Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2389/06 (P.S. i B. B.)

Odluka donesena 10. 01. 2008.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Zakonito hapšenje po presudi suda
  • Pritvor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
  • Apelacija preuranjena
  • Opravdanost dužine trajanja pritvora prije suđenja
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2389/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 01. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 10. januara 2008. godine, u predmetu broj AP-2389/06 i AP-2391/06, rješavajući apelacije P.S. i Boška Bilića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stava 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije P.S. i Boška Bilića podnesene protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-0-Kž-06-000 099 od 27. juna 2006. godine, u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije P.S. i Boška Bilića podnesene protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-0-Kž-06-000 099 od 27. juna 2006. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što su preuranjene.

OBRAZLOŽENJE

1. P.S. i Boško Bilić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupaju Marica Ćulum i Branko Gudalo, advokati iz Banja Luke, podnijeli su, 9. avgusta 2006. godine, apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Kž-06-000 099 od 27. juna 2006. godine.

2. S obzirom da su predmetne apelacije podnesene u pogledu istih pitanja, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta AP 2389/06 i AP 2391/06 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2389/06.

a) Postupak utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv apelanata

3. Presudom Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj K-56/05 od 16. febrauara 2006. godine, apelanti su, sa još 11 drugih optuženih, oglašeni krivim da su počinili krivično djelo neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske, na način pobliže opisan u izreci Presude, te su osuđeni na kaznu zatvora u trajanju od šest godina. Na osnovu člana 44. stav 1. KZ RS u izrečene kazne zatvora apelantima je uračunato i vrijeme provedeno u pritvoru i to apelantu P.S. od 28. juna 2005. godine pa nadalje, a apelantu Bošku Biliću od 24. oktobra 2005. godine pa nadalje. Na osnovu člana 99. st. 1. i 3. u vezi sa članom 96. st. 1, 2. i 3. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS) apelanti su obavezani da na ime sudskog paušala plate sudu iznos od po 1.000 KM, kao i troškove krivičnog postupka solidarno u iznosu od 650,00 KM.

4. Protiv navedene Presude apelanti su, sa drugim optuženima, izjavili žalbe koje je uvažio Vrhovni sud Rješenjem, broj 118-0-Kž-06-000 099 od 27. juna 2006. godine, te je prvostepena Presuda u osuđujućem dijelu ukinuta i određeno održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmjenjena.

b) Postupak produženja pritvora

5. Rješenjem Vrhovnog suda, broj 118-0-Kž-06-000 099 od 27. juna 2006. godine, apelantima je produžen pritvor, te je određeno da isti može trajati najduže do 27. juna 2007. godine, s tim što će se kontrola opravdanosti pritvora vršiti svaka dva mjeseca.

6. U obrazloženju Rješenja se navodi da u konkretnom slučaju način izvršenja djela, kako je opisan predmetnom optužnicom opravdava primjenjivanje mjere pritvora u odnosu na apelante jer i dalje postoje uslovi propisani odredbom člana 189. stav 1. tačka g) ZKP RS. Vrhovni sud se pri tome pozvao na detaljno obrazloženje u Rješenju Vrhovnog suda, broj 118-0-Kž-06-000 049 od 28. februara 2006. godine.

7. Apelanti smatraju da je osporenim Rješenjem prekršeno njihovo pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Smatraju da nakon ukidanja Presude Okružnog suda od strane Vrhovnog suda nije bilo osnova za dalje produženje pritvora apelantima. Stoga smatraju da produženje pritvora od strane Vrhovnog suda nije zakonito.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

«Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.» Član 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:

«4. Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

[...]9. ) apelacija je preuranjena;» Pravo na slobodu i sigurnost ličnosti

9. Prilikom ispitivanja dopustivosti predmeta, Ustavni sud prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi odluku Evropskog suda, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U konkretnom slučaju, apelanti su osobe lišene slobode i nalaze se u pritvoru na temelju odluke suda i pozivaju se na kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije iz razloga jer im je Vrhovni sud osporenim Rješenjem produžio pritvor. U više svojih odluka Ustavni sud je posebno naglasio da pravo na slobodu ličnosti spada u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da standardi njegove zaštite garantuju da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode cijeni se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtijeva ZKP RS koji je primijenjen u konkretnom slučaju, koji uz to mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.

11. Ustavni sud konstatuje da je osporenim Rješenjem Vrhovni sud apelantima produžio pritvor na osnovu odredbe člana 189. stav 1. tačka g) ZKP RS, kojom odredbom je propisano da ukoliko postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo pritvor se može odrediti ako je u pitanju krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, a usljed načina izvršenja ili posljedica krivičnog djela određivanje pritvora je neophodno za sigurnost građana ili imovine. Pri tome, Vrhovni sud se pozvao na detaljne razloge koje je dao u svom Rješenju, broj 118-0-Kž-06-000 049 od 28. februara 2006. godine. Stoga uzimajući u obzir navedeno proizilazi da je Vrhovni sud, pored toga što je Rješenjem Vrhovnog suda, broj 118-0-Kž- 06-000 099 od 27. juna 2006. godine, ukinuta Presuda Okružnog suda, broj K-56/05 od 16. februara 2006. godine, našao da i dalje postoji osnovana sumnja da su apelanti počinili krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, te je utvrđen i stepen društvene opasnosti predmetnog krivičnog djela uzimajući u obzir način izvršenja krivičnog djela i okolnosti iz kojih proizilazi ugroženost bezbjednosti građana i imovine. Dakle, Vrhovni sud je utvrdio da su u konkretnom slučaju i dalje ispunjena oba kumulativna elementa potrebna za primjenu pritvorskog osnova iz člana 189. stav 1. tačka g) ZKP RS.

12. Nadalje, Ustavni sud nalazi da je Evropski sud za ljudska prava u presudi W. protiv Švajcarske od 26. januara 1993. godine izrazio pravno stanovište prema kojem je opravdanost produženja pritvora ovisna o okolnostima konkretnog slučaja, koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, unatoč prezumpciji nevinosti, preteže nad načelom poštivanja slobode pojedinca. Uzimajući u obzir navedeno Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na detaljno obrazloženje iz svog ranijeg Rješenja, apelantima dao jasne razloge zbog čega se pritvor apelantima produžava, nalazeći da u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje upućuju na postojanje važnog i značajnog općeg interesa, što je u konkretnom slučaju sigurnost građana, a što po mišljenju Ustavnog suda unatoč principu prezumpcije nevinosti preteže nad načelom poštivanja slobode pojedinca.

13. Na osnovu navedenog, Ustavni sud nalazi da je apelantima pritvor produžen od strane organa sudske vlasti, u skladu sa relevatnim odredbama ZKP RS, što je u saglasnosti sa zahtjevom iz člana 5. Evropske konvencije «da svako ko je lišen slobode mora biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast». Pri tome, Ustavni sud nalazi da je osnovanost produženja pritvora zakonito ispitana, te je Vrhovni sud, pozivajući se u obrazloženju osporene odluke na detaljno obrazloženje iz svog Rješenja, broj 118-0-Kž-06-000 049 od 28. februara 2006. godine, dao jasne razloge za produženje pritvora apelantima. Iz navedenog proizilazi da se u konkretnom slučaju radi o „zakonitom lišavanju slobode po rješenju nadležnog suda“ kako to propisuje član 5. stav 1.c) Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud konstatuje da je pritvor apelantu određen u skladu sa standardima sadržanim u članu 5. Evropske konvencije.

14. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelanti ne nude činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se pozivaju, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje ustavnog prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c) i stav 3. Evropske konvencije, da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje, te Ustavni sud smatra da su navodi apelanata u tom dijelu očigledno (prima facie) neosnovani.

Pravo na pravično suđenje

15. Dalje, u odnosu na navode apelanata da im je osporenim Rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije Ustavni sud podsjeća da se prema članu 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, apelacija može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.

16. Budući da apelanti povredu prava na pravično suđenje vide u tome što su sudovi proizvoljno zaključili da u konkretnom slučaju postoje razlozi za produženje pritvora iz člana 189. stav 1. tačka

g) ZKP RS, Ustavni sud podsjeća da se na pitanje imaju li apelanti, odnosno da li će imati, pravičan postupak pred sudom ne može dati odgovor dok je postupak u toku. Shodno praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, pitanje poštivanja principa pravičnog postupka treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. Imajući u vidu složenost i višestepenost krivičnog postupka, eventualni propusti i nedostaci, koji se pojave u jednoj fazi postupka, mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza tog postupka. Dakle, generalno gledajući, nije moguće utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146., stav 68. i Ustavni sud, odluka broj U-63/01 od 26. juna 2003. godine, tačka 18., objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03).

17. U konkretnom slučaju, dakle, Rješenje Vrhovnog suda o produženju pritvora apelanata, koje se pobija apelacijom, nije odluka koja predstavlja rezultat cjelokupnog krivičnog postupka, u smislu utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njih, jer je osporenim Rješenjim samo riješeno jedno proceduralno pitanje odnosno odlučeno o jednoj fazi postupka. Dakle, postupak utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv apelanata je u toku, pa slijedi da je u odnosu na navode apelanata, koji se odnose na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, predmetna apelacija preuranjena.

18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2389/06 (P.S. i B. B.) | Sudska praksa | Aktio