Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-344/06 (F. A. i dr.)

Odluka donesena 10. 01. 2008.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Naknada štete
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-344/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 01. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 10. januara 2008. godine, u predmetu broj AP-344/06, rješavajući apelaciju Fikreta Agića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fikreta Agića, Senade Agić, Elvise Agić i Edina Agića, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj Gž-27/04 od 22. decembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Fikret Agić i dr. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sanskog Mosta, koje zastupa Agan Džafić, advokat iz Sanskog Mosta, podnio je, 16. februara 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), koju je dopunio 6. marta 2006. godine, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-27/04 od 22. decembra 2005. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Sanskom Mostu, broj P-270/03 od 3. novembra 2003. godine, obavezano je «Sarajevo-osiguranje»» d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantima kao tužiteljima naknadi nematerijalnu štetu na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog smrti Elvedine Agić i to: Fikretu Agiću i Senadi Agić (roditeljima poginule) iznose od po 15.000,00 KM, a Elvisi Agić i mldb. Edinu Agić (sestri i bratu poginule) iznos od po 5.000,00 KM, te na ime materijalne štete apelantu Fikretu Agiću na ime troškova liječenja kćerke Elvedine Agić u Bihaću iznos od 785,00 KM, na ime troškova liječenja u Zagrebu iznos od 5.020,00 KM, na ime troškova opreme za sahranu iznos od 100,00 KM, na ime troškova sahrane iznos od 275,00 KM, na ime troškova nakon sahrane (hrana i molitve) iznos od 300,00 KM, na ime troškova za obilježavanje četrdeset dana iznos od 450,00 KM, na ime troškova održavanja mezara iznos od 300,00 KM i na ime troškova izgradnje spomenika iznos od 600,00 KM, sve sa pripadajućom kamatom od 3. novembra 2003. godine, pa do konačne isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 5.008,95 KM.

3. Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-27/04 od 22. decembra 2005. godine, žalba tuženog je djelimično uvažena, prvostepena presuda je preinačena u odnosu na dosuđene troškove postupka i zahtjev apelanata za naknadu troškova postupka je odbijen, a prvostepena presuda je u ostalom dijelu potvrđena. Istom presudom odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanata za naknadu troškova odgovora na žalbu u iznosu od 1.214,40 KM.

4. Kantonalni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je žalba tuženog osnovana u odnosu na odluku o troškovima postupka koji su prvostepenom presudom određeni u iznosu od 5.008,95 KM. Kantonalni sud je istakao da iz dokaza spisa proizlazi da je glavna rasprava u konkretnoj pravnoj stvari zaključena 3. novembra 2003. godine, s tim što je punomoćnik apelanata prije zaključenja glavne rasprave izjavio da zahtijeva naknadu troškova postupka prema troškovniku kojeg će dostaviti sudu u naknadnom roku, pa je troškovnik dostavljen 4. novembra 2003. godine, dakle, nakon zaključenja rasprave i nakon donošenja prvostepene presude. Međutim, da bi sud mogao odlučiti o naknadi parničnih troškova, kako je nadalje obrazložio sud, potrebno je da se kumulativno ispune posebni uslovi: da je stranka postavila zahtjev za naknadu parničnih troškova (član 154. stav 1. ranijeg Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu:ZPP) da je stranka u zahtjevu određeno navela troškove za koje traži naknadu (član 154. stav 2. ranijeg ZPP-a) i da je stranka zahtjev za naknadu troškova postavila blagovremeno (član član 154. stav 3. ranijeg ZPP-a). Kantonalni sud je zaključio da nisu bili ispunjeni zakonski uslovi za dosuđenje troškova apelantima, da je pogrešno primijenjen ZPP-u u ovome dijelu, te je žalbu tuženog djelimično uvažio u odnosu na dosuđene troškove, prvostepenu presudu preinačio, a zahtjev za naknadu troškova odbio u skladu sa članom 362. stav 1. tačka 3. ranijeg ZPP-a, polazeći od toga da je punomoćnik apelanata prije zaključenja glavne rasprave postavio zahtjev za naknadu troškova, ali nije određeno naveo troškove za koje traži naknadu (u pogledu sadržaja troškova i visine naknade), nego je precizirani troškovnik dostavio sudu nakon zaključenja glavne rasprave. Također, Kantonalni sud je naveo da je punomoćnik apelanata zatražio naknadu troškova odgovora na žalbu u iznosu od 1.214,40 KM, a da se prema članu 145. ranijeg ZPP-a (član 387. sada važećeg ZPP-a) stranci naknađuju samo troškovi koji su bili potrebni radi vođenja parnice. Prema stavu Kantonalnog suda odgovor na žalbu, u konkretnom predmetu, nije bio potreban radi ostvarenja zaštite prava apelanata, jer se u odgovoru na žalbu ne navode nikakvi konkretni argumenti koje već prvostepeni sud nije cijenio, pa se stoga smatra da troškovi nastali podnošenjem odgovora na žalbu nisu bili potrebni radi zaštite i ostvarenja prava apelanata. Zahtjev za naknadu ovih troškova je odbijen u skladu sa članom 154. stav 3. ranijeg ZPP-u.

5. Apelanti se žale da im je pobijanom Presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti ističu da je drugostepeni sud pogrešno tumačio i pogrešno primijenio odredbe ZPP-u u odnosu na cjelokupne troškove parničnog postupka. Apelanti smatraju da odredba člana 154. ranijeg ZPP-u ima instruktivni karakter za stranku, jer u samoj odredbi koju sud tumači restriktivno, nije navedena sankcija za stranku i gubitak prava na naknadu troškova. Također, navode da je drugostepeni sud pogrešno primijenio član 145. ZPP-u na štetu apelanta, tvrdeći da se ovakvi troškovi priznaju advokatu u skladu sa članom 10. stav 2. Advokatske tarife, smatrajući da je tumačenje drugostepenog suda bilo proizvoljno i diskriminirajuće, «jer je za sudske takse dovoljno da se traže, a njihov iznos obračunava sud». Apelanti predlažu da Ustavni sud odluči o meritumu predmeta ili da ukine presudu Kantonalnog suda i predmet vrati nadležnom sudu na ponovni postupak, navodeći da su troškove postupka naveli u samoj tužbi.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Apelanti smatraju da im je pobijanom Presudom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelanti vide u pogrešnom tumačenju i pogrešnoj primjeni procesnih propisa. Apelanti se ne pozivaju na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

9. Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li je apelantima trebalo dosuditi troškove parničnog postupka kao i troškove na ime davanja odgovora na žalbu imajući u vidu dokaze u spisima, što je činjenično pitanje, te da li su relevantni zakonski propisi pravilno primijenjeni. Pored toga, ne čini se spornim da je Kantonalni sud osporenom presudom, u okviru zakonom utvrđene nadležnosti, pažljivo ispitao pitanje naknade parničnih troškova i na osnovu člana 154. st. 1, 2, i 3. i člana 145. ranijeg ZPP-u zaključio da se radi o zahtjevu za naknadu parničnih troškova koji je neblagovremeno podnesen, te zahtjevu za naknadu troškova na ime davanja odgovora na žalbu koji u skladu sa zakonom nisu bili neophodni. Kantonalni sud je detaljno obrazložio svoju odluku i pri tome dovoljno jasno obrazložio svoje postupanje, te dao jasan zaključak zašto je odbijen zahtjev apelanata. Nezadovoljstvo apelanata pobijanom Presudom u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije.

10. Također, Ustavni sud je u brojnim ranijim odlukama zaključio da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava (vidi npr. Ustavni sud, odluka broj AP-150/04 od 17. februara 2005. godine).

11. Ustavni sud smatra da ne postoji ništa što bi ukazalo da je sud proizvoljno primijenio relevantne procesne propise, te da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno da je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopustiva ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-344/06 (F. A. i dr.) | Sudska praksa | Aktio