Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2309/06 (Š. E., S. J., B. B. i A. M.)

Odluka donesena 10. 01. 2008.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2309/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 01. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 10. januara 2008. godine, u predmetu broj AP-2309/06, rješavajući apelaciju Šefika Eminovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Šefika Eminovića, Sabrije Jašarević rođ. Velić, Bećira Bešića i Asima Mušića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju, broj Gž-220/04 od 25. maja 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Šefik Eminović, Sabrija Jašarević rođ. Velić, Bećir Bešić i Asim Mušić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Zijad Mehmedagić, advokat iz Doboja podnijeli su, 28. jula 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-220/04 od 25. maja 2006. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-664/02 od 26. decembra 2003. godine, utvrđeno je pravo svojine i posjeda apelanata, kao i drugih tužilaca, na zemljištu pobliže označenim u izreci prvostepene Presude, pa je tužena Opština Derventa navedeno dužna trpiti i tužiocima izdati valjanu tabularnu ispravu u cilju uknjižbe prava u zemljišnim knjigama u katastarskom operatu ili će u protivnom prvostepena Presuda zamijeniti tu ispravu. Istom Presudom tužena je obavezana da apelantima i drugim tužiocima naknadi troškove postupka u iznosu od 11.695,00 KM, a sve u roku od 30 dana, pod prijetnjom prinudnog izvršenja, dok su sa zahtjevom za naknadu troškova preko dosuđenog iznosa apelanti i drugi tužioci odbijeni.

3. U obrazloženju prvostepene Presude se navodi da je, na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u predmetnom postupku, sud našao da neizgrađeno građevinsko zemljište, koje je izuzeto apelantima i drugim tužiocima, kao ranijim vlasnicima i posjednicima, nije privedeno namjeni, a što je nesporno i između stranaka. Dalje je utvrđeno da tužena nije dokazala da je apelantima i drugim tužiocima izvršena isplata naknade za izuzete sporne nekretnine, što bi ukazivalo i na činjenicu da nije izvršena predaja posjeda spornih nekretnina tuženoj, odnosno korisnicima radi izvođenja radova, a imajući u vidu i da Regulacioni plan podliježe reviziji najmanje svakih 10 godina. Također je sud uzeo u obzir da je u međuvremenu zakonodavac propisao da po sili zakona prestaje državno vlasništvo na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni, a koje vlasništvo je prešlo na osnovu odluke opštine, kao u konkretnom slučaju, to je iz tih razloga sud odlučio kao u izreci presude.

4. Protiv navedene presude tužena je izjavila žalbu koju je Okružni sud Rješenjem, broj Gž-220/04 od 25. maja 2006. godine, uvažio i prvostepenu presudu ukinuo i tužbu odbacio.

5. U obrazloženju drugostepenog Rješenja Okružni sud se pozvao na odredbu člana 16. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske (u daljnjme tekstu: ZPP RS) kojom je propisano da sud u toku cijelog postupka pazi da li rješavanje spada u sudsku nadležnost, te kada u toku postupka utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud nego neki drugi organ, oglasiće se nenadležnim, ukinuti sprovedene radnje u postupku i odbaciti tužbu. Okružni sud je utvrdio da je u toku trajanja postupka pred prvostepenim sudom stupio na snagu Zakon o građevinskom zemljištu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o građevinskom zemljištu RS), koji u svojim odredbama člana 96. stav 2. i 3. upućuje na nadležnost organa uprave za imovinsko-pravne odnose za odlučivanje o uspostavljanju ranijeg vlasničko-pravnog odnosa u slučaju kad građevinsko zemljište nije privedeno namjeni u skladu sa regulacionim planom, a koje je u društveno odnosno državno vlasništvo prešlo na osnovu odluke opštine, što je u konkretnom slučaju predmet tužbenog zahtjeva. Okružni sud je našao da je prvostepeni sud imao obavezu da pazi na svoju nadležnost, što je propustio da učini, a istaknuti prigovor tužene u pogledu nenadležnosti je neosnovano odbio. Zaključeno je da je prvostepeni sud povrijedio odredbe člana 209. u vezi a članom 16. ZPP RS.

6. Apelanti smatraju da je u predmetnom postupku došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Žale se na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Po njihovom mišljenju prvostepeni sud je pravilno primjenio materijalno pravo, te je sud nadležan za rješavanje predmetnog spora zbog činjenice da se odredbe Zakona o građevinskom zemljištu RS i nenadležnosti, na koje se poziva Okružni sud, ne mogu primjeniti retroaktivno na konkretan slučaj jer je predmetno sporno zemljište oduzeto 1985. godine, odnosno prije 6. aprila 1992. godine, kao datuma kada se utvrđuje pravna valjanost izvršenih dodjela građevinskog zemljišta (član 87. Zakona o građevinskom zemljištu RS)

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

9. U konkretnom slučaju u predmetnom postupku Rješenjem Okružnog suda, broj Gž-220/04 od 25. maja 2006. godine, ukinuta je Presuda Osnovnog suda, broj P-664/02 od 26. decembra 2003. godine, i tužba apelanata odbačena iz razloga jer se radi o zahtjevu koji ne spada u sudsku nadležnost.

10. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, nepoznavanje zakona nije osnov za izuzimanje od obaveze iscrpljivanja pravnih lijekova predviđenih po zakonu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Stewart protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Odluka o dopustivosti od 16. decembra 2003. godine, aplikacija broj 25185/02 i Choban protiv Bugarske, Odluka o dopustivosti od 23. juna 2005. godine, aplikacija broj 48737/99). Također, Evropski sud je u više predmeta naglasio da se u cilju iscpljivanja domaćih pravnih lijekova aplikant mora, kao minimum, obratiti odgovarajućim domaćim organima (vidi već citirani predmet Choban protiv Bugarske i Henaf protiv Francuske, aplikacija broj 65436/01, ECHR 2003-XI). S obzirom na navedeno, Ustavni sud mora u konkretnom slučaju ispitati da li je apelant, s obzirom na konkretne okolnosti slučaja, učinio sve što je razumno bilo očekivati od njega u cilju iscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu (vidi mutatis mutandis Evropski sud za ljudska prava, Merit protiv Ukrajine, Odluka o dopustivosti od 30. marta 2004. godine, aplikacija broj 66561/01).

11. Na osnovu navedenog proizilazi da osporena odluka Okružnog suda nije konačna odluka kojom se odlučivalo o osnovanosti tužbenog zahtjeva apelanata, već je tužba apelanata odbačena iz razloga jer je utvrđeno da odlučivanje o postavljenom tužbenom zahtjevu ne spada u sudsku nadležnost. Pri tome je Okružni sud primjenio odredbe člana 96. st. 2. i 3. Zakona o građevinskom zemljištu RS. Da bi se raspravljalo o osnovanosti zahtjeva apelanata o uspostavljanju ranijeg vlasničko-pravnog odnosa na predmetnim nekretninama, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelanti su morali iscrpiti pravne lijekove u pogledu podnošenja zahtjeva nadležnom organu uprave za imovinsko-pravne poslove, a kako bi se na taj način odlučivalo o osnovanosti njihovog zahtjeva i donijela konačna odluka koja bi bila podobna za meritorno razmatranje u postupku pred Ustavnim sudom. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2309/06 (Š. E., S. J., B. B. i A. M.) | Sudska praksa | Aktio