Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1918/06 (S. M.)
Odluka donesena 25. 01. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić, Tudor Pantiru, Constance Grewe
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1918/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 01. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Tudor Pantiru, Mato Tadić, Constance Grewe, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 25. januara 2008. godine u predmetu broj AP 1918/06, rješavajući apelaciju Siniše Marića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Siniše Marića podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci br. 011-0-Kv-06-000 039 od 10. maja 2006. godine i K-45/05 od 24. januara 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Siniša Marić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, podnio je 3. jula 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) br. 011-0-Kv-06-000 039 od 10. maja 2006. godine i K-45/05 od 24. januara 2006. godine.
2. Okružni sud je donio Rješenje Kpp-63/05 od 14. juna 2005. godine kojim je u krivičnom predmetu protiv R.P. postavio apelanta za branioca prema službenoj dužnosti.
3. Apelant je 23. augusta 2006. godine dostavio sudu obračun nagrade i naknade troškova odbrane u iznosu od 3.635,97 konvertibilnih maraka (u daljnjem tekstu: KM). Dana 14. oktobra 2005. godine apelant je dostavio sudu korigiran obračun nagrade i naknade troškova postupka u iznosu od 4.842,53 KM, a 2. novembra 2005. godine novi korigirani obračun nagrade i naknade troškova postupka odbrane u iznosu od 5.213,79 KM.
4. Okružni sud je donio Rješenje broj K-45/05 od 24. januara 2006. godine, kojim je apelantu na ime troškova branioca prema službenoj dužnosti u predmetu protiv R.P. odredio naknadu u visini od 4.147,39 KM.
5. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio žalbu. Okružni sud je donio Rješenje broj 011-0-
Kv-06-000 039 od 10. maja 2006. godine, kojim je odbio žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje.
6. Apelant se žali da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je istakao da je Okružni sud u odluci o žalbi pogrešno primijenio ranije važeću Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad advokata («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 45/00, u daljnjem tekstu: Tarifa), jer je nova Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 68/05) stupila na snagu 22. jula 2005. godine. Osim toga, sud nije cijenio korigiran obračun naknade i nagrade od 2. novembra 2005. godine. Apelant se žali i na dužinu postupka u odnosu na isplatu troškova, jer oni nisu dostavljeni računovodstvu suda sve do 21. juna 2006. godine.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
8. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, nadalje, treba utvrditi jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Odluka Ustavnog suda, broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava, budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kada se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Premda su osporena rješenja donesena u krivičnom postupku, Ustavni sud konstatira da se njima nije odlučivalo o krivičnoj optužbi u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Evropska komisija i Evropski sud za ljudska prava su bili spremni prihvatiti da se odlukom javnih vlasti o advokatovom pravu da primi nagradu i naknadu troškova za rad iz sredstava budžeta odlučuje o građanskom pravu u smislu član 6. stav 1. (vidi Komisija za ljudska prava, Kiiskinen i Kovalainen protiv Finske, Odluka o prihvatljivosti, aplikacija broj 26323/95 od 28. maja 1997. godine; Evropski sud za ljudska prava, Erik Øvlisen protiv Danske, Odluka o prihvatljivosti od 30. augusta 2006. godine, aplikacija broj 16469/05). Ustavni sud je spreman usvojiti isti stav kada se apelant poziva na pravo u pogledu iznosa koji se može izračunati u skladu sa važećim pravnim mjerama kao što su odredbe člana 48. stav 3. Zakona o advokaturi Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 37/02), kada javna vlast nije koristila diskreciono pravo u njegovu ili njenu korist, a kada je apelant učinio sve što je bilo potrebno da bi stekao pravo da primi taj iznos.
10. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u tome što je Okružni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, konkretno Tarifu, tj. u činjenici da je sud za jedan dio postupka primijenio ranije važeću Tarifu, koju nije trebao primijeniti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na svoj stav prema kojem nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).
11. Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji navodi da je Okružni sud pogrešno primijenio Tarifu koja je bila na snazi do 22. jula 2005. godine, kada je stupila na snagu nova Tarifa. Članom 13. Tarife koja je stupila na snagu 22. jula 2005. godine određeno je: «Kada sud ili drugi organ odlučuje o naknadi troškova zastupanja na teret protivne strane, pa i u slučaju spora između advokata i klijenta, primjenjuje Tarifu i odluku o vrijednosti boda koje su na snazi u vrijeme donošenja meritorne odluke ».
12. Okružni sud se prilikom odlučivanja o žalbi pozvao na član 48. stav 4. Zakona o advokaturi Republike Srpske kojim je predviđeno: «Sudovi i drugi organi u odluci o troškovima postupka u konkretnom predmetu određivat će naknadu za pravnu pomoć koju je stranci pružio advokat prema odredbama Tarife koja je važila u momentu pružanja pravne pomoći». S tim u vezi, sud je smatrao da se za određene apelantove radnje, od postavljanja za branioca do stupanja na snagu nove Tarife (22. juli 2005. godine), treba primijeniti ranije važeća Tarifa, a za određene radnje nova Tarifa. Zbog toga je sud utvrdio i različite bodove za apelanta, odnosno u jednom dijelu troškova umanjio iznos, prema osnovu Tarife koja je u vrijeme obavljanja konkretne apelantove radnje bila na snazi. U takvom zaključku redovnih sudova Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost, budući da se odredbom člana 48. stav 3. Zakona o advokaturi, kao relevantan moment za primjenu Tarife uzima moment pružanja pravne pomoći. Osim toga, članom 36. Statuta Advokatske komore Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 68/03) propisano je da Statut i drugi opći akti moraju biti u saglasnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavom Republike Srpske i Zakonom o advokaturi i drugim odgovarajućim zakonima. Iz ovoga jasno proizlazi da i Tarifa mora biti u saglasnosti sa Zakonom o advokaturi.
13. Osim toga, apelant navodi da sud proizvoljno osporava, odnosno umanjuje pravo na naknadu za vrijeme boravka iz kancelarije, kao i pravo na naknadu prema osnovu posjete branjenika u pritvoru. Naime, apelant se žali da je tarifnim brojem 9 Tarife propisano po 30 bodova za svaki započeti sat odsustva iz kancelarije zbog učestvovanja u istrazi, radnji dokazivanja, pregovaranja, prisustva na ročištu, pretresu ili raspravi. U obrazloženju rješenja sud je naveo: »Naime, imajući u vidu da su pretresi i ročišta zbog kojih je advokat odsustvovao iz kancelarije održavani u istom mjestu u kojem je sjedište braniočeve kancelarije, ovo vijeće ne može prihvatiti advokatove tvrdnje da je za svaki izlazak iz kancelarije i dolazak do suda zahtijevao po pola sata vremena i da je stoga ukupno odsustvovao 12 sati, pa stoga smatra neosnovanim prigovore žalbe izjavljene u tom pogledu.»
14. Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud smatrao da je umjesto traženih 12 sati odsustva iz kancelarije apelant odsustvovao devet sati i za to dobio naknadu. Sud je cijenio udaljenost kancelarije i suda. U odnosu na apelantov zahtjev da mu se priznaju troškovi, odnosno odredi naknada prema osnovu posjete branjenika u pritvoru, sud je utvrdio da je ovaj zahtjev neosnovan, jer je, prema tarifnom broju 12 Tarife obračunata paušalna nagrada od 25% od iznosa nagrade određene tarifom za sporednu radnju u postupku za koju je radnja obavljena, što uključuje i posjet optuženom u pritvoru.
15. Budući da je osporena odluka pravilno zasnovana na odredbama važećeg Zakona o advokaturi, kao i na odredbama Tarife koja je važila u momentu pružanja pravne pomoći, pri čemu su dati razlozi na osnovu kojih je odmjerena naknada apelantu kao braniocu prema službenoj dužnosti, Ustavni sud smatra da u predmetnoj apelaciji nema ništa što ukazuje da su materijalno-pravni propisi proizvoljno primijenjeni na apelantovu štetu, niti dokumentacija predočena Ustavnom sudu ukazuju na povredu apelantovih ustavnih prava, te stoga zaključuje da apelant nema «opravdan zahtjev» da se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
16. Apelant se žali i na povredu prava na razumnu dužinu postupka u vezi sa isplatom dosuđenog iznosa. Međutim, Ustavni sud ne smatra da period od pet mjeseci, koji je trebao Okružnom sudu u Banjoj Luci da donese odluku, predstavlja period čija bi dužina trajanja mogla dovesti do povrede prava na razumnu dužinu postupka iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Dakle, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom pogledu očigledno (prima facie) neosnovana.
17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović