Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1976/06 (J. P.)
Odluka donesena 10. 01. 2008.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dioba
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1976/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 01. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 10. januara 2008. godine, u predmetu broj AP-1976/06, rješavajući apelaciju Jakova Pavića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jakova Pavića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu, broj 010-0-Gž-06-000-121 od 11. maja 2006. godine i Presude Općinskog suda u Livnu, broj P-
224/03 od 5. decembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jakov Pavić (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Mile Ivančić, advokat iz Livna, podnio je, 6. jula 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 010-0-
Gž-06-000-121 od 11. maja 2006. godine i Presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-224/03 od 5. decembra 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj P-224/03 od 5. decembra 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda, broj 010-0-Gž-06-000-121 od 11. maja 2006. godine, utvrđeno je da je izvršena vansudska dioba zajedničkih nekretnina na području k.o. Podhum-Vržerale, upisane u zk. ul. 90. označene kao k.č. 1187/2, kućište sa dvorištem od 450 m2, k.č. 1187/1, zvana «guvno» od 320 m2, tako da je stambena zgrada dimenzija 16/8 m podijeljena na dva jednaka dijela, štala dimanzija 16x6m podijeljena na dva jednaka dijela, pojata dimenzija 12x6 m podijeljena na dva jednaka dijela, dok je dvorište i guvno ostalo jednako i nepodjeljeno suvlašće stranaka, a kako je to sve prikazano na skici geometra vještaka. Shodno navedenom apelant je dužan pristati da se ovi odijeljeni dijelovi otcjepe i uknjiže na ime tužitelja sa 1/1 dijela, a da zajednički i nepodjeljeni dijelovi nekretnina budu upisani kao suvlasništvo stranaka u 1/2 dijela, da se sačini prijavni list sa novim oznakama podobnim za uknjižbu, a sve navedeno u roku od 30 dana. Sud je obavezao apelanta da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 1.206,00 KM u roku od 30 dana.
3. U obrazloženju prvostepene Presude se navodi da je uvidom u pravosnažnu Presudu Općinskog suda, broj P-361/85 od 27. juna 1986. godine, utvrđeno da nekretnine upisane u zk. uložak 90. k.o. Podhum-Vržerale označene kao k.č 1187/1 i 1187/2 ostaju u zajednici. Navedena Presuda je donesena po tužbi tužitelja protiv apelanta i Ante Pavića. Sud je našao da se u obrazloženju pomenute Presude navodi da je uvidom u spis P-457/82 nesporno utvrđeno da je tuženom Anti Paviću pripala nekretnina zvana „Obarak“ na vansudskoj diobi, a da su sve ostale nekretnine podijelili po pola Ivan i Jakov Pavić, te da je to i nesporno utvrđeno i na licu mjesta. Tužitelj i apelant, saslušani u svojstvu parničnih stranaka, su izjavili da je njihovom bratu Anti pripala samo nekretnina zvana «Obarak», a da su nekretnine podijeljene na pola. Tužitelj je izjavio da u posjedu drži 1/2 stare kuće, a da drugu polovicu drži njegov brat odnosno apelant, kao i da je u posjedu 1/2 dijela štale i pojate dok je prostor između kuća zv. «Guvno» ostao u zajednici. Apelant je izjavio da je izvršena dioba, te da su gospodarski objekti dobro podijeljeni i da je on u posjedu polovine zemljišta. Sud nije poklonio vjeru ugovoru o doživotnom izdržavanju Ov broj 27/87, kao ni dopuni ugovora o doživotnom izdržavanju OV broj 371/87 od 15. septembra 1987. godine. Utvrđeno je da se u svakom od pomenutih ugovora navodi da stranke „složno pretpostavljaju da je Anto Pavić pok. Joze jedini i isključivi vlasnik nekretnina“. Nadalje je utvrđeno je da je Presuda Općinskog suda, broj P-361/85 od 27. juna 1986. godine, koja je pravomoćna sa danom 20. novembar 1987. godine, donesena nakon zaključenog ugovora o doživotnom izdržavanju, te da tom presudom nije utvrđeno da je pok. Ante jedini i isključivi vlasnik spornih nekretnina. Stoga je sud zaključio da je Presudom Općinskog suda, broj P-
361/85 od 27. juna 1986. godine utvrđeno da sporne nekretnine ostaju u zajednici. Nadalje je sud našao da između parničnih stranaka nije sporno da svaki od njih posjeduje i koristi po jednu polovinu dijela spornih nekretnina, te da su prema nalazu vještaka geometra nekretnine i na terenu podijeljene po pola.
4. Sud je pozvao na odredu člana 18. Zakona o valsničko-pravnim odnosima («Službene novine FBiH», broj 6/98) prema kojoj suvlasnik ima pravo da zahtijeva diobu stvari i da to pravo ne zastarjeva. Nadalje se sud pozvao i na odredbu člana 19. navedenog zakona prema kojoj suvlasnici sporazumno određuju način diobe, te kada suvlasnici ne mogu postići sporazum o načinu diobe stvari o tome će odlučiti sud na zahtjev svakog od suvlasnika.
5. U obrazloženju drugostepene Presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno raspravio tužbeni zahtjev tužitelja i sve sporne činjenice odlučne za pravilno rješenje u predmetnoj pravnoj stvari dajući za svoju odluku valjane razloge koje je u cjelosti prihvatio drugostepeni sud. Kantonalni sud je našao da tužitelj navodi da se sa apelantom podijelio na način pobliže opisan u izreci prvostepene presude, te da takvo utvrđenje zaista proizilazi iz spisa prvostepenog suda broj P-457/82 i P-361/85 gdje je utvrđeno da su se stranke podijelile na način da je Anti Paviću, bratu stranaka Ivana i Jakova, u vansudskoj diobi u cjelosti pripala oranica zv. «Obarak», a sve ostale nekretnine da su podijeljene na dva jednaka dijela između tužitelja i apelanta. Utvrđeno je da navedeno proizilazi i iz skice lica mjesta jer je prilikom uviđaja na licu mjesta utvrđeno, a što nije ni sporno, da stranke uživaju upravo onako nekretnine kako to tužitelj navodi u tužbi. Stoga je Kantonalni sud zaključio da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenio materijalno pravo, te da ne stoji niti jedan žalbeni prigovor apelanta. Kantonalni sud je našao da nije napravljena niti jedna povreda odredaba parničnog postupka na koju drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti.
6. Apelant smatra da je u predmetnom postupku došlo do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje u predmetnom postupku. Ističe da su parnične stranke imale i trećeg brata sada pokojnog Antu Pavića, koji je bio teži invalid o kojem se nije imao ko brinuti, te je sa apelantom sklopio ugovor o doživotnom izdržavanju na osnovu kojeg ugovora i njegove dopune su na apelanta prešle nekretnine primatelja izdržavanja sa dijelom od 2/3. Po mišljenju apelanta takvom ugovoru sud nije pridao nikakvu važnost već donosi odluku i pored činjenice da između parničnih stranaka i njihovog brata nije nikada uspjela vansudska nagodba, pa ni građevinskih objekata kao što je štala i obiteljska kuća jer je pregradni zid u štali, a kojeg sud pominje građen kada i štala kao nosivi zid. U prilog tome apelant navodi da je primatelj uzdržavanja Ante Pavić nezadovoljan tretmanom tužitelja prema njemu i sam podnio tužbu Općinskom sudu radi diobe nekretnina pod brojem P-
457/82, kojom je tražio podjelu nekretnina koju su naslijedili od svog oca po 1/3, da bi nakon toga sklopio ugovor o doživotnom uzdržavanju sa apelantom, svojim drugim bratom, te da takav ugovor niko nikada nije osporio.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Apelant smatra da mu je osporenim Presudama povrijeđeno pravo na imovinu. Ustavni sud podsjeća na svoju ustaljenu praksu kao i praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj član
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, iz stava dva navedenog člana, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadzirati korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu «različita» u smislu da su nepovezana, drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).
10. Apelant se nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evrosku konvenciju već povredu prava na imovinu vidi u tome što su sudovi u predmetnom postupku pogrešno utvrdili činjenično stanje. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da „nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je 'na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu' i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova, osim u slučajevima u kojima su odluke tih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, efektivni pravni lijekovi i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava“ (vidi Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, broj 24/02).
11. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da je prvostepeni sud dokazni postupak proveo između ostalog i uvidom u ugovor o doživotnom izdržavanju od 17. januara 1983. godine, OV broj 27/83 i dopunu ugovora o doživotnom izdržavanju od 14. septembra 1897. godine, OV broj 371/87, na koji ugovor se apelant poziva u apelaciji. Pri tome je prvostepeni sud dao jasne razloge zbog čega nije poklonio vjeru navedenom ugovoru, a što je u osnovi prihvatio i Kantonalni sud. Naime, utvrđeno je da iz Presude Općinskog suda, broj P-361/85 od 27. juna 1986. godine, koja je postala pravosnažna 20. novembra 1987. godine ne proizilazi da je Ante Pavić jedini i isključivi vlasnik spornih nekretnina već da nekretnine ostaju u zajednici podijeljene po pola između tužitelja i apelanta. Navedeno je utvrđeno i uvidom u spis prvostepenog suda broj P-457/82, uviđajem na licu mjesta, kao i na osnovu izjava parničnih stranaka.
12. Na osnovu navedenog Ustavni sud smatra da se iz navoda u apelaciji, kao i priložene dokumentacije, ne može zaključiti da su osporenim Presudama povrijeđena ili zanemarena apelantova ustavna prava. Ne može se zaključiti da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Također po mišljenju Ustavnog suda redovni sudovi su za svoje odluke dali jasne i precizne razloge.
13. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» da se, tvrdeći da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje u predmetnom postupku, poziva na kršenje njegovog prava na imovinu, odnosno da je potrebno meritorno ispitivanje navoda iz apelacije. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u predmetnom postupku, očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović