Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2344/06 (S. K.)

Odluka donesena 10. 01. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Ispitivanje svjedoka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2344/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 01. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 10. januara 2008. godine, u predmetu broj AP-2344/06, rješavajući apelaciju Safeta Kalesića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Safeta Kalesića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije, broj 070-0-Kž-

06-000304 od 29. juna 2006. godine, i Presude Kantonalnog suda Tuzla, broj 003-0-K-06-000002 od 5. aprila 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Safet Kalesić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Koraja, podnio je, 26. jula 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Kž-06-000304 od 29. juna 2006. godine, i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 003-

0-K-06-000002 od 5. aprila 2006. godine. Apelant je Ustavnom sudu dostavio dopunu apelacije 9, 16. i 23. augusta 2006. godine, te 5. septembra i 19. oktobra 2006. godine.

2. Presudom Kantonalnog suda, broj 003-0-K-06-000002 od 5. aprila 2006. godine, Edin Džuho, apelant, i Osman Krnjić su oglašeni krivim što su Džuho Edin i apelant, 5. jula 2005. godine, po predhodnom dogovoru da oduzmu novac i vrijedne stvari od Sulje Šiljkovića iz Previla, angažovali Osmana Krnjića da ih svojim vozilom za novčanu naknadu odveze do kuće Sulje Šiljkovića u Previlama i da ih sačeka i vrati u Tuzlu, pa ih je Osman Krnjić odvezao svojim automobilom, u blizinu kuće Sulje Šiljkovića, znajući da oni namjeravaju oteti novac i vrijedne stvari od Sulje Šiljkovića, jer je to čuo od apelanta. Edin Džuho i apelant su otišli do kuće Sulje Šiljković usmrtili ga, a zatim s ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi iz njegove kuće oduzeli predmete pobliže navedene u dispozitivu presude i te stvari prisvojili, čime je apelant počinio krivično djelo razbojništva iz člana 289. stav 3. u vezi stava 1. i člana 31. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, pa je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 13 godina. Kantonalni sud je presudu donio na osnovu niza provedenih dokaza kao što je saslušanje svjedoka, vještačenja po vještacima sudske medicine, daktiloskopije, balistike, vještaku procijenitelju i drugih dokaza koji su mu bili na raspolaganju. Kantonalni sud je ocijenio da su apelant i Džuho Edin imali zajednički plan izvršenja krivičnog djela i da su odlučili da to krivično djelo izvrše zajednički kao i da svaki od njih preduzme radnje bitne za realizaciju plana. U odnosu na apelanta, cijeneći sve okolnosti značajne za odmjeravanje vrste i visine kazne, uzimajući u obzir i težinu krivičnog djela, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu povrede zaštićenog dobra i okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, Kantonalni sud je izrekao kaznu zatvora u trajanju od 13 godina, smatrajući da će se tom kaznom ostvariti svrha kažnjavanja.

3. Odlučujući o izjavljenim žalbama, Vrhovni sud je donio presudu, broj 070-0-Kž-06-000304 od 29. juna 2006. godine, kojom je žalbe Kantonalnog tužitelja u Tuzli, branitelja optuženog Edina Džuhe, apelanta i Osmana Krnjića odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Vrhovnog suda je navedeno da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje kada je na osnovu iskaza brojnih svjedoka i saslušanja vještaka zaključio da je apelant učinio predmetno krivično djelo pobliže. Dalje se navodi da je prvostepeni sud dao iscrpne i ubjedljive razloge zašto je prihvatio dokaze koji po svom sadržaju upućuju na odlučne zaključke, kao i razloge zbog čega ne prihvata pojedine iskaze svjedoka i na prihvatljiv način opisao proces pojedinačne ocjene relevantnih dokaza i u kakvoj su vezi sa drugim dokazima, pa je tek onada izveo zaključke o dokazanosti odnosno nedokazanosti postojanja neke činjenice.

4. Vrhovni sud je, vezano za žalbene navode apelanta da sud nije izveo sve dokaze koje je predložio u postupku, istakao da apelant nije naveo razloge zbog čega ti dokazi nisu predloženi u toku glavnog pretresa, niti navodi činjenice koje pomoću tih dokaza želi dokazati. Vrhovni sud, dalje, u odnosu na ovaj prigovor apelanta ističe da član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) ne daje neograničeno pravo straankama u postupku da predlažu izvođenje dokaza pred sudom i zaključuje da u konkretnom slučaju nisu u pitanju takvi relevantni dokazi koji bi mogli dovesti u pitanje činjenične i pravne zaključke iz obrazloženja pobijane presude. U odnosu na žalbene prigovore vezane za odluku o kazni, Vrhovni sud nalazi da je nižestepeni sud pravilno utvrdio otežavajuće i olakšavajuće okolnosti, tako što je apelantu kao olakšavajuće okolnosti cijenio da je porodičan, a kao otežavajuću okolnost da je osuđivan, kao i stepen krivične odgovornosti, okolnosti i pobude iz kojih je djelo učinjeno i jačinu povrede zaštićenog dobra. Sud na kraju zaključuje, da će se sa izrečenim kaznama u prvostepenoj presudi postići svrha kažnjavanja, te je i ove o žalbene prigovore dbiokao neosnovane.

5. Apelant u apelaciji i njenim dopunama nije naveo da su mu osporenim presudama redovnih sudova povrijeđena neka od ustavnih prava, ali iz dokumentacije priložene u spisu i iz navoda apelacije proizlazi da ukazuje na povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, apelant navodi da je nevin, da nema veze sa ubistvom kao ni sa krađom, da je to sve njemu montirano od strane tužilaštva. Pored toga, apelant opširno daje opis događaja krivičnog djela, ukazuje na nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje i navodi da su tužilac i njegov brat koji radi u MUP-u Tuzla u direktnoj vezi sa učiniocem predmetnog krivičnog djela Edinom Džuhom. Apelant ističe da je «samo pokazao kuću oštećenog Sulje Šiljkovića i gdje je otprilike kasa» za koju uslugu je trebao dobiti 5.000 KM od Emira Okanovića. Također, apelant navodi imena svjedoka koje je «čuvao», i koji mogu dokazati njegovu nevinost, ali je Vrhovni sud te dokaze odbio, te ističe da je povrijeđeno njegovo pravo na život, jer je osuđen kao da je ratni zločinac. Pored svega, apelant dodaje da je bio podvrgnut fizičkom maltretiranju i torturi, pa Ustavni sud zaključuje da se apelant žali na povredu prava na život i prava da ne bude podvrgnut torturi ili nehumanom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.a) i b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2. i 3 Evropske konvencije. Predleže da Ustavni sud ukine osporene presude i dozvoli obnovu postupka.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U konkretnom slučaju apelant smatra da su redovni sudovi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pogrešno ocijenili izvedene dokaze, te izveli pogrešan zaključak u pogledu njegove krivične odgovornosti i oglasili ga krivim. Ustavni sud podsjeća na svoje ranije utvrđene stavove da nije njegov zadatak da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Ustavni sud, neobjavljena odluka broj AP-

568/07 od 6. marta 2007. godine, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud, pored toga, nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je zadatak upravo redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine). Ovo će biti slučaj ako je redovni sud pogrešno protumačio, primijenio ili je zanemario neko ustavno pravo pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluka broj U-39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/02).

9. Ustavni sud zapaža da je protiv apelanta vođen dvostepeni krivični postupak, u kojem je utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. U odnosu na navode apelanta da ima imena svjedoka koje je «čuvao», i koji mogu dokazati njegovu nevinost i da je Vrhovni sud sud odbio njegove prijedloge za provođenje tih dokaza, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju prema kojoj član 6. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom. Ustvari, na redovnom sudu je da ocijeni da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz člana 6. stav 3. d). Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi Ustavni sud, odluka broj U-6/02, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02).

10. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi argumente ili dokaze iz kojih bi se mogao izvući zaključak da je princip ravnopravnosti stranaka pred sudom na bilo koji način prekršen, niti je kršenje tog principa očigledno u konkretnom predmetu. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud sud imao razumno opravdanje što je odbio zahtjev apelanta za provođenjem dokaza saslušanjem odrđenih svejdoka. Odbijanje suda da provodi dokaz saslušanjem svjedoka koje je predložio apelant, u okolnostima kada su činjenice zbog kojih se traži saslušanje svjedoka, utvrđene na drugi način, je diskreciono pravo suda i ne predstavlja povredu člana 6. Evropske konvencije (vidi Dom za ljudska prava, odluka o prihvatljivosti i meritumu broj CH/98/1335 i dr., Zuhdija Rizvić i dr. protiv Federacije Bosne i Hercegovine od 5. marta 2002. godine, tačka 253.). Član 6. stav 3. Evropske konvencije zahtjeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio ne pozvati one svjedoke čije saslušanje je izričito zahtjevano (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, Serija A broj 235, tačka 34, Dom za ljudska prava, CH/00/6558, Edin Garaplija protiv federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti im meritumu od 12. aprila 2002. godine, tačka 68). U kontekstu navedenog Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud dao detaljno obrazloženje navodeći: «Pri tome u žalbi ne iznosi razloge, zbog čega ti dokazi nisu predloženi u toku glavnog pretresa, a niti navodi činjenice koje pomoću tih dokaza želi dokazati. Radi toga je u konkretnom slučaju ovaj kao drtugostepeni sud ovlašten da ocijeni jesu li predloženi dokazi u žalbama relevantni za ovu krivičnu stvar, odnosno mogu li oni ponuditi informacije nužne za ocjenu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti, pogotovo imajući u vidu dosada izvedene dokaze i njihovu ocjenu u obrazloženju pobijane presude. Po mišljenju ovog suda nisu u pitanju takvi relevantni dokazi koji bi mogli dovesti u pitanje činjenične i pravne zaključke iz obrazloženja pobijane presude, pa dosljedno tome nisu mogli biti uvaženi ni pomenuti dokazni prijedlozi iz žalbe apelanta, pa se ukazuju kao neosnovani.» Ustavni sud smatra da je obrazloženje suda detaljno i logično i ne ostavlja nikakav utisak proizvoljnosti.

11. Također, Ustavni sud ukazuje da nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi, Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Iz dokumentacije spisa predmeta Ustavni sud uočava da je apelant imao mogućnost da iznese svoju odbranu lično i putem advokata, da poziva i saslušava svjedoke i vještake i da iznosi komentare na predočene materijalne dokaze upotrijebljene u postupku. Na utvrđeno činjenično stanje sudovi su primijenili relevantne propise, a Ustavni sud zapaža da su i prvostepeni i drugostepeni sud dali detaljne, jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženjima osporenih presuda, te da je prvostepeni sud za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio, dao logično i uvjerljivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali da je prvostepeni sud zloupotrijebio dokazni postupak na štetu apelanta. Također, apelant i njegov branilac su prisustvovali i sjednici vjeća Vrhovnog suda kada se odlučivalo o žalbama. Osim toga, u apelaciji apelant ne nude nikakve druge dokaze i argumente, različite od onih koje je već isticao u žalbi na prvostepenu odluku, na koje je u potpunosti odgovorio Vrhovni sud, niti apelant navodi i jednu posebnu procesnu radnju za koju smatraj da mu je njome povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

12. Stoga, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, te da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Također, Ustavni sud smatra da apelant, osim paušalnog pozivanja na povredu prava iz člana II/3.a) i b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2. i 3. Evropske konvencije Ustavnom sudu nije dostavio nikakve dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da je povreda ovih prava moguća odnosno da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati, te Ustavni sud konstatuje da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2344/06 (S. K.) | Sudska praksa | Aktio