Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1896/05 (Đ. Z.)

Odluka donesena 14. 02. 2008.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1896/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 02. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. februara 2008. godine, u predmetu broj AP 1896/05, rješavajući apelaciju Đorđa Zečevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Đorđa Zečevića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-

220/03 od 3. juna 2005. godine, Rješenja Okružnog suda u Trebinju, broj Gž-374/02 od 6. decembra 2002. godine, i Rješenja Osnovnog suda u Nevesinju, broj P-9/02 od 5. jula 2002. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Đorđo Zečević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Nevesinja, koga zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebinja, podnio je, 9. septembra 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-220/03 od 3. juna 2005. godine, Rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-374/02 od 6. decembra 2002. godine, i Rješenja Osnovnog suda u Nevesinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-9/02 od 5. jula 2002. godine.

2. Ustavni sud je na sjednici održanoj 21. decembra 2006. godine odbacio kao nedopuštenu apelantovu apelaciju podnesenu protiv navedenih odluka redovnih sudova zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

3. Apelant je, 2. aprila 2007. godine, podnio zahtjev za preispitivanje u kome je navedeno da nije tačna konstatacija Ustavnog suda da je apelacija podnesena nakon proteka roka od 60 dana.

4. Nakon toga, u skladu sa ustaljenom praksom, Ustavni sud je na sjednici održanoj ________ donio rješenje kojim se usvaja zahtjev za preispitivanje odluke Ustavnog suda, broj AP 1896/05 od 21. decembra 2006. godine.

5. Rješenjem Osnovnog suda, broj P-9/02 od 5. jula 2002. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda, broj Gž-374/02 od 6. decembra 2002. godine, odbačena je tužba apelanta podnesena protiv AD «Fusol» iz Nevesinja (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Zajednice stanovanja Nevesinje (u daljnjem tekstu: drugotužena), kojom je zatraženo da se utvrdi da je prvotužena nezakonito dodijelila 3 dvosobna stana, koja koriste Milenko Vasiljević, Risto Bošković i Đorđo Luketa, da se poništi odluka prvotužene od 18. decembra 1989. godine i rješenje prvotužene od 20. decembra 1989. godine, kao i ugovori o korištenju stanova zaključenih sa navedenim licima, te da se naloži prvotuženoj da izvrši zakonski raspodjelu predmetnih stanova tako što će riješiti prigovor na rang listu od 20. maja 1991. godine i sačiniti konačnu rang listu o raspodjeli predmetnih stanova.

6. Iz činjeničnog stanja utvrđenog nižestepenim rješenjima proizilazi da je Stambena komisija prvotuženog, 13. novembra 1989. godine, sačinila listu prvenstva za raspodjelu tri dvosobna stana, da je apelant protiv utvrđene liste prvenstva podnio prigovor Radničkom savjetu prvotuženog, kao drugostepenom organu interne zaštite, koji je odlukom od 14. decembra 1989. godine odbio prigovor, i rješenjima od 20. decembra 1989. godine dva od tri dvoiposobna stana dodijelio na korištenje umješačima Milenku Vasiljeviću i Risti Boškoviću, a treći odlukom zbora radnika od 11. aprila 1991. godine dodijelio na privremeno korištenje Đoki Luketi do donošenja konačne odluke o raspodjeli predmetnog stana. Osnovni sud udruženog rada u Mostaru (u daljnjem tekstu: Sud udruženog rada) je Odlukom, broj Rs-855/90 od 26. decembra 1990. godine, koja je potvrđena odlukom Suda udruženog rada Bosne i Hercegovine, broj Ž-612/91 od 20. marta 1991. godine, poništio konačnu listu prvenstva za dodjelu stanova na korištenje od 14. decembra 1989. godine i to samo djelimično u odnosu na broj bodova apelanta po osnovu stanovanja. U postupku izvršenja odluke Suda udruženog rada stambena komisija prvotuženog sačinila je novu listu prvenstva za dodjelu stanova na korištenje 20. maja 1991. godine na kojoj je apelant zauzeo prvo mjesto, ali tužena nije donijela rješenje o dodjeli stana na korištenje, jer su na tu novu listu reda prvenstva učesnici uložili prigovore o kojima drugostepeni organ – radnički savjet prvotuženog - nije odlučio, pa, prema tome, lista reda prvenstva za dodjelu stanova na korištenje nije postala konačna. Odlukom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine od 18. oktobra 1990. godine ukinuta je odredba čl. 26., 27. stav 2. i 28. Pravilnika prvotuženog o raspodjeli stanova za odobravanje kredita za individualnu stambenu izgradnju, jer je utvrđeno da navedene odredbe nisu u saglasnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Podnesen je prijedlog za izmjene i dopune navedenog pravilnika, ali Radnički savjet prvotuženog nije po tom prijedlogu postupio. Apelant je propustio da u postupku interne zaštite pobija zakonitost rješenja o dodjeli stanova na korištenje umješačima u ovom sporu.

7. Rješenjem Vrhovnog suda, broj Rev-220/03 od 3. juna 2005. godine, revizija apelanta izjavljena protiv rješenja Okružnog suda, broj Gž-374/02 od 6. decembra 2002. godine, je odbijena kao neosnovana jer je Vrhovni sud zaključio da ne postoje nedostaci u postupku donošenja nižestepenih odluka na koje je revizija ukazivala.

8. Apelant navodi da je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da su redovni sudovi neosnovano i nezakonito primijenili pozitivno pravne propise i na taj način legalizirali nezakonito sticanje imovine – predmeta iz stana, i odstupili od sudske odluke koja je poništila raniju raspodjelu i naložila novu, zakonitu raspodjelu predmetnih stanova. Apelant smatra da je povrijeđeno njegovo pravo na imovinu, zbog nedonošenja odluke o dodjeli stana od strane tužene, iako je njegovo mjesto na rang listi dokaz da bi on zasigurno dobio stan na korištenje.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. […]

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

10. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

11. Ustavni sud primjećuje da Zakon o stambenim odnosima («Službene novine SR BiH»

- prečišćen tekst broj 14/84) ne sadrži odredbe o sudskoj zaštiti u sporu povodom raspodjele stanova, pa se procesne pretpostavke u pogledu mogućnosti ostvarivanja sudske zaštite ocjenjuju po propisima Zakona o Osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ», br. 60/89 i 42/90, u daljnjem tekstu: ZOPRO) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja konačne liste reda prvenstva za dodjelu stanova kao i rješenja o dodjeli stanova na korištenje, čije se poništenje i zahtijeva. Prema članu 80. ZOPRO, radnik ima pravo da nadležnim organima u organizaciji, odnosno poslodavcu podnese zahtjeve radi ostvarivanja svojih prava iz radnog odnosa, kao i prava na prigovor protiv odluka koje ti organi donose o njegovim pravima, obavezama i odgovornostima. Prigovor radnik podnosi organu utvrđenom općim aktom, odnosno kolektivnim ugovorom, u roku od 15 dana od dana uručenja odluke kojoj je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana kada je saznao za povredu prava.

12. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi nakon utvrđenog činjeničnog stanja zaključili da nisu ispunjene procesne pretpostavke iz člana 80. stav 1. ZOPRO, te su donijeli odluku o odbacivanju tužbe kao neblagovremene. Tačnije rečeno, redovni sudovi su zaključili da nisu ispunjene procesne pretpostavke za sudsku zaštitu, jer su utvrdili da apelant nije izjavljivao prigovor na rješenje o dodjeli stana na korištenje umješačima u skladu sa odredbom člana 80. st. 1 i 2. ZOPRO, već samo na listu prvenstva o raspodjeli stanova koja nema karakter konačne odluke o dodjeli stanova na korištenje i koja kao akt ne može biti predmet posebnog spora. Sudovi su učinili nespornim da apelant u ovom predmetnom slučaju nije tražio internu zaštitu podnošenjem prigovora nadležnom organu prvotužene protiv rješenja o dodjeli stanova na korištenje, iz kojih razloga je izgubio pravo da traži zaštitu prava pred sudom u smislu odredbe člana 83. stav 2. ZOPRO. Naime, odredbama člana 83. stav 2. ZOPRO predviđeno je da radnik zaštitu prava pred nadležnim sudom ne može tražiti ako prethodno nije tražio zaštitu prava pred nadležnim organom u organizaciji, osim prava na novčano potraživanje.

13. Dakle, osporenim odlukama redovnih sudova nije odlučeno o zakonitosti odluka o raspodjeli stanova, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, obzirom da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti prigovor protiv rješenja o dodjeli stanova na korištenje kako bi, kasnije, imao pravo da traži zaštitu pred sudom ili je morao opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja prigovora, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je apelant nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1896/05 (Đ. Z.) | Sudska praksa | Aktio