Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-991/06 (A. Đ.)

Odluka donesena 14. 02. 2008.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Krivična optužba - utvrđivanje
  • Pravo na odbranu
  • Prekršajni postupak
  • Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Minimalna prava optuženog - pravo da se sam brani
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-991/06

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 02. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 991/06, rješavajući apelaciju Azema Đekića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. februara 2008. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Azema Đekića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tač. c) i d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-Pžp-06- 000 003 od 23. januara 2006. godine.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Bijeljini koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. st. 1. i 3. c) i d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Bijeljini da, u skladu sa članom 74.

stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Azem Đekić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Janje, općina Bijeljina, podnio je 31. marta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-Pžp-06-000 003 od 23. januara 2006. godine i Rješenja Suda za prekršaje Bijeljina (u daljnjem tekstu: Sud za prekršaje) broj IX-7644/03 od 24. oktobra 2005. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda je 13. aprila 2006. godine, a od Suda za prekršaje 26. decembra 2007. godine zatraženo dostavljanje odgovora na apelaciju.

3. Okružni sud je 21. aprila 2006. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Sud za prekršaje 18. januara 2008. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda i Suda za prekršaje su 31. januara 2008. godine dostavljeni apelantu.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Rješenjem Suda za prekršaje broj IX-7644/03 od 24. oktobra 2005. godine apelant je proglašen krivim zbog toga što je 5. decembra 2003. godine u 14,00 sati u Kosovskoj ulici, u Janji, upravljajući automobilom marke «Pasat», registarski broj 328-M-179, i krećući se prema centru Janje, pored kuće broj 72, izvršio radnju skretanja ulijevo u sporedni sokak, a da se prethodno nije uvjerio da tu radnju može izvršiti sigurno za sebe i ostale učesnike u saobraćaju. U momentu kada ga je već pretjecao automobil marke «Ford Fiesta», registarski broj 210-T-094, kojim je upravljao D. M, okrivljeni apelant je prednjim lijevim dijelom vozila «Pasat» ostvario kontakt sa prednjom desnom stranom vozila «Ford Fiesta», zbog čega je na vozilima nastala šteta. Prema navedenom rješenju, ovim postupkom je apelant učinio prekršaj iz člana 38. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima (u daljnjem tekstu: ZOOSS) kažnjiv prema članu 227. stav 1. tačka 4, te primjenom navedenih propisa i člana 25. Zakona o prekršajima («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 12/94, 16/95, 21/96, 40/98, 47/01 i 96/03) apelant je kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 100 KM, uz plaćanje troškova postupka, sve u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti rješenja pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

7. U obrazloženju prvostepenog rješenja je navedeno da je Policijska stanica Bijeljina, aktom broj 12-01/2-221-3591 od 8. decembra 2005. godine, podnijela zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv apelanta. Apelant je priznao da je navedenog dana upravljao navedenim vozilom i da je došlo do prekršaja opisanog u obrazloženju prvostepenog rješenja. Sud je, nadalje, u obrazloženju naveo da je saslušao svjedoke H.M, D.F. i K.Dž, koje je predložila odbrana, izvršio vještačenje uz pomoć vještaka saobraćajne struke, izvršio uvid u ostali dio spisa, te je na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja smatrao da je apelant učinio djelo prekršaja za koji se tereti. Sud je provedene dokaze cijenio tako što nije prihvatio navode svjedoka odbrane, a u cijelosti je vjerovao nalazu i mišljenju vještaka saobraćajne struke C. L, zaključivši da je apelant u vrijeme i na mjestu navedenom u izreci rješenja upravljao predmetnim motornim vozilom, načinivši opisani prekršaj. Apelantovu odbranu sud je u cijelosti odbio kao neosnovanu i neuvjerljivu, smatrajući da je smišljena radi izbjegavanja prekršajne odgovornosti. Sud je zaključio da je apelantova odgovornost u potpunosti dokazana, odnosno da se u apelantovim opisanim radnjama stječu sva bitna obilježja prekršaja iz člana 38. ZOOSS-a, te je apelanta proglasio krivim i izrekao mu navedenu kaznu, pri čemu je cijenio olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, nalazeći da se apelant, nakon učinjenog prekršaja, korektno ponašao, a da otežavajućih okolnosti nije bilo.

8. Rješenjem Okružnog suda broj 012-0-Pžp-06-000 003 od 23. januara 2006. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđeno rješenje Suda za prekršaje. U obrazloženju rješenja Okružni sud je odbio kao neosnovan apelantov žalbeni prigovor koji se odnosio na pogrešno utvrđeno činjenično stanje zbog toga što je, prema mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud u toku dokaznog postupka utvrdio neophodne činjenice i izveo sve potrebne dokaze, a u obrazloženju rješenja dao valjane i potpune razloge za svoju odluku koje je u cijelosti prihvatio i drugostepeni sud. Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud imao dovoljno osnova za izvođenje zaključka o apelantovoj odgovornosti, i u objektivnom i u subjektivnom smislu, pa ga je u tom smislu i proglasio krivim i kaznio prema zakonu, pri čemu je, u smislu odredaba Zakona o prekršajima, cijenio sve okolnosti konkretnog prekršaja.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant vidi u tome što sudovi nisu uzeli u obzir izjave svjedoka odbrane čijim iskazima nije poklonjena odgovarajuća pažnja, a kao osnovu za kažnjavanje sud je isključivo uzeo nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke «koji je potpuno stao na drugu stranu u postupku» ne dajući, prema apelantovom mišljenju, objektivan i stručan nalaz i mišljenje o učinjenom prekršaju. Apelant je naveo da mu nikad nisu dostavljeni vještakov nalaz i mišljenje da se o njima izjasni, tako da su mu na taj način uskraćena osnovna prava na odbranu uslijed čega su povrijeđeni zakonski propisi koji se primjenjuju u Republici Srpskoj, odnosno pravo na pravičan postupak. Na kraju, apelant navodi da je prvostepeni sud odluku o njegovoj krivičnoj odgovornosti zasnovao isključivo na prekršajnoj prijavi organa MUP-a, te nalazu i mišljenju vještaka saobraćajne struke, što ga je opet dovelo do pogrešnog zaključka da je on prouzrokovao saobraćajnu nesreću proglasivši ga krivim, s obzirom na to da nije cijenio njegove dokaze koje je ponudio, naročito iskaze svjedoka koji su sa njim bili u vozilu.

b) Odgovor na apelaciju

10. Sud za prekršaje je u odgovoru na apelaciju naveo da u toku postupka nije bilo kršenja prava navedenih u apelaciji koja su zagarantirana članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije, kao i zakonskim propisima. Predmetni postupak je proveden u skladu sa odredbama ovih akata, predmetno vještačenje određeno je na prijedlog samog okrivljenog, a Sud za prekršaje je svoju odluku zasnovao na dokazima izvedenim u toku prekršajnog postupka.

11. Prema ocjeni Okružnog suda, istaknutoj u odgovoru na apelaciju, osporenim rješenjima nije povrijeđeno ni jedno od apelantovih ustavnih prava, niti prava koja apelantu pripadaju prema odredbama Zakona o prekršajima RS.

V. Relevantni propisi

12. U Zakonu o prekršajima RS («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 12/94, 16/95, 21/96, 40/98, 47/01 i 96/03) relevantne odredbe glase:

«Član 73.

Sud koji vodi prekršajni postupak dužan je istinito i potpuno utvrditi činjenice koje su od važnosti za donošenje rješenja o prekršaju. On je dužan sa jednakom brižljivošću ispitati kako okolnosti koje terete okrivljenog, tako i okolnosti koje mu idu u prilog. Član 75.

Prekršajni postupak se vodi brzo i kratko, ali tako da se to ne odražava na pravilnost i zakonitost odluke koju treba donijeti.

Dokazivanje u prekršajnom postupku ograničit će se samo na činjenice koje su bitne za utvrđivanje materijalne istine.

Član 179.

Okrivljeni može biti suočen sa svjedokom ili drugim okrivljenim ako se njihovi iskazi ne slažu u pogledu važnih činjenica. Suočeni će se ispitati o svakoj okolnosti u kojoj se njihovi iskazi ne slažu i njihovi odgovori će se unijeti u zapisnik.

Član 190.

Ako je za utvrđivanje ili za ocjenjivanje neke važne činjenice neophodno stručno znanje kojim ne raspolaže sud koji vodi prekršajni postupak odredit će se vještak radi vještačenja. Vještačenje se može povjeriti i stručnoj ustanovi (bolnici, hemijskom laboratoriju i dr.).

Član 193.

Okrivljeni, podnosilac zahtjeva i oštećeni mogu zahtijevati izuzeće vještaka.

O zahtjevu iz prethodnog stava rješava sudija za prekršaje koji vodi postupak.

Žalba na rješenje kojim se odbija zahtjev za izuzeće vještaka odlaže izvršenje vještačenja, ukoliko ne postoji opasnost od odlaganja.

Član 208. stav 1.

Usmeni pretres može se odrediti ako sudija za prekršaje ocijeni da je to potrebno radi boljeg razjašnjenja stvari.

Na usmeni pretres pozivaju se okrivljeni, njegov branilac, svjedoci i vještaci i obavještava se podnosilac zahtjeva. Ako je okrivljeno pravno lice, na usmeni pretres poziva se i predstavnik pravnog lica.»

VI. Dopustivost

13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

14. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

15. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 012-0- Pžp-06-000 003 od 23. januara 2006. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 17. februara 2006. godine, a apelacija je podnesena 31. marta 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

17. Apelant osporava navedena rješenja Suda za prekršaje i Okružnog suda, tvrdeći da mu je tim rješenjima povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Pravo na pravičan postupak

18. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.»

19. Član 6. st. 1. i 3. c) i d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

«1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. [...]

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

c. [...] da se brani lično ili uz pomoć branioca [...] d. [...] da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe. [...]»

20. Prvo pitanje na koje Ustavni sud mora odgovoriti tiče se primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno radi li se o «krivičnoj» optužbi protiv apelanta, s obzirom na to da je riječ o predmetu koji je vođen prema pravilima prekršajnog postupka. Ocjena je li neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne (vidi Evropski sud za ljudska prava, Engel i dr. protiv Holandije, presuda od 8. juna 1976. godine). Ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija koji moraju biti kumulativno ispunjeni: obim prekršene norme i svrhu kazne.

21. Apelant je proglašen krivim i kažnjen zbog djela koje je klasificirano kao prekršaj prema ZOOSS-u. To znači da optužba nije klasificirana kao krivična. Međutim, to nije odlučujuće da bi se primijenile garancije iz člana 6. Evropske konvencije. Što se tiče prirode prekršaja, da bi se radilo o «krivičnoj» optužbi obim prekršajne norme mora biti općenit, a svrha sankcije mora biti odvraćajuća i kažnjiva. U konkretnom slučaju, norma kojom je propisan prekršaj odnosi se na sve učesnike u saobraćaju, ona ima opći karakter i ne primjenjuje se samo na neku specifičnu grupu, profesiju ili sl. S druge strane, disciplinske sankcije uglavnom se ustanovljavaju kako bi se osiguralo da pripadnici određenih grupa poštuju određena pravila (vidi Evropski sud za ljudska prava, Weber protiv Švicarske, presuda od 22. maja 1990. godine). Što se tiče svrhe kazne, ona je općenito u prekršajnom postupku sprečavanje djelatnosti kojima se vrši povreda javnog poretka, sprečavanje učinioca da čini prekršaje i njegovo preodgajanje, odgojni utjecaj na druge da ne čine prekršaje, jačanje morala i utjecaj na razvijanje odgovornosti i discipline građana. U konkretnom slučaju, svrha kazne, prema odredbama ZOOSS-a, jeste omogućavanje sigurnosti saobraćaja na javnim putevima što je u javnom interesu. Ustavni sud smatra da sve ovo upućuje na zaključak da se radi o «krivičnoj» optužbi, a ne o disciplinskoj sankciji.

22. S obzirom na to da je Ustavni sud na osnovu kriterija prirode prekršaja utvrdio da se radi o «krivičnoj» optužbi, priroda i strogost kazne nisu više relevantne (vidi Evropski sud za ljudska prava, Őzturk protiv Savezne Republike Njemačke, presuda od 21. februara 1984. godine). Ipak, Ustavni sud smatra značajnom i činjenicu da je u konkretnom slučaju propisana novčana kazna, kao i da se izrečena novčana kazna pod okolnostima određenim zakonom može zamijeniti kaznom zatvora, što, također, upućuje na zaključak da se radi o «krivičnoj» optužbi.

23. U konkretnom slučaju, apelant se naročito žali na okolnosti da sud tokom prekršajnog postupka nije obraćao pažnju na izjave svjedoka odbrane koje je predložio apelant, niti su mu dostavljeni nalaz i mišljenje vještaka na izjašnjenje. Također se žali da je prvostepeni sud svoje rješenje zasnovao isključivo na nalazu i mišljenju vještaka saobraćajne struke, na koje on nije imao mogućnost izjašnjenja, te ga je sud na osnovu toga i proglasio krivim, povređujući time njegovo pravo na odbranu i pravo na raspravljanje pred sudom, što je prihvatio i drugostepeni sud, odbijajući njegove žalbene navode. U skladu sa navedenim, Ustavni sud će ispitati je li predmetni postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. st. 1. i 3. c) i d) Evropske konvencije.

24. Ustavni sud je ranije usvojio stav zasnovan na jurisprudenciji i odlukama Evropskog suda za ljudska prava u Strasbourgu da se pravičnost postupka ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).

25. Uvidom u priloženu dokumentaciju u konkretnom predmetu Ustavni sud je utvrdio da je Sud za prekršaje apelanta proglasio krivim za prekršaj iz člana 38. ZOOSS-a kažnjiv prema članu 227. stav 1. tačka 4, te primjenom navedenih propisa i člana 25. Zakona o prekršajima apelanta kaznio novčanom kaznom u iznosu od 100 KM. Apelant je u prvostepenom postupku usmeno saslušan u vezi sa kritičnim događajem. Nakon toga, sud je saslušao svjedoke H.M, D.F. i K.Dž, koje je predložio apelant, i izvršio neophodno vještačenje uz pomoć vještaka saobraćajne struke. Svi svjedoci su dali saglasne izjave o tome pod kojim okolnostima je došlo do prekršaja, što sud nije prihvatio. Protiv prvostepenog rješenja apelant je izjavio žalbu u kojoj je predlagao da sud ukine osporeno rješenje i oslobodi ga prekršajne odgovornosti, budući da njegova krivica nije dokazana, jer je sigurno i na vrijeme skrenuo u sporednu ulicu, a samo mjesto kontakta je bilo na početku te ulice kada je apelantovo vozilo već ulazilo u tu ulicu napuštajući glavnu cestu. Sudovi nisu uvažili apelantov prijedlog da mu se dā mogućnost da se izjasni na nalaz i mišljenje vještaka, već je odbio apelantovu žalbu, utvrdivši da je pravilno utvrđeno činjenično stanje u provedenom dokaznom postupku i da nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu.

26. U vezi sa navedenim, Ustavni sud konstatira da važan element zahtjeva pravičnog suđenja predstavlja princip ravnopravnosti pred sudom («jednakost oružja»). Taj princip podrazumijeva, kako je Evropski sud za ljudska prava naveo u predmetu Dombo Beheer B.V. protiv Holandije u kontekstu građanskog postupka, da objema stranama mora biti data razumna mogućnost izlaganja svog predmeta, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski suda za ljudska prava, Dombo B.V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19). Za krivične predmete, gdje sam karakter postupka podrazumijeva fundamentalnu nejednakost strana, ovaj princip «jednakosti pred sudom» čak je važniji, a primjenjuje se, mada u manjoj mjeri, i na upravne postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Feldbrugge protiv Holandije, presuda od 29. maja 1986. godine, serija A, broj 99, str. 17). Ovaj princip može igrati važnu ulogu u svakoj fazi postupka i u vezi sa mnogo pitanja. Princip «jednakosti pred sudom» podrazumijeva da strane moraju imati isti pristup spisima i drugim dokumentima predmeta, barem u mjeri u kojoj oni igraju ulogu u formiranju mišljenja suda (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Lynas protiv Švicarske, Odluka od 6. oktobra 1976. godine, broj 7317/75, Yearbook XX, 1977. godine, str. 412, st. 444- 446). Svakoj strani se mora dati prilika da se suprotstavi argumentima koje je izložila druga strana. Dakle, sud je obavezan osigurati poštivanje principa ravnopravnosti stranaka u postupku, što znači da svaka strana mora imati razumnu mogućnost iznošenja svojih argumenata u uvjetima koji je neće dovesti u značajno nepovoljniji položaj u odnosu na njezinog protivnika. Evropski sud za ljudska prava je utvrdio da: «Strana u postupku mora imati mogućnost upoznati se sa dokazima koji su predočeni sudu, isto kao i mogućnost davanja komentara o njihovom postojanju, sadržaju i prigovarati autentičnost, sve na prikladan način i u odgovarajućem vremenskom roku, a ako je potrebno, u pismenoj formi i unaprijed» (vidi Evropski sud za ljudska prava, Krcmár i drugi protiv Češke Republike, presuda od 3. aprila 2000. godine).

27. Ustavni sud, nadalje, konstatira da je pravo da se okrivljeni izjasni o navodima druge strane, pogotovo o nalazu i ocjeni mišljenja vještaka, kada je ono jedino dokazno sredstvo na kojem se zasniva odluka o kazni, tijesno povezano sa pravom jednake dostupnosti pravnim sredstvima, odnosno ravnopravnošću stranaka. Opći princip je, prema tome, da optuženim licima mora biti dopušteno da predlažu pribavljanje i drugih dokaznih sredstava, kao i da se u kontradiktornom postupku izjašnjavaju o navodima suprotne strane u postupku. Ako se uzme u obzir da navodi svjedoka koje je saslušao sud prema apelantovom prijedlogu nisu uzeti u obzir, zasnivanje odluke samo na jednom dokaznom sredstvu, nalazu i mišljenju vještaka saobraćajne struke, predstavlja povredu principa kontradiktornosti i prava na pravičan postupak. U principu, svi dokazi na koje se oslanja optužnica trebaju biti izvedeni u prisustvu optuženog, na javnoj raspravi, sa mogućnošću iznošenja kontraargumenata (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 78).

28. U konkretnom slučaju, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud konstatira da apelant u predmetnom prekršajnom postupku nije imao priliku suprotstaviti se sa svojim navodima argumentima druge strane. Naime, prvostepeni sud je činjenično stanje u postupku utvrdio na osnovu apelantovog saslušanja i nalaza vještaka saobraćajne struke, što je prihvatio i drugostepeni sud, ne vodeći pri tome računa da je apelant onemogućen da se izjasni na nalaz i mišljenja vještaka saobraćajne struke, uslijed čega bi mogao isticati svoje argumente i suprotstaviti ih argumentima optužbe iz prekršajne prijave, a posebno imajući u vidu i činjenicu da su nalaz i mišljenja vještaka saobraćajne struke bazirani na navodima prekršajne prijave protiv apelanta. Iz toka prekršajnog postupka nije vidljivo da je sud provodio još neke dokaze kao što su uviđaj, saslušanje drugih svjedoka i drugo. Osim toga, nesporna je i činjenica da apelantu nije data mogućnost da se izjasni o nalazu i mišljenju vještaka saobraćajne struke. Njegov nalaz mu nije dostavljen na izjašnjenje, niti mu je ostavljeno vrijeme da bi mogao dati eventualne primjedbe na njega. Ustavni sud zaključuje da u provedenom postupku apelantu nije bilo omogućeno učestvovanje u raspravi u odnosu na navedeni nalaz i mišljenje na kojoj bi bio u mogućnosti iznijeti svoju odbranu i svoje argumente suprotstaviti navodima suprotne strane. Ustavni sud ne može prihvatiti navode drugostepenog suda čija se suština svodi na tvrdnje da je prvostepeni sud u toku postupka proveo relevantne dokaze koji nisu protivrječni u pogledu utvrđivanja odlučnih činjenica na osnovu kojih je izveo pravilan zaključak u pogledu postojanje prekršaja i apelantove prekršajne odgovornosti. Ustavni sud naglašava kako smatra da je upravo odredbama Zakona o prekršajima propisan postupak radi boljeg razjašnjenja stvari, i da on omogućava provođenje više neovisnih dokaza radi istinitog i potpunog utvrđenja, kao i obavezu da sa jednakom brižljivošću ispita, kako okolnosti koje terete okrivljenog, tako i okolnosti koje mu idu u prilog.

29. Zadatak Ustavnog suda je ukazati na obavezu poštivanja principa koje propisuje Ustav Bosne i Hercegovine kao najviši pravni akt u državi. Prema tome, čl. II/1. i II/2. Ustava Bosne i Hercegovine utvrđuju obavezu Bosne i Hercegovine da svojim građanima osigura najviši stepen poštivanja međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda, te da odredbe Evropske konvencije imaju supremaciju nad svim ostalim zakonima. Pravo na pravično suđenje utvrđeno je Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, ono se primjenjuje na sve slučajeve u kojim se «utvrđuje osnovanost krivične optužbe» kao što je bilo u konkretnom predmetu. Pravo na pravično suđenje sadrži i obavezu provođenja kontradiktornog postupka koja se mora poštivati kada se radi o redovnom prekršajnom postupku, jer se i u tom postupku utvrđuje «osnovanost krivične optužbe».

30. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tač. c) i d) Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

31. U konkretnom slučaju, nesporno je utvrđeno da je određeno i provedeno vještačenje sudskog vještaka saobraćajne struke, a da apelantu nije data prilika da se izjasni o vještačenju, a to vještačenje se zasniva na navodima suprotne strane o kojima apelant nije imao mogućnost izjasniti se, pa Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tač. c) i d) Evropske konvencije.

32. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o meritumu u predmetu AP-991/06 (A. Đ.) | Sudska praksa | Aktio