Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1920/06 (S. N.)
Odluka donesena 25. 01. 2008.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni odnos
- Radni spor
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić, Tudor Pantiru, Constance Grewe
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1920/06
Apelacija
Odluka o meritumu
25. 01. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 1920/06, rješavajući apelaciju S. N, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Constance Grewe, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 25. januara 2008. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija S. N.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-06- 000-368 od 2. februara 2007. godine u dijelu kojim se odlučivalo o apelanticinom zahtjevu za naknadu plaća.
U ostalom dijelu, u odnosu na Presudu Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-06-000-368 od 2. februara 2007. godine, apelacija se odbija.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Livnu koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku, u dijelu kojim se odlučivalo o apelanticinom zahtjevu za naknadu plaća, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Livnu da, u skladu sa članom 74.
stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. S. N. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Livna, podnijela je 28. juna 2006. godine prijavu Komisiji za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine radi reguliranja njezinog radno-pravnog statusa. Komisija je predmetnu prijavu 3. jula 2006. godine proslijedila na nadležno rješavanje Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud). U dopuni apelacije od 20. jula 2006. godine apelantica je istakla da apelaciju podnosi zbog dužine trajanja postupka u predmetu koji se vodi pred Općinskim sudom u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) pod brojem 068-0-P-06-000 295, a prema apelanticinoj tužbi za poništenje rješenja. Apelantica je dopunila apelaciju 13. i 28. oktobra 2006. godine, zatim 24. februara i 23. aprila 2007. godine, te je konačno u dopuni apelacije od 2. jula 2007. godine navela da apelacijom osporava Presudu Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-Gž-06-000-368 od 2. februara 2007. godine i Presudu Općinskog suda broj 068-0-P-06-000 295 od 20. oktobra 2006. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda je 4. oktobra 2006. godine i 13. jula 2007. godine, a od Kantonalnog suda i Kantonalnog javnog pravobranilaštva Livno, kao zakonskog zastupnika tužene Srednje stručne škole Tomislav-Grad, 13. jula 2007. godine zatraženo dostavljanje odgovora na apelaciju.
3. Općinski sud je odgovor na apelaciju dostavio 16. oktobra 2006. godine, te 13. i 27. augusta 2007. godine, a Kantonalni sud 1. augusta 2007. godine. Kantonalno javno pravobranilaštvo Livno je dostavilo odgovor na apelaciju 6. septembra 2007. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Općinskog suda i Kantonalnog suda dostavljeni su apelantici 30. augusta 2007. godine, a odgovor Kantonalnog javnog pravobranilaštva Livno je dostavljen apelantici 12. septembra 2007. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Općinskog suda broj 068-0-P-06-000 295 od 20. oktobra 2006. godine (a ne kako je očigledno pogrešno u uvodu presude navedeno 20. oktobra 2005. godine), u cijelosti je odbijen apelanticin postavljeni tužbeni zahtjev kojim je tražila poništenje Rješenja tužene Srednje stručne škole Tomislav-Grad (u daljnjem tekstu: tužena) broj Ur. 292/05 od 17. oktobra 2005. godine, zatim da se naloži tuženoj da apelanticu vrati na poslove i radne zadatke koje je obavljala do upućivanja na čekanje, da se tužena obaveže da apelantici isplati iznos od 300,00 KM mjesečno na ime neisplaćenih plaća za period od 1. novembra 1993. godine do povrata na posao, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, da apelantici isplati sve doprinose iz radnog odnosa za navedeni period, te da troškove postupka snosi tužena.
7. U obrazloženju presude je navedeno da među parničnim strankama nije sporno da je apelantici reguliran radno-pravni status Rješenjem tužene broj 292/05 od 17. oktobra 2005. godine tako što je apelantici uspostavljen radno-pravni status zaposlenice na čekanju od novembra 1993. godine do 5. maja 2000. godine kada je apelantici utvrđen prestanak radnog odnosa, te je utvrđeno da joj pripada pravo na otpremninu u iznosu od 1.333,29 KM. S obzirom na to da je navedeno rješenje doneseno u skladu sa članom 143. Zakona o radu («Službene novine Federacije BiH» br. 43/99 i 32/00), te da je apelanticin radno-pravni status reguliran u skladu sa odredbama tog zakona, sud je naveo da se ne može udovoljiti apelanticinom zahtjevu u dijelu kojim traži poništenje rješenja tužene i vraćanje na poslove i radne zadatke koje je obavljala do upućivanja na čekanje. Nadalje je sud naveo da apelantici, prema odredbama Zakona o radu, ne pripada pravo na naknadu plaće za period od 1. novembra 1993. godine do uspostavljanja radno-pravnog statusa, kao i da joj ne pripada pravo na naknadu plaće nakon prestanka radnog odnosa a poslije uspostavljenog radno-pravnog statusa, te je navedeno da apelantica nije dokazala visinu potraživanja, niti je predložila dokaze na okolnost utvrđenja visine potraživanja. Vezano za naknadu plaće za period od dana podnošenja zahtjeva za uspostavljanje radno-pravnog statusa pa do prestanka radnog odnosa, sud je konstatirao da zaposleniku pripada pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac, a budući da na nivou Kantona nije bila donesena takva odluka za korisnike budžeta, to ni apelantici ne pripada pravo na naknadu. Sud je prihvatio prigovor zastare potraživanja koji je istakao tuženik u smislu člana 106. Zakona o radu, konstatirajući da je za sva apelanticina potraživanja do 5. maja 2000. godine nastupila zastara potraživanja, a da nakon prestanka radnog odnosa apelantici ne pripada pravo na naknadu plaće. Nadalje, odbijen je dio apelanticinog tužbenog zahtjeva za uplatu doprinosa zbog nedostatka aktivne legitimacije, budući da nije legitimirana da kao treće lice u ime Zavoda za penziono-invalidsko osiguranje potražuje uplatu doprinosa od poslodavca i da se radi o obligacionom odnosu između tužene kao poslodavca i nadležnog fonda koji je uređen posebnim zakonom i posebnim izvansudskim postupkom naplate.
8. Presudom Kantonalnog suda broj 010-0-Gž-06-000-368 od 2. februara 2007. godine djelimično je uvažena apelanticina žalba, te je prvostepena presuda preinačena u dijelu kojim je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev u odnosu na uplatu doprinosa iz radnog odnosa tako što je tužena obavezana apelantici uplatiti doprinos za penziono osiguranje za period od 1. novembra 1993. godine pa do 5. maja 2000. godine, a u preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena. U obrazloženju presude je navedeno da je nesporno da je apelantica bila zaposlenica tužene, što se vidi i iz pravosnažnog Rješenja Komisije za provedbu člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Komisija) broj 10/2-34-362/00 od 4. februara 2004. godine, kojim je apelantici priznat status zaposlenice na čekanju, a na osnova kojeg je i doneseno Rješenje tužene o uspostavljanju radno-pravnog statusa zaposlenice na čekanju broj 292/05 od 17. oktobra 2005. godine, čije poništenje apelantica traži. Budući da je apelantica imala status zaposlenice na čekanju a nije pozvana na posao u zakonskom roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu Zakona o radu (član 143. stav 1), to joj je u smislu člana 143. stav 4. prestao radni odnos 5. maja 2000. godine uz pravo na otpremninu. Stoga je Kantonalni sud zaključio da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu kojim traži poništenje rješenja i vraćanje na poslove i radne zadatke koje je apelantica obavljala do upućivanja na čekanje, pri čemu je za takvu odluku dao valjane razloge koje je u cijelosti prihvatio i drugostepeni sud. Vezano za žalbene navode da je tužena na apelanticino radno mjesto, suprotno zakonskim propisima, primila drugo lice, Kantonalni sud je naveo da nepoštivanje odredbe člana 143. stav 8. Zakona o radu ne utječe na zakonitost rješenja o prestanku radnog odnosa, već u smislu člana 140. stav 1. tačka 55. povlači prekršajnu odgovornost tužene i njezinog odgovornog lica. Sud je, nadalje, konstatirao da je apelantica u konkretnoj pravnoj stvari podnijela tužbu 13. aprila 2006. godine, da tužbenim zahtjevom potražuje neisplaćene plaće od 1. novembra 1993. godine pa do povratka na posao, a budući da je apelantici radni odnos prestao 5. maja 2000. godine, sud je zaključio da je apelanticino potraživanje zastarjelo jer je od nastanka obaveze do tužbe protekao zastarni rok od tri godine iz člana 106. Zakona o radu, pa je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio taj dio apelanticinog zahtjeva, te naveo da apelantici nakon prestanka radnog odnosa ne pripada pravo na naknadu plaće. Međutim, žalbeni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio dio apelanticinog tužbenog zahtjeva vezanog za uplatu doprinosa, nalazeći, a pozivajući se na Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, da je apelantica aktivno legitimirana da pred nadležnim sudom traži uplatu doprinosa iz radnog odnosa, te je drugostepeni sud u tom dijelu prvostepenu presudu preinačio i obavezao tuženu da apelantici uplati doprinose za period od 1. novembra 1993.godine do 5. maja 2000. godine.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
9. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.a), e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2, 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, te prava iz člana 5. e), i) i a) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Apelantica navodi hronologiju događaja vezanu za donošenje osporenih odluka, te ističe da je sutkinja Sofija Vrdoljak, koja je donijela prvostepenu presudu koja se osporava apelacijom u postupku koji je apelantica vodila protiv iste tužene a radi utvrđenja statusa radnika u radnom odnosu koji je okončan Presudom Općinskog suda u Tomislav-Gradu broj P-73/98 od 18. aprila 2000. godine, zastupala tuženu, te apelantica sumnja u njezinu pristranost. Apelantica navodi da je nezadovoljna osporenim odlukama, navodeći da smatra da je izvrgnuta očiglednoj diskriminaciji zbog njezine nacionalne i vjerske pripadnosti, te da od 1993. godine do danas nije primila nikakvu novčanu pomoć, niti ima bilo kakvu socijalnu i zdravstvenu zaštitu.
b) Odgovor na apelaciju
10. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da su u obrazloženju drugostepene presude navedeni razlozi zbog kojih je žalba djelimično uvažena, te djelimično odbijena, a s obzirom na to da su apelanticini navodi o povredi ustavnih prava neosnovani, Kantonalni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
11. Očitujući se na navode apelacije Općinski sud ističe da je apelantica u konkretnoj pravnoj stvari tužbu podnijela 13. aprila 2006. godine, da je sud prvostepenu presudu donio 20. oktobra 2006. godine, te smatra da su u toku postupka pravilno primijenjene odredbe procesnih i materijalnih propisa, da nisu prekršena apelanticina ustavna prava, niti prava iz međunarodnih konvencija, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
12. U odgovoru na apelaciju Kantonalno javno pravobranilaštvo Livno navodi da u konkretnom slučaju nije povrijeđen zakon na apelanticinu štetu iz razloga navedenih u osporenim presudama, te ističe da apelantica ne daje nikakve nove razloge na osnovu kojih se može zaključiti da je drugačije tretirana od ostalih lica u istoj pravnoj situaciji, pa predlaže da se apelacija odbaci, odnosno odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
13. Zakon o radu («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 43/99 i 32/00) u relevantnom dijelu glasi:
«Član 106.
Apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, ako zakonom nije drugačije određeno.
Član 143.
(1) Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad.
(2) Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom periodu nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla. (3) Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac.
(4) Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne mjesečne plaće isplaćene na nivou Federacije, na dan stupanja na snagu ovog zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku.
[...] (7) Način, uvjeti i rokovi isplate otpremnine iz st. 4. i 5. ovog člana utvrđuju se pismenim ugovorom između zaposlenika i poslodavca.
(8) Ako zaposleniku prestane radni odnos u smislu stava 4. ovog člana, poslodavac ne može u roku od jedne godine zaposliti drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili isti stepen stručne spreme, osim lica iz st. 1. i 2. ovog člana, ako je to lice nezaposleno.»
14. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi:
«Član 360.
(2) Zastarjelost nastupa kada protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.
Član 361.
(1) Zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kada je povjerilac imao pravo zahtijevati ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Član 362.
Zastarjelost nastupa kada istekne posljednji dan zakonom određenog vremena.
Član 372.
(1) Potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim vremenskim razmacima (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.»
VI. Dopustivost
15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
17. U konkretnom slučaju, apelantica je prvobitno podnijela apelaciju zbog dužine trajanja postupka u predmetu Općinskog suda broj 068-0-P-06-000 295. Međutim, u toku trajanja postupka vezanog za apelaciju Općinski sud je 20. oktobra 2006. godine donio prvostepenu presudu koju je apelantica 28. oktobra 2006. godine dostavila Ustavnom sudu, a zatim je 24. februara 2007. godine Ustavnom sudu dostavila i Presudu Kantonalnog suda broj 010-0-Gž-06-000-368 od 2. februara 2007. godine donesenu povodom apelanticine žalbe. Budući da je apelantica više puta (šest) dopunjavala apelaciju, Ustavni sud ukazuje na član 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda koji kao uvjet dopustivosti apelacije propisuje obavezu da se apelacija podnese u roku od 60 dana od dana kada je apelant primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj Odluci AP 1718/05 od 21. decembra 2006. godine naveo da se ovaj rok od 60 dana neophodno odnosi i na podnošenje dopune apelacije, te zaključio da se samo izuzetno može prihvatiti dopuna apelacije podnesena izvan tog roka ukoliko se odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenog roka. U toj odluci Ustavni sud je usvojio stav da se mogućnost podnošenja dopune apelacije ne može tako široko tumačiti da se pod tim podrazumijeva pravo da apelanti mogu u odnosu na isto činjenično stanje i iste osporene odluke apelaciju dopunjavati sve vrijeme dok traje postupak povodom apelacije pred Ustavnim sudom, a izvan roka od 60 dana (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1718/05 od 21. decembra 2006. godine).
18. S obzirom na to da su u ovom slučaju, u smislu naprijed iznesenog stanovišta Ustavnog suda, u toku trajanja postupka povodom apelacije nastupile nove pravne okolnosti u odnosu na prvobitne navode apelacije, u smislu da su donesene prvostepena i drugostepena odluka, te imajući u vidu da je apelantica o novonastalim okolnostima obavijestila sud, to je Ustavni sud 20. juna 2007. godine zatražio od apelantice da precizira apelaciju. Postupajući prema traženju Ustavnog suda, apelantica je u dopuni apelacije od 2. jula 2007. godine obavijestila Ustavni sud da apelacijom osporava Presudu Kantonalnog suda broj 010-0-Gž-06-000-368 od 2. februara 2007. godine i Presudu Općinskog suda broj 068-0-P-06-000 295 od 2. februara 2007. godine.
19. Dakle, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 010-0-Gž- 06-000-368 od 2. februara 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a budući da je apelantica navedenu presudu dostavila Ustavnom sudu 24. februara 2007. godine, dakle u roku od 60 dana od dana kada je apelantica primila odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristila, apelacija je blagovremena u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
21. Apelantica osporava navedene presude Kantonalnog i Općinskog suda, tvrdeći da su joj tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.a), e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 2, 6. i 8. Evropske konvencije, člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju i prava iz člana 5. e), i) i a) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.
Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.» Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
«1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. [...]».
22. Ustavni sud konstatira da se u postupku koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda odlučivalo o apelanticinom tužbenom zahtjevu usmjerenom na poništenje rješenja tužene od 20. oktobra 2005. godine o uspostavljanju radno-pravnog statusa, apelanticinom vraćanju na posao, isplati plaća i doprinosa iz radnog odnosa, te zaključuje da se radi o predmetu građansko-pravne prirode iz čega proizlazi da je član 6. Evropske konvencije primjenljiv na apelanticin slučaj. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
23. U tom smislu, a imajući u vidu dokumentaciju predočenu Ustavnom sudu, nesporno je da je apelantica imala pristup sudu kao elementu prava na pravično suđenje u smislu člana 6. stav
1. Evropske konvencije. Naime, apelantica je 13. aprila 2006. godine podnijela tužbu redovnom sudu koji je nakon provedenog postupka, u kojem je apelantica učestvovala, donio prvostepenu presudu 20. oktobra 2006. godine kojom je u cijelosti odbio apelanticin postavljeni tužbeni zahtjev pri čemu je za takvo odlučivanje u obrazloženju presude dao iscrpne razloge. Nadalje, apelantica je imala i koristila mogućnost izjavljivanja žalbe o kojoj je odlučivao nadležni sud koji je svojom Presudom broj 010-0-Gž-06-000-368 od 2. februara 2007. godine djelimično uvažio apelanticinu žalbu, te djelimično preinačio prvostepenu presudu. Osim navedenog, okolnosti da je sutkinja prvostepenog suda ranije vršila dužnost kantonalne pravobraniteljice koja je, između ostalog, zastupala i tuženu u postupku koji je apelantica vodila protiv tužene 1998. godine, sama po sebi ne ukazuje na sutkinjinu pristranost, niti je to Ustavnom sudu uočljivo. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelantica imala pristup redovnim sudovima koji su odluke o apelanticinoj tužbi, odnosno žalbi donijeli u zakonom propisanim rokovima iz čega proizlazi da je nepristran sud donio osporene odluke u razumnom roku.
24. Nadalje, imajući u vidu navode apelacije, Ustavni sud konstatira da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi na to da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, u skladu sa dosadašnjom praksom, nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ograničena samo na «pitanja sadržana u Ustavu». Ustavni sud nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).
25. U kontekstu navedenog, Ustavni sud konstatira da su redovni sudovi svoje odluke, u dijelu u kojem se odbija tužbeni zahtjev (poništenje rješenja tužene o uspostavljanju radno-pravnog statusa i apelanticinom vraćanju na poslove i radne zadatke koje je obavljala do upućivanja na čekanje) zasnovali na odredbama člana 143. Zakona o radu. Naime, nakon provedenog postupka redovni sudovi su utvrdili da je apelantica 31. decembra 1991. godine bila zaposlenica pravnog prednika tužene, da u vremenskom periodu do stupanja na snagu Zakona o radu (5. oktobra 1999. godine) nije zasnovala radni odnos kod drugog poslodavca, te da se u propisanom roku obratila poslodavcu s ciljem uspostavljanja radno-pravnog statusa. S obzirom na navedeno, u takvom zaključku redovnih sudova Ustavni sud nije uočio nikakvu proizvoljnost. Ovo tim prije što citirana zakonska odredba pretpostavlja da zahtjev za priznavanje statusa zaposlenika na čekanju podnosi sam zaposlenik, a isti se postupak, dakle, ne pokreće prema službenoj dužnosti. Stoga je, u situaciji kada se sama apelantica obratila poslodavcu zahtjevom za uspostavljanje radno-pravnog statusa, a zatim nadležnoj Komisiji koja je Rješenjem broj 10/2-34-362/00 od 4. februara 2004. godine, a koje nije predmet ove apelacije, utvrdila da apelantica ispunjava zakonske uvjete za priznavanje statusa zaposlenice na čekanju kod tužene, te tuženoj naložila da apelantici riješi radno-pravni status, neosnovano apelanticino pozivanje na pogrešnu primjenu člana 143. stav 4. Zakona o radu, budući da je nesporno da apelanticu tužena nije u zakonom propisanom roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu zakona pozvala na rad. Stoga je apelantici po sili zakona 5. maja 2000. godine prestao radni odnos uz pravo na otpremninu prema izmijenjenoj odredbi člana 143. st. 4. i 5, te rješenje tužene ima samo deklaratorni karakter, pa su apelanticini navodi o povredi njezinih prava u tom dijelu apsolutno neosnovani. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u primjeni prava u dijelu u kojem je odbijen dio apelanticinog tužbenog zahtjeva usmjeren na poništenje Rješenja tužene broj Ur. 292/05 od 17. oktobra 2005. godine, o uspostavljanju radno-pravnog statusa zaposlenice na čekanju i zahtjevom za vraćanje na poslove i radne zadatke koje je obavljala do upućivanja na čekanje, kao ni u dijelu tužbenog zahtjeva u kojem je odlučeno o apelanticinom pravu na uplatu doprinosa za penziono osiguranje pozivanjem na razloge date u Odluci Ustavnog suda AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine.
26. Međutim, vezano za apelanticine navode u dijelu kojim je odbijen njezin zahtjev za naknadu plaća, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio odredbe člana 106. Zakona o radu. Naime, Kantonalni sud je u tom dijelu potvrdio prvostepenu presudu sa obrazloženjem da je apelantica tužbu podnijela 13. aprila 2006. godine, tražeći neisplaćene plaće za period od 1. novembra 1993. godine do povratka na posao, a budući da je radni odnos apelantici prestao 5. maja 2000. godine, to je žalbeni sud zaključio da je osnovan prigovor zastare potraživanja, koji je istakla tužena, nalazeći da je protekao zastarni rok od tri godine u kojem je apelantica, prema članu 106. Zakona o radu, mogla zahtijevati ispunjenje obaveze.
27. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj Odluci AP 299/06 od 27. januara 2007. godine zaključio da «zastarjelost za ostvarivanje prava iz člana 143. Zakona o radu počinje teći prvog dana nakon pravosnažnosti rješenja kojim je apelantici utvrđen status zaposlenice na čekanju posla». Razlozi dati u navedenoj odluci Ustavnog suda u cijelosti se odnose i na konkretan slučaj. Ovo stoga što je Rješenje Komisije broj 10/2-34-362/00 od 4. februara 2004. godine, kojim je utvrđeno da apelantica ispunjava zakonske uvjete za priznavanje statusa zaposlenice na čekanju kod tužene, postalo pravosnažno 24. februara 2004. godine, pa apelantica prije tog datuma prema osnovu tog statusa nije ni mogla tražiti naknadu plaća, niti je u tom smislu postojala obaveza tužene. S obzirom na to da prije datuma pravosnažnosti rješenja Komisije nije ni mogao početi teći rok zastarjelosti, a imajući u vidu da je tužba u konkretnoj pravnoj stvari podnesena 13. aprila 2006. godine, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, odlučujući o dijelu tužbenog zahtjeva usmjerenog na naknadu plaća apelantici za period od 1993. godine do 5. maja 2000. godine, očigledno proizvoljno primijenio odredbu člana 106. Zakona o radu.
28. Imajući u vidu naprijed navedene razloge, Ustavni sud smatra da je način na koji je Kantonalni sud u osporenoj presudi primijenio pozitivno-pravne propise proizvoljan i predstavlja kršenje apelanticinog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
c) Ostali navodi
29. U skladu sa zaključkom u vezi sa povredom člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati dio apelacije koji se odnosi na navodnu povredu prava iz čl. II/3.a), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 2. i 8. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
30. Postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je Kantonalni sud proizvoljno protumačio pozitivno-pravne propise koji reguliraju zastaru potraživanja prava iz radnog odnosa u vezi sa ostvarivanjem prava iz člana 143. Zakona o radu.
31. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović