovne kamate u iznosu od 3.467,02 KM i na ugovorenu zateznu kamatu počev od 11. novembra 2002. godine pa do konačne isplate. Žalba tužitelja u pogledu troškova predmetnog parničnog postupka odbijena je kao neosnovana. U odnosu na odluku da se protivtužbeni zahtjev apelanta odbije kao neosnovan prvostepena presuda je potvrđena, a žalba apelantovog punomoćnika odbijena kao neosnovana.
7. U obrazloženju drugostepene Presude se navodi da je apelant kao korisnik ugovora o kreditu, broj 51/96 od 14. decembra 1996. godine, zaključio ugovor sa Ministarstvom, kao davaocem kredita, te da navedeni ugovor nije zaključio sa UPI bankom dd Sarajevo kao komisionarom u ispunjenju komisionog ugovora. Sud se pozvao na odredbu člana 771. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima prema kojoj u ispunjenju komisionog ugovora komisionar zaključuje ugovor u svoje ime, a u ovom slučaju sporni ugovor o kreditu sa apelantom je zaključilo Ministarstvo, a ne UPI banka dd Sarajevo. Drugostepeni sud je našao da se iz zaključka Vlade FBiH, broj 529/01 od 5. novembra 2001. godine, vidi da je Vlada preuzela projekat hitne rekonstrukcije farmi od navedenog Ministarstva, a u okviru kojeg je zaključen i predmetni ugovor o kreditu. Drugostepeni sud je našao da iz sadržaja ugovora o komisionim poslovima zaključenim između tužioca i UPI banke i ugovora o komisionim poslovima zaključenim između Federacije BiH i tužioca nesporno proizilazi da je Vlada FBiH ovlastila ove banke da u njeno ime i za njen račun preduzimaju radnje u cilju naplate glavnice i kamata iz ugovora o kreditu zaključenih u okviru preduzimanja radnje u cilju naplate glavnice i kamata iz ugovora o kreditu zaključenih u okviru pomenutog projekta, te time i spornog ugovora o kreditu zaključenog sa apelantom, ali da na te banke nije ni na koji način prenijela potraživanja iz navedenenih ugovora (npr. cesijom). Po mišljenju drugostepenog suda odredbom člana 4. (prenošenja prava kod povrata sredstva na UPI banku) i člana 7. (UPI banka ima sva prava davaoca kredita) predmetnog ugovora o kreditu je određeno da ispunjenje ugovora mora biti izvršeno banci (pravnoj osobi određenoj ugovorom) a ne davaocu kredita (član 305. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima). Po ocjeni drugostepenog suda u konkretnom slučaju se radi samo o delegaciji isplate odnosno o ispunjenju obaveze trećem (banci) pri čemu treća osoba nema pravo od dužnika zahtijevati ispunjenje obaveze za sebe već je treća osoba jedino ovlaštena na prijem obaveze. Stoga, kako po mišljenju drugostepenog suda sporni ugovor o kreditu nije zaključen u ispunjenju komisionog posla (UPI banka ga nije zaključila u svoje ime) a potraživanje iz ugovora ni na koji način nije prešlo u imovinu tužioca po shvatanju drugostepenog suda tužilac ne može biti nosilac prava iz tog ugovora odnosno ne može tražiti njegovo ispunjenje za sebe jer za to nije aktivno legitimisan. S obzirom da je utvrđeno da tužitelj u konkretnom slučaju nije aktivno legitimisan drugostepeni sud je zaključio da je zbog toga neosnovan apelantov protivtužbeni zahtjev da se utvrdi ništavost spornog ugovora o kreditu i da se izvrši povrat robe koja je bila predmet tog ugovora zbog čega je kao neosnovana odbijena apelantova žalba u odnosu na odluku prvostepenog suda o protivtužbenom zahtjevu.
8. Protiv drugostepene Presude tužitelj je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom, broj 887/04 od 20. aprila 2006. godine, djelimično uvažio, te drugostepenu presudu u stavu I izreke preinačio tako što je potvrđena prvostepena presuda u stavu I, II i III. U ostalom dijelu revizija je odbijena. Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova revizijskog postupka.
9. U obrazloženju revizijske Presude se navodi da se iz materijalnih dokaza-priložene dokumentacije koja se nalazi u spisu i u koju su nižestepeni sudovi izvršili uvid u toku postupka nije mogao izvesti zaključak da tužitelj u predmetnoj pravnoj stvari nije legitimisan kako je to pogrešno zaključio drugostepeni sud. Vrhovni sud je našao kao nespornu činjenicu da je 14. decembra 1996. godine zaključen ugovor o kreditu između Ministarstva kao davaoca kredita i apelanta kao primaoca kredita u robnom obliku u visini od 27.256,00 KM. Utvrđeno je da iz ugovora o komisionim poslovima, kojeg je zaključila Federacija Bosne i Hercegovine kao naručilac usluga (komitent) sa tužiocem kao komisionarom (osnovom Zaključka Vlade FBiH od 5. novembra 2001. godine, kojim su na tužioca prenesena zaduženja da preduzima sve mjere i akcije oko naplate plasiranim fizičkim licima iz navedenog projekta), slijedi da je na tužioca preneseno upravljanje projektom u ime i za račun Vlade FBiH, naplata glavnice i kamate po kreditima plasiranim fizičkim licima, uplata naplaćenih sredstava i knjiženje na račun Federacije BiH kod te banke kao i preduzimanje svih pravnih radnji i mjera za poboljšanje naplate potraživanja po plasmanima iz projekta. Vrhovni sud je zaključio da iz navedenog ugovora jasno proizilazi da je davalac kredita na tužitelja prenio ovlaštenja na preduzimanje svih zakonskih mjera u cilju naplate potraživanja što predstavlja komisioni posao iz člana 771. Zakona o obligacionim odnosima. Po mišljenju Vrhovnog suda tužilac je osnovom tog ugovora kao komisionar za komitenta u skladu sa citiranom odredbom, a u vezi sa odredbom člana 305. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima imao pravni osnov da zahtjeva od apelanta ispunjenje njegovih dospjelih obaveza iz zaključenog Ugovora o kreditu. Stoga je Vrhovni sud zaključio da je tužitelj u ovoj stvari aktivno legitimisan. Vrhovni sud je naveo da za ocjenu postojanja aktivne legitimacije na strani tužitelja nije relevantan unutrašnji-interni odnos nastao između komitenta i komisionara, koji je u suštini drugostepeni sud svojim obrazloženjem pogrešno ocijenio kao relevantan kada je rekao da nisu na tužitelja prenesena kao imovina prava iz ugovora. Po shvatanju Vrhovnog suda relevantna činjenica za ocjenu aktivne legitimcije je to što je komitent navedenim ugovorom o komisionu ovlastio tužitelja da za njega preduzima radnje koje su decidno navedene u tom ugovoru.
10. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Žali se na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Ističe da ugovor o kreditu postoji između Ministarstva, te da nikako takav ugovor nije zaključen između parničnih stranaka tužioca i apelanta. Navodi da kao ugovorna strana nije dao saglasnost da Vlada FBiH koja i nije ugovorna strana svoje ovlaštenje prenese ugovorom o komisionu na tužioca, koja ovdje postupa za svoje ime i svoj račun, podnosi tužbu i vrši naplatu. Po mišljenju apelanta u konkretnom slučaju se kao tužitelj može pojavljivati samo Federacija BiH, Ministarstvo i to po zakonskom zastupniku Federalnom pravobranilaštvu, a nikako Investicijska banka FBiH jer ne postoji mogućnost da se u skladu sa pozitivnim zakonskim propisima na istu prenese pravo da se pojavljuje kao titular imovine i imovinskih prava Federacije BiH odnosno države Bosne i Hercegovine što znači da joj nedostaje aktivna legitimacija. Navodi da tužilac, koji nije učestvovao u zaključivanju ugovora o kreditu, ne može zahtijevati ispunjenje obaveza kako to proizilazi iz odredbi člana 787. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima jer „komitent može zahtijevati ispunjenje potraživanja iz posla koji je komisionar zaključio sa trećim i za njegov račun tek pošto mu ih komisionar ustupi“. Ističe da je u konkretnom slučaju riječ o imovini koja je donirana od međunarodne zajednice i koja se mogla ustupiti pod uslovima koji znače pomoć, a ne preprodaju pomoći uz zaradu čime je izvršena klasična prodaja uz vrlo nepovoljne kamatne uslove, a da bi se na neki način kamuflirao čitav posao prodaje donirane imovine isti je realizovan kao ugovor o kreditu tako da je iz samog ugovora vrlo teško izvući zaključak da je u pitanju donirana imovina. Po mišljenju apelanta takav postupak je sumnjiv načelu savjesnosti i poštenja iz člana 12. Zakona o obligacionim odnosima u zasnivanju ovog obligacionog odnosa što predstavlja povredu morala društva, a što je sankcionisano odredbom člana 103. Zakona o obligacionim odnosima u smislu da takva postupanja povlače apsolutnu ništavost zaključenog ugovora.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. Apelant se žali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava od strane Vrhovnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da „nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je 'na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu' i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova, osim u slučajevima u kojima su odluke tih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, efektivni pravni lijekovi i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava“ (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, broj 24/02).
14. Ustavni sud konstatuje da je u konkretnom slučaju osporenom Presudom Vrhovnog suda utvrđeno da je Kantonalni sud pogrešno primjenio odredbe materijalnog prava kada je utvrdio da tužilac u predmetnom postupku nije aktivno legitimisan. Pri tome je Vrhovni sud za ovakvu svoju odluku dao jasne i precizne razloge pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima. Ustavni sud smatra da se odluka Vrhovnog suda ne doima proizvoljnom u smislu primjene materijalnog i procesnog prava. Također se iz navoda u apelaciji, kao i priložene dokumentacije, ne može zaključiti da su odlukom Vrhovnog suda povrijeđena ili zanemarena apelantova ustavna prava. Naime, u postupku pred Vrhovnim sudom nesporno je utvrđeno da iz ugovora o komisionim poslovima koji je zaključen između Federacije BiH, kao komitenta, i tužioca, kao komisionara, jasno poizilazi da je davalac kredita na tužioca prenio ovlaštenja na preduzimanje svih zakonskih radnji u cilju naplate potraživanja, a što predstavlja komisioni posao iz člana 771. Zakona o obligacionim odnosima, te da je tužilac, kao komisionar, za komitenta u smislu odredbi člana 305. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima imao pravni osnov da od apelanta zahtijeva ispunjenje njegovih dospjelih obaveza iz zaključenog ugovora o kreditu iz čega proizilazi aktivna legitimacija tužioca. Ustavni sud također nalazi da za postojanje aktivne legitimacije na strani tužioca nije bitan interni odnos između komitenta i komisionara u pogledu toga da li su na tužioca prenesena, kao imovina, prava iz ugovora o kreditu već je relevantna činjenica da je komitent ugovorom o komisionu ovlastio tužioca da za njega preduzima radnje koje su decidno navedene u tom ugovoru, kao što je preduzimanje pravnih radnji i mjera za poboljšanje naplate potraživanja po plasmanima iz projekta.
15. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koja se poziva, odnosno da je potrebno meritorno ispitivanje navoda iz apelacije. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Apelant se, također, žali da je osporenom odlukom povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelant posebno ne obrazlaže, niti se konkretno poziva na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
17. U suštini, apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na navodima o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, Ustavni sud je razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, niti je očigledno da je osporenim presudama apelantu njegova imovina oduzeta ili da mu je na bilo koji način ograničeno pravo na uživanje te imovine.
18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović