Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2479/07 (A. K.)

Odluka donesena 25. 01. 2008.

  • Nenadležnost za odlučivanje
  • Apelacija preuranjena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić, Tudor Pantiru, Constance Grewe

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2479/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 01. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Tudor Pantiru, Mato Tadić, Constance Grewe, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 25. januara 2008. godine u predmetu broj AP 2479/07, rješavajući apelaciju Alme Karup, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 4. tač. 1. i 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Alme Karup podnesena protiv Odluke o prihvatljivosti i meritumu Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj CH/03/14954 od 15. marta 2007. godine donesene na osnovu Sporazuma u skladu sa članom XIV Aneksa 6 uz Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Alme Karup podnesena protiv Zaključka Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23-

04/I-23-33/00 od 7. augusta 2007. godine kao preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. Alma Karup (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Amra Gurda, advokatica iz Sarajeva, podnijela je 5. septembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Odluke o prihvatljivosti i meritumu Ustavnog suda broj CH/03/14954 od 15. marta 1997. godine donesene na osnovu nadležnosti prema Aneksu 6 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Apelantica je u dopuni apelacije, također od 5. septembra 2007. godine, tražila donošenje privremene mjere obustavljanja izvršenja Zaključka Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23-04/I-23-33/00 od 7. augusta 2007. godine, kojim se utvrđuje prestanak prava korištenja stana u Sarajevu, u ulici Bjelave broj 97/3, a kojim se dopušta vraćanje u posjed istog stana Nermini Radmilović. Ustavni sud je na svojoj sjednici od 18. oktobra 2007. godine usvojio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom je obustavljeno izvršenje Zaključka Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23-04/I-23-33/00 od 7. augusta 2007. godine.

2. «Projekt» d.d. Sarajevo je odlukom od 18. marta 1996. godine dodijelio Nermini Radmilović na trajno korištenje stan u ulici Marijana Baruna broj 13/III (kasnije preimenovana u ulicu Hasana Brkića broj 13). Nermina Radmilović je kao nositeljica stanarskog prava na tom stanu 22. oktobra 1997. godine zamijenila stan sa Dijanom Buljubašić kao nositeljicom stanarskog prava na stanu u ulici Bjelave 97, Sarajevo.

3. Prema zahtjevu za povrat, stan u ulici Hasana Brkića broj 13 je vraćen prijeratnoj nositeljici stanarskog prava, M.I, te je Dijana Buljubašić iseljena iz njega.

4. Nakon toga, Dijana Buljubašić je podnijela zahtjev za povrat svoga stana u ulici Bjelave 97. Povrat stana u posjed prijeratne nositeljice stanarskog prava Dijane Buljubašić bio je predmet upravnog postupka i spora koji je okončan Presudom Kantonalnog suda broj U-448/04 od 23. januara 2006. godine, a kojom je odbijena tužba Nermine Radmilović, te je stan vraćen u posjed Dijani Buljubašić. Dok je upravni postupak bio u toku, Nermina Radmilović je pokrenula postupak pred tadašnjim Domom za ljudska prava Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Dom) žaleći se na iseljenje iz predmetnog stana. S obzirom na to da Dom (a i Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine, kao pravni slijednik Doma) o njoj nije odlučio do 31. decembra 2006. godine, Ustavni sud je, u skladu sa članom 2. Sporazuma u skladu sa članom XIV Aneksa 6 uz Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, koji je zaključen u januaru 2007. godine, dobio nadležnost da odlučuje o toj prijavi. Ustavni sud je 15. marta 2007. godine donio Odluku o prihvatljivosti i meritumu broj CH/03/14954 kojom je, između ostalog, odlučio: «1.jednoglasno, da je prijava prihvatljiva u odnosu na žalbene navode podnositeljice prijave o kršenju njezinih prava, u smislu člana 8. Evropske konvencije, a u vezi sa upravnim postupkom koji se vodio prema zahtjevu D.B. radi vraćanja stana u ulici Bjelave u posjed;

2.jednoglasno, da je tužena strana prekršila pravo podnositeljice prijave na dom u smislu člana

8. Evropske konvencije, čime je Federacija Bosne i Hercegovine prekršila član I Sporazuma;

3.jednoglasno, da naredi Federaciji Bosne i Hercegovine, da bez daljnjeg odlaganja, a najkasnije u roku od 3 mjeseca od dana prijema ove Odluke, preduzme sve potrebne korake da se podnositeljica prijave uvede u posjed stana u ulici Bjelave broj 97, Sarajevo.»

5. U međuvremenu, tj. dok se vodio upravni postupak, pa do dana donošenja Odluke o prihvatljivosti i meritumu Ustavnog suda broj CH/03/14954, Nermina Radmilović je iseljena, a Dijana Buljubašić je uvedena u posjed stana koji je nakon toga otkupila i prodala apelanticinom ocu koji je prenio pravo vlasništva na apelanticu putem darovnog ugovora. Apelantica je upisana kao vlasnica stana u Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda u Sarajevu.

6. U postupku izvršenja Odluke o prihvatljivosti i meritumu Ustavnog suda broj CH/03/14954, Uprava za stambena pitanja Kantona Sarajevo donijela je Zaključak broj 23-04/I-23-33/00 od 7. augusta 2007. godine kojim se apelantici utvrđuje prestanak prava korištenja stana u Sarajevu, u ulici Bjelave broj 97/3, a kojim se dopušta vraćanje u posjed istog stana Nermini Radmilović. Apelantica je 14. augusta 2007. godine podnijela žalbu na Zaključak broj 23-04/I-23-33/00 od 7. augusta 2007. godine, o kojoj nije odlučeno do dana donošenja ove Odluke.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

9. Član 16. stav 4. tačka 1. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

1. Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje».

10. Član 16. st. 1. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 15) Apelacija je preuranjena.» A. U vezi sa Odlukom o prihvatljivosti i meritumu Ustavnog suda broj CH/03/14954

11. Ustavni sud je u svojoj stalnoj praksi naglašavao da nema nadležnost preispitivati odluke Doma i Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine. Tako je, naprimjer, u predmetu AP 1517/06 (od 27. jula 2006. godine) Ustavni sud naveo:

4. Ustavni sud naglašava da su Ustav Bosne i Hercegovine i Sporazum o ljudskim pravima usvojeni istovremeno, 14. prosinca 1995. godine, kao aneksi Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, pa treba smatrati da odredbe ova dva aneksa dopunjuju jedan drugog. Iz ovog proizlazi da odredbe sadržane u Sporazumu o ljudskim pravima ne mogu biti u suprotnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Dom) je uspostavljen Aneksom VI Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, a ima nadležnost odlučivati o pitanjima navodnih kršenja ljudskih prava. Apelaciona jurisdikcija Ustavnog suda ima za osnovu član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine koji mu omogućava jurisdikciju s obzirom na «odluku bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini». Značajno je da Ustav Bosne i Hercegovine upućuje na koncept «sud u Bosni i Hercegovini» ne samo u članu VI/3.b), već i u članu VI/3.c). Odredbe člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine odnose se na nadležnost Ustavnog suda u pogledu pitanja koja mu je proslijedio «bilo koji sud u Bosni i Hercegovini», a odnose se na to je li zakon, o čijoj valjanosti ovisi predmetna odluka, u saglasnosti, posebno, sa Ustavom Bosne i Hercegovine ili Evropskom konvencijom i njezinim protokolima. Bez ikakve sumnje je da autori ovih odredaba nisu imali namjeru da Dom bude uključen među ove institucije koje trebaju biti nadležne da pitanja u vezi sa ljudskim pravima dostavljaju Ustavnom sudu na preliminarna razmatranja.

5. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda će biti konačne i obavezujuće. Slično, član XI/3. Sporazuma o ljudskim pravima ne predviđa da su odluke Doma predmet revizije, osim u nekim slučajevima od samog Doma, te su stoga konačne i obavezujuće. Kako su ove dvije odredbe bile usvojene u isto vrijeme, ispravno tumačenje nalaže da se zaključi da autori nisu imali namjeru dati ni jednoj od ovih institucija nadležnost da revidira odluke one druge već, štoviše, smatraju da u pogledu pitanja ljudskih prava Ustavni sud i Dom treba da funkcioniraju kao paralelne institucije, te da ni jedna od njih nije nadležna da se miješa u rad one druge, a da je u pojedinim slučajevima ostavljeno na raspolaganje podnosiocima zahtjeva da naprave izbor između alternativnih pravnih lijekova (vidi, inter alia, Ustavni sud, Odluka broj U 7/98 od 26. februara 1999. godine objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 9/99). Kako je Dom prestao postojati 31. prosinca 2003. godine, Komisija je prema posebnom sporazumu preuzela njegov mandat da odlučuje o predmetima podnesenim Domu do 31. prosinca 2003. godine. Stoga, slijedi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje u predmetnom slučaju.

12. Ovaj pravni stav se može usvojiti i u vezi sa odlukama Ustavnog suda koje je on donio u predmetima izvorno zaprimljenim u bivšem Domu (označenim kao «CH»). Naime, Ustavni sud ponavlja da je Dom od početka svoga rada, 1996. godine, pa do isteka svoga mandata, 31. decembra 2003. godine, zaprimio nešto više od 15.000 predmeta koje u tom periodu nije sve riješio. U svrhu rješavanja neriješenih predmeta formirana je Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine, a koja je radila od 1. januara 2004. godine, te prestala postojati 31. decembra 2006. godine. Ni ova Komisija nije riješila sve prijave koje su prvobitno bile zaprimljene u Domu. Da ovi predmeti ne ostanu neriješeni, kao što je slučaj sa predmetom CH/03/14954 (prijava Nermine Radmilović), Ustavni sud je dobio mandat prema Sporazumu u skladu sa članom XIV Aneksa 6 uz Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, a koji je zaključen u januaru 2007. godine (u daljnjem tekstu: Sporazum iz 2007. godine) da odlučuje o takvim predmetima. Za rješavanje ovih predmeta Ustavni sud je usvojio posebna Pravila procedure Ustavnog suda (objavljena u «Službenim novinama Bosne i Hercegovine» broj 38/07), koja nisu identična sa onim («Službene novine Bosne i Hercegovine» broj 60/05) za rješavanje predmeta Ustavnog suda označenih kao «AP» i koji se podnose prema osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine. Prema tome, iako se formalnopravno radi o odlukama Ustavnog suda, ove odluke se utoliko razlikuju od «uobičajenih» predmeta i odluka Ustavnog suda što se one tretiraju prema Aneksu 6 uz Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, što Ustavni sud postupa prema posebnim Pravilima procedure, te što za njih važi ista praksa Ustavnog suda kao da se radi o odlukama Doma, tj. Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine.

13. Iz ovog razloga, Ustavni sud ne može preispitivati «svoje odluke» i na njih se primjenjuje isti stav kao onaj što je citiran u tački 11. ove Odluke. S druge strane, Ustavni sud iz istih razloga ne može ove odluke preispitivati ni prema članu 77. svojih Pravila procedure, jer za ove odluke, označene kao «CH», važe posebna Pravila procedure koja ne predviđaju «institut preispitivanja» odluka. Naime, prema pravilu 57. «odluke Ustavnog suda i Komisije (misli se na one označene sa oznakom «CH»), bez obzira na to je li ih donijelo Malo ili Veliko vijeće, konačne su i obavezujuće u smislu čl. 7. i 8. Sporazuma iz 2005. godine i čl. 5. i 6. Sporazuma iz 2007. godine i ne podliježu preispitivanju».

14. Iz navedenog slijedi da apelantica nema pravo osporavati Odluku o prihvatljivosti i meritumu Ustavnog suda broj CH/03/14954, jer Ustavni sud nije nadležan za takav zahtjev.

B. U vezi sa Zaključkom Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23-04/I-23-

33/00 od 7. augusta 2007. godine

15. U konkretnom slučaju, apelantica je, također, u dopuni svoje apelacije osporavala Zaključak Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23-04/I-23-33/00 od 7. augusta 2007. godine, kojim se apelantici utvrđuje prestanak prava korištenja stana u Sarajevu, u ulici Bjelave broj 97/3, a kojim se dopušta vraćanje u posjed istog stana Nermini Radmilović. Protiv ovog zaključka apelantica je podnijela žalbu o kojoj još nije odlučeno, dakle, postupak je u toku.

16. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora doći do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek koji je djelotvoran i adekvatan ispitati nižestepenu odluku, kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje o tome hoće li koristiti pravni lijek bez obzira na to je li riječ o redovnom ili izvanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

17. Primjenjujući prethodno citiranu praksu, u slučaju da bude nezadovoljna ishodom žalbenog postupka, apelantica ima pravo pokrenuti postupak pred Kantonalnim sudom u Sarajevu kao zadnjoj djelotvornoj instanci, a zatim i podnijeti apelaciju Ustavnom sudu (uporedi AP 1664/07 od 27. augusta 2007. godine, tač. 4. et sequ.). Prema tome, apelacija je preuranjena i ne može se razmatrati.

18. Na ovakav zaključak ne utječe ni činjenica da žalba za osporeni zaključak ne obustavlja izvršenje, s obzirom na to da drugostepeni upravni organ, a zatim i Kantonalni sud, u slučaju usvajanja žalbe, tj. tužbe, imaju mogućnost osigurati apelantici djelotvornu zaštitu.

19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. Ustavni sud, konačno, napominje da se Odluka Ustavnog suda broj CH/03/14954 odnosila, prije svega, na pitanje je li podnositeljica prijave, Nermina Radmilović, bila zakonito iseljenja iz spornog stana uzimajući u obzir zahtjev Dijane Buljubašić za povrat predmetnog stana. U ovom postupku, kao i u postupku pred Ustavnim sudom, nije se raspravljalo o pitanju apelanticinog prava vlasništva, niti je ona učestvovala u ovoj pravnoj stvari. Osnovni razlog apelanticinog neučestvovanja u ovom postupku jeste upravo činjenica da je podnositeljica prijave Nermina Radmilović tvrdila da joj je Federacije Bosne i Hercegovine (a ne Dijana Buljubašić, apelantica ili neko treće lice) arbitrarnom primjenom propisa povrijedila prava iz Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ipak, Ustavni sud je svjestan da je do ove situacije došlo, prije svega, zbog činjenica da u konkretnom postupku izvršenja odluke Ustavnog suda pred upravnim organom, a na osnovu Zakona o upravnom postupku (vidi Zaključak Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23-04/I-23-

33/00 od 7. augusta 2007. godine) ne postoji mogućnost treće strane, sa pravnim interesom, da zaštiti svoja prava, a koja tvrdi da ima (uporedi član 51. et sequ. Zakona o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 32/03, 52/02)). Međutim, na liniji navedenog, Ustavni sud naglašava da apelantica ima pravo pokrenuti relevantan postupak pred nadležnim organom s ciljem zaštite svoga prava, za koje tvrdi da ima. I sama apelantica u svojoj dopuni apelacije, potpisanoj 5. septembra 2007. godine, tvrdi da joj stoji na raspolaganju reivindikaciona tužba (vlasnička), kojom bi «nesumnjivo uspjela u sporu» (stav 3. strana 2. Dopune apelacije). U tom postupku, Ustavni sud naglašava da apelantica ne može osporavati Odluku Ustavnog suda broj CH/03/14954, jer je ona konačna i obavezujuća. Međutim, može tvrditi postojanje svoga prava i povredu svoga prava. Ustavni sud ne prejudicira, eventualno, pokretanje ili ishod ovog postupka. O tome treba dati svoje meritorno mišljenje, prije svega, nadležni organi.

21. S obzirom na ovu Odluku Ustavnog suda, Odluka Ustavnog suda o privremenoj mjeri broj AP 2479/07 od 18. oktobra 2007. godine stavlja se izvan snage.

22. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović