Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2774/06 (E. B. i P. R.)
Odluka donesena 10. 01. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pristup sudu
- Zastara
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2774/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 01. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 10. januara 2008. godine, u predmetu broj AP 2774/06, rješavajući apelaciju Edina Beganovića i Puniše Rešetara, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Edina Beganovića i Puniše Rešetara podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-573/05 od 11. jula 2006. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž-777/04 od 17. novembra 2004. godine i presude Općinskog suda u Zenici, broj P-1795/00 od 23. februara 2004. godine, te rješenja Kantonalnog suda, broj 004-0-Gž-07-
000 824 od 15. oktobra 2007. godine i rješenja Općinskog suda, broj P-
1795/00 od 23. februara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Edin Beganović i Puniša Rešetar (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Zenice, podnijeli su 6. oktobra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-573/05 od 11. jula 2006. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-777/04 od 17. novembra 2004. godine i presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-1795/00 od 23. februara 2004. godine.Apelacija je zavedena pod brojem AP 2774/06. Apelant je dopunio apelaciju 1. augusta 2007. godine.
2. Apelanti su zatim 6. novembra 2007. godine Ustavnom sudu podnijeli apelaciju protiv rješenja Kantonalnog suda, broj 004-0-Gž-07-000 824 od 15. oktobra 2007. godine te predložili spajanje te apelacije, zavedene pod brojem AP 2965/07, sa apelacijom AP 2774/06.
3. U predmetu zavedenom pod brojem AP 2965/07 apelanti su 23. novembra 2007. godine zatražili donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio Općinskom sudu sprovođenje izvršenja po nezakonitom rješenju Kantonalnog suda, broj 004-0-Gž-07-000 824 od 15. oktobra 2007. godine, kao i rješenja Općinskog suda, broj P-1795/00 od 23. februara 2007. godine. U dopuni apelacije od 30. novembra 2007. godine apelanti su urgirali donošenje odluke o privremenoj mjeri postavljajući alternativni zahtjev da Ustavni sud zabrani Kantonalnom pravobranilaštvu Zenica, kao zakonskom zastupniku Zeničko-dobojskog kantona, da pred sudom pokrene postupak izvršenja do okončanja postupka po apelaciji.
4. S obzirom da su apelanti Ustavnom sudu dostavili dvije apelacije iz njegove nadležnosti, koje se odnose na isti činjenični i pravni osnov, i na isti parnični postupak, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2774/06. Spojeni su predmeti AP 2774/06 i AP 2965/07.
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Općinskog suda, broj P-1795/00 od 23. februara 2004. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se tužena Robna kuća Zenica (u daljnjem tekstu: tužena) obaveže da im isplati iznos od od 34.846,50 KM sa kamatama počevši od 15. novembra 1995. godine uz naknadu troškova posupka. Stavom dva izreke apelanti su obavezani da tuženoj na ime trškova parničnog postupka solidarno isplate iznos od 1.017,50 KM u roku od trideset dana.
7. U obrazloženju presude je navedeno da je prvoapelant 7. novembra 2000. godine podnio tužbu Općinskom sudu te da je, pismenim podneskom dostavljenim na pripremnom ročištu 2. decembra 2003.godine, tužbi u svojstvu materijalnog suparničara pristupio drugoapelant. Dalje je konstatirano da je prvoapelant u tužbi naveo da je sa tuženom 1. decembra 1994. godine zaključio ugovor o zakupu restorana na trećem katu Robne kuće «Bosna» koji je koristio sve do novembra 1995. godine, kada je prvoapelant promjenom brave onemogućen u daljem radu u restoranu, da je tužena pismenim obavijestima u dva navrata u martu 1995. godine pozvala prvoapelanta da preuzme stvari koje su ostale u restoranu ali se tada nisu pojavili predstavnici tužene, da je prvoapelant 12. novembra 1999. godine uputio odštetni zahtjev na koji je tužena odgovorila 15. juna 2000. godine. Prvoapelant je pismenim podneskom od 12. decembra 2002. godine promijenio pravni osnov tužbenog zahtjeva te se pozvao na odredbu člana 210. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) smatrajući da se u konkretnom slučaju radi o sticanju bez osnova. U odgovoru na tužbu tužena je istakla prigovor zastare potraživanja. Sud je dalje konstatirao da je tužba u konkretnoj pravnoj stvari podnesena 7. novembra 2000. godine a da je šteta za prvoapelanta prema navodima tužbe nastala 15. novembra 1995. godine kada je onemogućen u korištenju poslovnog prostora, te je sud zaključio da je u konkretnom slučaju protekao zakonom utvrđeni zastrni rok od tri godine iz člana 376. stav 1. ZOO. Pozivajući se na odredbu člana 391. ZOO, sud je naveo da okolnost da je prvoapelant pismenim zahtjevom od 12. novembra 1999. godine tražio od tužene da ispuni obavezu, ne znači da je u konkretnom slučaju došlo do prekida zastarjelosti. Dalje je navedeno da je promjena pravnog osnova uslijedila u podnesku od 12. decembra 2002. godine, kad se prvoapelant pozvao na sticanje bez osnova u smislu člana 210. stav 2. ZOO, te je sud zaključio da je potraživanje apelanata i po tom osnovu zastarjelo budući da je protekao opći zastarni rok od pet godina.
8. Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-777/04 od 17. novembra 2004. godine, odbijena je žalba apelanata i potvrđena presuda Općinskog suda. Tačkom dva izreke presude prijedlog apelanata za određivanje privremene mjere je odbijen kao neosnovan.
9. U obrazloženju presude je navedeno da su apelanti žalbu izjavili iz svih žalbenih razloga iz člana 208. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te da su apelanti podnijeli prijedlog da drugostepeni sud odredi privremenu mjeru osiguranja. Sud je ocijenio da su navodi apelanata vezani za povredu odredaba parničnog postuka i pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje paušalni te ih sud nije mogao uzeti u obzir. Dalje je navedeno da u postupku pred prvostepenim sudom odlučne činjenice nisu bile sporne među strankama (da je prvoapelant koristio prostor po osnovu ugovora o zakupu, da su apelantove stvari ostale u prostoru odnosno kod tužene i nakon što je prvoapelant 15. novembra 1995. godine prestao koristiti poslovni prostor, da je po apelantima vrijednost stvari koje su ostale kod tužene 34.846,50 KM, da su apelanti podnijeli tužbu prvobitno iz osnova naknade štete, a konačno podneskom od 12. decembra 2002. godine, radi sticanja bez osnova). Stoga je Kantonalni sud zaključio da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo te apelante odbio sa postavljenim tužbenim zahtjevom primjenom člana 376. stav 1. ZOO, po kojem potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine, odnosno, primjenom člana 371. ZOO kojim je reguliran opći zastarni rok od pet godina u kom zastarijeva potraživanje sticanja bez osnova budući da je od dana nastanka štete odnosno sticanja bez osnova (15. novembra 1995. godine) pa do podnošenja tužbe 7. novembra 2000. godine i promjene pravnog osnova (12. decembra 2002. godine) protekao rok od tri odnosno pet godina, u kojim rokovima nastupa zastara potraživanja. Dalje je navedeno da prema stanju spisa tužena nije u smislu člana 387. stav 2. ZOO priznala da apelantima duguje navedeni iznos te je stoga neosnovano pozivanje apelanata na priznanje duga. Konačno sud je zaključio da u konkretnom slučaju nije osnovan ni prijedlog apelanata za određivanje privremene mjere osiguranja budući da apelanti nisu dokazali da su ispunjeni opći uvjeti propisani člnom 269. stav 1. ZPP, osobito imajući u vidu da je u postupku pred prvostepenim sudom na nesumnjiv način utvrđeno da je u konkretnom slučaju nastupila zastara novčanog potraživanja. Sud je odluku donio na osnovu čl. 226, 269. i 278. stav 1. ZPP.
10. Presudom Vrhovnog suda, broj Rev-573/05 od 11. jula 2006. godine, odbijena je revizija apelanata. U obrazloženju presude sud je naveo da ne stoji prigovor povrede odredaba parničnog postupka kao i prigovor vezan za pogrešnu primjenu materijalnog prava jer su nižestepeni sudovi na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili član 376. stav 1. i član 371. ZOO budući da je tužba podnesena,odnosno pravni osnov preinačen, nakon isteka roka od tri godine od dana nastanka štete i saznanja za učinioca odnosno, pet godina od sticanja bez osnova. Vrhovni sud je u cjelosti prihvatio razloge drugostepenog suda kao pravilne.
11. Rješenjem Općinskog suda, broj P-1795/00 od 23. februara 2007. godine, apelantima je naloženo da u roku od 15 dana uplate dužnu sudsku taksu na tužbu i presudu u iznosima od po 500,00 KM, i na žalbu i reviziju u iznosima od po 1.000,00 KM.
12. Rješenjem Kantonalnog suda, broj 004-0-Gž-07-000 824 od 15. oktobra 2007. godine, djelimično je uvažena žalba apelanata i rješenje prvostepenog suda ukinuto u dijelu kojim je apelantima naloženo da na ime sudske takse na tužbu isplate iznos od 500,00 KM. Stavom dva izreke žalba apelanata u preostalom dijelu je odbijena i rješenje prvostepenog suda je potvrđeno u dijelu kojim je apelantima naloženo da u roku od 15 dana uplate na ime sudske takse na presudu, broj P-
1795/00 od 23. februara 2004. godine, iznos od 500,00 KM te na ime takse na žalbu od 2. marta 2004. godine i reviziju od 14. decembra 2004. godine iznos od po 1.000,00 KM.
13. U obrazloženju rješenja je navedeno da je prema odredbi člana 4. tačka 1. Zakona o sudskim taksama Zeničko-dobojskog kantona ( «Službene novine Zeničko-dobojskog kantona» broj 1/97, 11/98, 14/98, 16/00 i 4/04-u daljnjem tekstu: Zakon o sudskim taksama) taksena obaveza za podnesak nastaje u trenutku predaje podneska sudu. Budući da je u konkretnom slučaju tužba predata 7. novembra 2000. godine sud je zaključio da je pravo na naplatu sudske takse na tužbu u zastarilo (u smislu članu 9. tada važećeg zakona) budući da je tek Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim taksama («Službene novine ZE-DO kantona» broj 4/04), koji je stupio na snagu 8. maja 2004. godine, eliminiran institut zastare prava na naplatu sudske takse. Dalje je navedeno da je prvostepeni sud pravilno apelantima naložio uplatu takse na presudu broj P-1795/00 od 23. februara 2004. godine, žalbu od 2. marta 2004. godine i reviziju od 14. decembra 2004. godine budući da predmetni spis, ima svojstvo predmeta u kojem nije izvršena uplata takse te se samo na način kako je to učinjeno u pobijanom rješenju može doći do okončanja postupka naplate sudske takse po odredbama Zakona o izvršnom postupku F BiH (u daljnjem tekstu: ZIP) a kako to nesumnjivo proizilazi iz noveliranog člana 50. Zakona o sudskim taksama
14. Apelanti smatraju da su osporenim odlukama povrijeđena njihova prava na pravično suđenje i imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode hronologiju postupka te smatraju da im je u predmetnom postupku uskraćen suštinski pristup sudu, ističu da je prvoapelant praktično izbačen iz poslovnog prostora te iznose svoje viđenje utvrđenih činjenica smatrajući da da redovni sudovi nisu mogli protumačiti odredbe ZOO na način kako su to učinili u osporenim presudama. Apelanti dalje navode da je predmetni parnični postupak davno okončan te smatraju da su rješenja redovnih sudova kojim su obavezali apelante na uplatu sudske takse potpuno nezakonita jer sudovi na taj način ukidaju svoje prvosnažne odluke.
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
16. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31.maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
17. Ustavni sud konstatira, a imajući u vidu navode apelacije, da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane redovnih sudova. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća na svoj stav prema kojem nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).
18. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno konstatira da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primijenili važeće materijalno pravne propise te odbili apelante sa postavljenim tužbenim zahtjevom budući da je u postupku utvrđeno da je potraživanje apelanata zastarjelo. jer je protekao zastarni rok od tri godine iz člana člana 376. stav 1. ZOO u kom roku zastarjeva potraživanje iz osnova naknade štete odnosno rok od pet godina iz člana 371. ZOO u kom zastarijeva potraživanje sticanja bez osnova. Stoga, Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost u primjeni prava od strane redovnih sudova u situaciji kad su redovni sudovi nespornim utvrdili da je potraživanje apelanata nastalo 15. novembra 1995. godine, a koja okolnost u toku postupka nije osporavana od strane apelanata koji su upravo od tog datuma tražili isplatu kamata, te kad su sudovi zaključili da je potraživanje apelanata zastarjelo jer je tužba za naknadu štete podnesena poslije isteka tri godine, konkretnije 7. novembra 2000. godine, kao i potraživanje po osnovu člana 210. stav 2. ZOO budući da je pravni osnov tužbenog zahtjeva preinačen podneskom od 12. decembra 2002. godine, dakle nakon proteka više od sedam godina. Ovo osobito imajući u vidu da je Kantonalni sud prilikom odlučivanja o žalbi, a Vrhovni sud prilikom odlučivanja o reviziji, cijenio između ostalih i navode koje apelanti ističu u apelaciji te dao detaljno i jasno obrazloženje zašto iste nije prihvatio odnosno zbog čega nisu mogli uticati na drugačije rješenje ove pravne stvari.
19. Ustavni sud također konstatira da u predmetnom postupku apelalantima nije uskraćen «pristup sudu», jer iz predočene dokumentacije nesporno proizilazi da su apelanti imali pristup sudu. Naime, okolnost da apelanti nisu zadovoljni ishodom predmetnog postupka sama po sebi ne znači da apelantima nije omogućen efektivan pristup sudu. Ustavni sud podsjeća da je parnični postupak upravo vođen po tužbi apelanata, da su apelanti dakle imali mogućnost da svoj predmet prezentiraju sudu, da su bili upoznati sa dokazima koje je sud izveo, da su mogli davati komentare na dokaze i navode suprotne strane, što su i činili, te iz dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu proizilazi da apelanti u odnosu na tuženog nisu bili drugačije tretirani. Apelanti su dalje, imali i koristili mogućnost izjavljivanja kako žalbe tako i revizije o kojim su odlučivali nadležni sudovi koji su u obrazloženju naveli razloge za svoje odluke, odnosno razloge zbog kojih žalbeni i revizioni navodi apelanata nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Sve navedeno potvrđuje da su apelanti imali mogućnost prezentirati svoj predmet sudu koji je u tri instance odlučivao o njihovom tužbenom zahtjevu te se navodi apelanata o uskraćivanju prava na pristup sudu u cjelosti pokazuju proizvoljnim.
20. Dalje, suprotno navodima apelanata, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u primjeni prava od strane nižestepenih sudova prilikom donošenja odluka koja se odnose na plaćanje sudske takse. Naime, nesporno je da je tužba u konkretnoj pravnoj stvari podnesena 7. novembra 2000. godine, a da je rješenje broj P-1795/00, kojim se apelantu nalaže uplata takse na tužbu, odluku, žalbu i reviziju doneseno od 23. februara 2007. godine. Stoga je Kantonalni sud pravilno postupio kada je rješenjem, broj 004-0-Gž-07-000 824 od 15. oktobra 2007. godine, shodno odredbi člana 9. Zakona o sudskim taksama, kojom je regulirano da pravo na naplatu sudske takse zastarijeva u roku od dvije godine po isteku godine u kojoj je taksu trebalo platiti, koja odredba je bila na snazi do 8. maja 2004. godine, ukinuo prvostepeno rješenje u dijelu kojim je apelantima naloženo da na ime sudske takse na tužbu isplate iznos od 500,00 KM jer je potraživanje takse na tužbu (podnesena 7. novembra 2000. godine) zastarjelo budući da je od dana podnošenja tužbe, kada je nastala taksena obaveza, do donošenja rješenja protekao zastarni rok od dvije godine. S druge strane Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u primjeni prava od strane redovnih sudova kada su apelanta obavezali da plati sudsku taksu na odluku, žalbu i reviziju budući da je prvostepena presuda donesena 23. februara 2004. godine, a žalba izjavljena 2. marta 2004. godine te dakle potraživanje sudske takse nije zastarilo do 8. maja 2004. godine u u smislu tada važeće odredba člana 9. Zakona o sudskim taksama, kao ni sudska taksa na reviziju koja je izjavljena 14. decembra 2004. godine, dakle u vrijeme kad je na snazi bio izmijenjeni Zakon o sudskim taksama, kojim je brisana odredba člana 9. koja regulira rok zastare za naplatu sudske takse.
21. Konačno, vezano za navode apelanata prema kojim su rješenja redovnih sudova o uplatu sudske takse potpuno nezakonita jer po apelantima sudovi na taj način ukidaju svoje prvosnažne odluke, Ustavni sud konstatira da su ti navodi paušalni i proizvoljni. Naime, evidentno je da se predmetna rješenja odnose samo na uplatu takse a istim se nije odlučivalo o meritumu spora koji je okončan revizionom presudom Vrhovnog suda. Dalje, nesporno je da je Zakonom o sudskim taksama (član 3.) regulirano da je «takseni obveznik lice po čijem se prijedlogu ili u čijem interesu se preduzimaju radnje», a obzirom da su apelanti ti koji su pokrenuli sudski postupak podnošenjem tužbe odnosno oni su izjavili žalbu i reviziju, to su oni, shodno navedenoj odredbi, takseni obveznici te stoga Ustavni sud u ne nalazi nikakvu proizvoljnost u postupanju Kantonalnog i Općinskog suda kad su, primjenom odredbi Zakona sudskim taksama, obavezali apelante na uplatu sudske takse.
22. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da apelanti ne nude činjenice i dokaze koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se pozivaju, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju na kršenje ustavnih prava u smislu da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani, jer apelanti nemaju «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
23. Apelanti također, smatraju da im je pobijanim odlukama, povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelanti nisu posebno obrazložili, niti su se konkretno pozvali na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi apelanata o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već apsolvirao u prethodnim tačkama u vezi sa pravom na pravično suđenje, te kako apelanti uz apelaciju nisu dostavili bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, u smislu da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu, iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
24. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
25. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje prijedloga apelanata za donošenje privremene mjere.
26. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović