Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2886/06 (R. P.)
Odluka donesena 10. 01. 2008.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Radni odnos
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2886/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 01. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 10. januara 2008. godine, u predmetu broj AP-2886/06, rješavajući apelaciju Radojke Popović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radojke Popović podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 118-0-Rev-06-000 333 od 8. septembra 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Radojka Popović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Slobodan Perić, advokat iz Banjaluke, podnijela je, 19. oktobra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Rev-06-000 333 od 8. septembra 2006. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj Rs-
2411/03 od 26. maja 2004. godine, obavezan je Čajavec „Štampane veze“ AD Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantici isplati iznos od 6.288,00 KM, koji se odnosi na neisplaćene plate u 2000. i 2001. godini, te topli obrok i prevoz, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 26. maja 2004. godine do konačne isplate, kao i da plati troškove parničnog postupka u iznosu od 330 KM. Apelanticina tužba je odbačena u dijelu kojim je tražila uplatu zakonskih doprinosa doprinosa za period od 1. aprila 1999. godine do 24. oktobra 2001. godine.
3. Protiv prvostepene Presude tuženi je izjavio žalbu koju je Okružni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) Rješenjem, broj Ž-407/04 od 26. decembra 2005. godine, uvažio i prvostepenu Presudu ukinuo i apelanticinu tužbu odbacio kao neblagovremenu.
4. U obrazloženju Rješenja Okružni sud se pozvao na odredbu člana 105. Zakona o radu („Službeni glasnik RS“, broj 38/00, 40/00, 47/02, 38/03 i 66/03) kojom je propisano da radnik, koji smatra da je poslodavac povrijedio neko njegovo pravo iz radnog odnosa, može podnijeti tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava i da pravo na podnošenje tužbe nije uslovljeno predhodnim obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu prava, a da se tužba može podnijeti u roku od 3 godine od dana učinjene povrede. Stoga je Okružni sud našao da je apelanticina tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena van okvira iz člana 105. Zakona o radu odnosno nakon proteka roka od jedne godine od dana saznanja za povredu prava. Imajući u vidu, smatra Okružni sud, da je radni odnos apelantici prestao kod tuženog dana 24. oktobra 2001. godine, te da je svakog mjeseca kada nije izvršena isplata plate i naknada, apelantica je na temelju toga mogla znati da je njeno pravo iz radnog odnosa tuženi povrijedio, a da je najkasnije je o tome saznanje imala 24. oktobra 2001. godine, kada joj je sporazumno prestao radni odnos. S obzirom na činjenicu da je tužba podnesena 3. septembra 2003. godine, Okružni sud je konstatovao da je tužba apelantice podnesena van zakonom određenog roka.
5. Protiv Rješenja Okružnog suda apelantica je izjavila reviziju koju je Vrhovni sud Rješenjem, broj 118-0-Rev-06-000 333 od 8. septembra 2006. godine, odbacio kao nedozvoljenu. Vrhovni sud je naveo da, kako vrijednost pobijanog dijela drugostepene odluke iznosi 6.288 KM proizilazi da u predmetnoj pravnoj stvari, s obzirom na imovinski cenzus iz člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku, revizija nije dozvoljena. Nadalje je Vrhovni sud našao da u predmetnoj parnici odlučivanje o reviziji nije od uticaja na primjenu prava u drugim slučajevima u smislu člana 237. stav
3. Zakona o parničnom postupku.
6. Apelantica se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
9. U konkretnom slučaju apelant je podnio tužbu Općinskom sudu radi izmirenja obaveza iz radnog odnosa. Okružni sud je u žalbenom postupku rješenjem odbacio tužbu kao neblagovremanu, a Vrhovni sud je odlučujući o reviziji rješenjem, broj 118-0-Rev-06-000 333 od 8. septembra 2006. godine, odbacio reviziju kao nedozvoljenu.
10. Dakle, u konačnici, redovni sudovi nisu raspravljali o zakonitosti prestanka radnog odnosa apelanta, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, obzirom da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantica je morala blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica neblagovremenim podnošenjem tužbe Općinskom sudu nije efektivno iscrpila pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnijela tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović