Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2548/07 (F. P.)
Odluka donesena 25. 01. 2008.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Imunitet
- Retroaktivna primjena zakona
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić, Tudor Pantiru, Constance Grewe
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2548/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 01. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Tudor Pantiru, Mato Tadić, Constance Grewe, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 25. januara 2008. godine u predmetu broj AP 2548/07, rješavajući apelaciju Fuada Puriševića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fuada Puriševića podnesena protiv Rješenja Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-13/07 od 10. jula 2007. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Kv-07-000088 od 30. aprila 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Fuad Purišević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 12. septembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud FBiH) broj U-13/07 od 10. jula 2007. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Kv-07-000088 od 30. aprila 2007. godine. Apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Kantonalnom sudu obustavljanje bilo koje radnje predviđene Zakonom o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) u ovom ili drugim predmetima u kojima je istaknuto pravo na imunitet do konačne odluke o apelaciji.
2. Kantonalno tužilaštvo u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) donijelo je Naredbu o provođenju istrage broj KT-98/02 od 14. februara 2007. godine protiv apelanta zbog krivičnog djela iz člana 368. stav 1. ranije važećeg Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) i krivičnog djela iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 2. KZFBiH.
3. Apelant se u postupku pred Kantonalnim tužilaštvom pozvao na pravo na imunitet, navodeći da je u vrijeme kada su se desile inkriminirane radnje uživao pravo na imunitet od krivičnog gonjenja ističući da je obavljao dužnost direktora Federalne uprave za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Federalna uprava) i ministra u Federalnom ministarstvu za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) i priložio dokaz o tome.
4. Kantonalni tužilac je aktom broj KT-98/02 od 22. marta 2007. godine predložio odbijanje apelantovog zahtjeva za zaštitu prava na imunitet, konstatirajući da apelantu, prema relevantnim odredbama Zakona o imunitetu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o imunitetu FBiH) ne pripada pravo na imunitet.
5. Kantonalni sud je odlučujući o apelantovom zahtjevu za zaštitu prava na imunitet donio Rješenje broj 009-0-Kv-07-000088 od 30. aprila 2007. godine kojim je utvrdio da apelantu ne pripada pravo na imunitet u krivičnom predmetu broj KT-98/02 koji se vodio u Kantonalnom tužilaštvu zbog krivičnog djela iz člana 368. stav 1. ranije važećeg KZFBiH i krivičnog djela iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 2. KZFBiH. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da apelant nema pravo na zaštitu imuniteta u skladu sa Zakonom o imunitetu FBiH, «Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 19/03), s obzirom na to da je u inkriminiranom periodu (od 14. aprila 1997. do 31. decembra 2000. godine) obavljao dužnost direktora Federalne uprave i ministra u Federalnom ministarstvu. Kantonalni sud je konstatirao da djelatnost direktora u Federalnoj upravi nije bila obuhvaćena imunitetom u smislu ranijeg člana IV.B.10. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustav FBiH), a da je kao zaposlenik izvršne vlasti imao, prema odredbi člana 3. Zakona o imunitetu, pravo na imunitet od građanske, ali ne i na imunitet od krivične odgovornosti.
6. Ustavni sud FBiH je, odlučujući o apelantovoj žalbi izjavljenoj na rješenje Kantonalnog suda, donio Rješenje broj U-13/07 od 10. jula 2007. godine kojim je odbio apelantovu žalbu. U obrazloženju rješenja je konstatirao da je pitanje postojanja prava na imunitet od krivičnog gonjenja prethodno pitanje o čijem rješavanju ovisi mogućnost vođenja krivičnog postupka, te da sud ne ulazi u pitanje postojanja ili nepostojanja krivičnog djela koje se apelantu stavlja na teret, niti postojanja ili nepostojanja odgovornosti za takvo djelo. Nadalje, sud je također naveo da apelant na funkciji direktora Federalne uprave nije bio lice na dužnosti koje je imalo pravo na imunitet u smislu ranije odredbe iz člana IV.B.10. Ustava FBiH, te da nema pravo na imunitet od krivičnog gonjenja ni u smislu odredaba Zakona o imunitetu FBiH. Nadalje, sud smatra da apelant u žalbi neosnovano ukazuje da je Kantonalni sud, donoseći osporeno rješenje, retroaktivno primijenio Zakon o imunitetu FBiH i Pravilnik o nadležnosti i načinu rada sudova prilikom rješavanja pitanja imuniteta u krivičnom i parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 8/03). Također, smatra da polazeći od pravne prirode imuniteta, odluka o njegovom postojanju ili nepostojanju u svakom konkretnom slučaju ima samo karakter procesnog odlučivanja, kao uvjet kojim bi nadležni sud vodio krivični postupak. Stoga, ona i mora biti donesena prema važećim pravnim propisima u momentu njezinog donošenja, jer su samo ti propisi mjerodavni za procjenu postoji li opći interes, odnosno interes državnog organa da se korištenjem instituta imuniteta spriječi vođenje krivičnog postupka i utvrđivanje eventualne krivične odgovornosti pojedinca. U konkretnom slučaju, to je Zakon o imunitetu FBiH. Stoga, odluka Kantonalnog suda o nepostojanju imuniteta u apelantovom slučaju i nema elemente retroaktivnosti u primjeni tog zakona. Nadalje, navodi se da su neosnovani apelantovi navodi da je Kantonalni sud donoseći osporeno rješenje prekršio apelantovo pravo garantirano članom 6. stav 1. i članom 7. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Sud je konstatirao da nisu učinjene povrede prava u odnosu na citirane odredbe Evropske konvencije, budući da postupak u vezi sa apelantovom eventualnom krivičnom odgovornošću za krivično djelo koje mu se stavlja na teret provode nadležni sudovi određeni pozitivnim propisima i u razumnim rokovima, a rješavanjem pitanja prava na imunitet ne može se reći da je na apelanta primijenjena teža kazna od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela, jer apelant još uvijek nije pravosnažno osuđen za krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Sud je, nadalje, konstatirao da nema osnove za odlučivanje o apelantovom prijedlogu za donošenje privremene mjere kojom bi se zabranilo vršenje bilo koje radnje predviđene ZKPFBiH, u ovom ili drugim predmetima u kojima je apelant istakao pravo na imunitet do konačne odluke o žalbi, s obzirom na to da je apelantova žalba odbijena.
7. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. i člana 7. Evropske konvencije koje se ogleda u pogrešnoj primjeni materijalnog prava, u konkretnom slučaju Zakona o imunitetu FBiH. Apelant je istakao da je navedeni zakon donesen nakon počinjenih krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret, odnosno prestanka dužnosti koje je obavljao, te da se u konkretnom slučaju radi o retroaktivnoj primjeni propisa. Također, navodi da su osporene presude zasnovane na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te da su učinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka. Nadalje, u vrijeme izvršenja inkriminiranog krivičnog djela na snazi je bila odredba člana IV.B.4.10. Ustava FBiH, koja isključuje krivično gonjenje zbog postojanja imuniteta za određene nosioce izvršne vlasti. Apelant smatra da je donošenjem osporenih odluka povrijeđen institut zabrane retroaktivne primjene zakona, s obzirom na to da je u konkretnom slučaju primijenjen Zakon o imunitetu FBiH koji je stupio na pravnu snagu nakon što je brisana odredba člana IV.B.4.10. Ustava FBiH, koji je strožiji jer predviđa samo imunitet od građanske odgovornosti. Apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Kantonalnom sudu obustavljanje bilo koje radnje predviđene ZKPFBiH u ovom ili drugim predmetima u kojima je istaknuto pravo na imunitet do konačne odluke o apelaciji.
8. U konkretnom slučaju, apelacijom se osporava odluka koja je konačna u pitanju imuniteta, dok još uvijek nije donesena konačna odluka o pitanju apelantove krivice za krivično djelo za koje je optužen. Međutim, Ustavni sud smatra da je imunitet važno prethodno pitanje koje se razmatra posebno od cjelokupnog krivičnog postupka, s obzirom na to da je iz odredaba Zakona o imunitetu FBiH vidljivo da ukoliko se istakne prigovor imuniteta nadležni sudovi prvo trebaju donijeti odluku o tom pitanju. Kada se jednom riješi pitanje imuniteta ono se više ne može postavljati u određenom krivičnom postupku. Stoga, Ustavni sud smatra da se standardi prava na pravičan postupak odnose i na postupak u kojem se odlučuje o pravu na imunitet, jer ukoliko se odbije prigovor imuniteta i nastavi sa krivičnim postupkom, pitanje imuniteta se više ne može isticati. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom slučaju dopustiva, iako još uvijek nije donesena konačna odluka o pitanju apelantove krivice za krivično djelo za koje je optužen (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 412/04 od 29. oktobra 2004. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 19/05). Pravo na pravično suđenje
9. Apelant smatra da je osporenom odlukom Ustavni sud FBiH pogrešno primijenio materijalno pravo, tj. Zakon o imunitetu FBiH koji je stupio na pravnu snagu nakon što je brisana odredba člana IV.B.4.10. Ustava FBiH, čime je povrijedio njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
10. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «3. Katalog prava
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje: […]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.»
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: «1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]»
11. Ustavni sud napominje da je u svojoj Odluci broj U 5/99 od 3. decembra 1999. godine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 3/00) usvojio stav da je nadležan da ispituje je li presuda (odluka) Ustavnog suda entiteta u saglasnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustav BiH). Dakle, u konkretnom slučaju, Ustavni sud će ispitati je li osporeno rješenje Ustavnog suda FBiH, kojim je konačno odlučeno o istaknutom prigovoru imuniteta, povrijedilo apelantovo pravo na pravično suđenje u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
12. Ustavni sud naglašava da u konkretnom slučaju njegov zadatak nije ispitati ima li apelant ili nema pravo na imunitet, jer je to pitanje konačno riješeno odlukom Ustavnog suda FBiH. Zadatak Ustavnog suda u konkretnom slučaju je ispitati je li osporeno rješenje Ustavnog suda FBiH povrijedilo apelantovo pravo na pravično suđenje u postupku u kojem se odlučivalo o njegovom prigovoru imuniteta.
13. Ustavni sud podsjeća na svoj stav (vidi Odluku broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02) prema kojem «nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je ´na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu´ i Sud nije nadležan preispitivati činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava».
14. Ustavni sud smatra da se navedeni stav može primijeniti i u konkretnom slučaju. Iz navoda apelacije, kao i priložene dokumentacije, ne može se zaključiti da su rješenjem Ustavnog suda FBiH povrijeđena ili zanemarena apelantova ustavna prava. Također, ne može se zaključiti da je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ili da je došlo do povrede procesnih prava (naprimjer, da sudovi nisu bili nepristrani, da je apelantu uskraćeno pravo na pristup sudu ili djelotvoran pravni lijek). Još manje se može tvrditi da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava BiH, s obzirom na to da je Ustavni sud u svojoj Odluci broj U 24/03 od 22. septembra 2004. godine utvrdio da su odredbe Zakona o imunitetu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o imunitetu BiH, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 32/02) i Zakona o imunitetu FBiH u skladu sa Ustavom BiH, a navedeni zakoni bili su osnova Ustavnom sudu FBiH prilikom donošenja rješenja koje se osporava apelacijom. Osim toga, rješenje Ustavnog suda FBiH sadrži sasvim dovoljno razloga iz kojih se može vidjeti zašto taj sud smatra da je apelantov prigovor imuniteta neosnovan u ovom slučaju.
15. Imajući u vidu izloženo, Ustavni sud smatra da je očigledno (prima facie) da je apelacija u ovom dijelu neosnovana i da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava BiH i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zabrana retroaktivne primjene prava
16. Apelant se žali da je narušen princip retroaktivne primjene prava iz člana 7. Evropske konvencije. Retroaktivnu primjenu prava apelant vidi u tome što je, u njegovom slučaju, Ustavni sud FBiH primijenio Zakon o imunitetu FBiH, a ne ranije ustavne odredbe prema kojima je on uživao imunitet od krivičnog gonjenja, posebno kada se ima u vidu da su one važile u vrijeme kada je on navodno počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret.
17. Član 7. Evropske konvencije glasi: «1. Niko se ne može smatrati krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo krivično djelo u vrijeme izvršenja, prema nacionalnom ili međunarodnom pravu. Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela.
2. Ovaj član ne utječe na suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica koje je krivo za činjenje ili nečinjenje, ako je to djelo u vrijeme izvršenja predstavljalo krivično djelo prema općim pravnim principima priznatim kod civiliziranih naroda».
18. Ustavni sud je već obrazložio da smatra da je apelant imao pravično suđenje tokom postupka u kojem se odlučivalo o istaknutom prigovoru imuniteta. Također, konstatirano je da se neće ulaziti u način na koji je Ustavni sud FBiH primijenio materijalno pravo u konkretnom slučaju. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da je Amandmanom LXV («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 52 od 28. oktobra 2002. godine) na Ustav FBiH brisan član IV/B.4.10. Ustava FBiH koji je određenim nosiocima izvršne vlasti garantirao imunitet od krivičnog gonjenja. Osim toga, donesen je Zakon o imunitetu BiH, kao i Zakon o imunitetu FBiH. Navedenim zakonima je definiran krug lica koja uživaju pravo na imunitet, te uspostavljena jasna procedura koju su sudovi dužni poštovati prilikom odlučivanja o istaknutom prigovoru imuniteta.
19. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije potrebno posebno ispitivati je li osporenim rješenjem Ustavnog suda FBiH narušen princip zabrane retroaktivne primjene prava, posebno kada se ima u vidu da je Ustavni sud u svojoj Odluci broj U 24/03 od 22. septembra 2004. godine utvrdio da su odredbe Zakona o imunitetu BiH i Zakona o imunitetu FBiH u skladu sa Ustavom BiH, te da nemaju retroaktivno dejstvo koje je zabranjeno članom 7. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 412/04 od 29. oktobra 2004. godine objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 19/05).
20. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
22. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović