Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1134/06 (N. K.)

Odluka donesena 14. 02. 2008.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1134/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 02. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. februara 2008. godine, u predmetu broj AP-1134/06, rješavajući apelaciju Nevenka Kurtovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nevenka Kurtovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž-1263/05 od 18. januara 2006. godine, Presude Općinskog suda u Zenici, broj P-

382/04 od 24. juna 2005. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Zenici, broj 004-0-Gž-06-001 406 od 18. jula 2006. godine, i Rješenja Općinskog suda u Zenici, broj I-7935/04 od 14. aprila 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nevenko Kurtović (u daljnjem tekstu: apelant ) iz Doboja, podnio je, 10. aprila 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1263/05 od 18. januara 2006. godine, i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-382/04 od 24. juna 2005. godine. Ova apelacija je zavedena pod poslovnim brojem AP-1134/06. Takođe, apelant je, 22. septembra 2006. godine, podnio apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda, broj 004-0-Gž-06-

001 406 od 18. jula 2006. godine, i Rješenja Općinskog suda, broj I-7935/04 od 14. aprila 2005. godine. Ova apelacija je zavedena pod poslovnim brojem AP-2704/06.

2. Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. Pravila Ustavnog suda, odlučio da apelacije AP-

1134/06 i AP 2704/06 spoji u jedan predmet, pod brojem AP-1134/06, jer se radi o nadležnosti Ustavnog suda po istom pitanju, povodom kojeg može voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku.

a) Apelacija broj AP-1134/06

3. Presudom Općinskog suda, broj P-382/04 od 24. juna 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-1263/05 od 18. januara 2006. godine, odbijen je u cjelosti tužbeni zahtjev apelanta kojom je tražio da se izmjeni pravosnažna presuda Osnovnog suda udruženog rada u Zenici, broj Rs-1210/90 od 15. juna 1990. godine, koja je postala pravosnažna 18. jula 1990. godine, te obaveže tuženik ŽGP Zenica d.d. da apelantu daje 150,00 KM na ime rente zbog uništene radne sposobnosti za obavljanje bilo kakvog posla, počev od dana podnošenja tužbe plus zaostale obroke počev od 1. aprila 1992. godine. Apelant je tužbenim zahtjevom još tražio da se utvrđena renta isplaćuje dok za to postoje zakonski razlozi, a da se dospjeli iznosi uplaćuju svakog mjeseca do prvog u mjesecu na ruke apelanta. Nadalje, apelant je tužbenim zahtjevom precizirao da se zaostale, a neisplaćene iznose od 7000,00 KM od 1. aprila 1992. godine, pa do pokretanja tužbe, tuženik dužan platiti u cjelokupnom iznosu u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti ove presude. I konačno, apelant je tražio da se tuženik obaveže da apelantu plati troškove spora u iznosu od 1.424,55 KM, u roku od 15 dana po prijemu presude.

4. Obzirom da je od redovnih sudova traženo da utvrde postojanje promjenjenih okolnosti koje su uticale na zdravstveno stanje apelanta, pa time i izmjenu ranije dosuđenih iznosa na ime rente, sudovi su utvrdili da se apelantu ne može udovoljiti iz dva razloga: a) u konkretnom slučaju nije došlo do znatnije promjenjenih okolnosti koje se odnose na zdravstveno stanje apelanta, jer je procenat invalidnosti od 5% takav da se, prema uobičajenoj sudskoj praksi, ne dosuđuje povećanje rente na ime pogoršanog zdravstvenog stanja radi ovako malog procenta pogoršanja zdravstvenog stanja i b) čak i da je ispunjen prethodni uslov za povećanje rente, radi se o zahtjevu koji je zastario, jer je zadnja rata rente apelantu isplaćena u maju 1992. godine, a tužba podnesena 18. marta 2004. godine.

b) Apelacija broj 2704/06

5. Rješenjem Općinskog suda u Zenici, broj I-7935/04 od 14. aprila 2005. godine, koje potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda u Zenici, broj 004-0-Gž-06-001 406 od 18. jula 2006. godine, odbijen je izvršni prijedlog apelanta od 7. juna 2004. godine, uređen izvršnim prijedlogom od 14. oktobra 2004. godine.

6. Apelant je prijedlogom za izvršenje, na temelju pravomoćne i izvršne odluke Osnovnog suda udruženog rada u Zenici, broj Rs-1210/90 od 15. juna 1990. godine, koja je postala pravosnažna 18. jula 1990. godine, tražio da mu se isplati revalorizovani iznos rente dospjelih obroka za period od 5. juna 2001. godine do 5. marta 2004. godine (za 33 mjeseca) sa troškovima izvršnog postupka.

7. Redovni sudovi su u postupku utvrdili da je izvršenik posljednju ratu rente isplatio apelantu za mjesec mart 1992. godine, i da je zastarni rok od 5 godina počeo teći 5. maja 1992. godine i da je istekao 6. maja 1997. godine, kad je nastupila apsolutna zastara samog prava, koje se usljed nevršenja ugasilo i prestalo, pa su sudovi zaključili da se takva potraživanja ne mogu prinudno naplatiti.

8. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su osporenim odlukama, naročito onim u kojima je utvrđivana osnovanost isplate povećanja rente, nepravilno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i, shodno tome, pogrešno primjenjeno materijalno pravo. Apelant navodi da je došlo do pogoršanja njegovog zdravstevenog stanja, ne njegovom krivicom, kao osnov da mu se poveća isplata rente, za šta postoje relevantni nalazi vještaka. Takođe, apelant smatra da zaključci sudova da je samo pravo ostvarivanja i naplate rente zastarilo nisu pravilni. Apelant je ponovio razloge za izjavljivanje apelacije i dijelu koji se odnosi na izvršni postupak, navodeći da je i tim odlukama povređeno njegovo pravo na pravičan postupak i imovinu.

9. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

Pravo na pravičan postupak

11. Apelant u apelaciji ističe da nije imao pravičan postupak zbog toga što su sudovi nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant smatra da redovni sudovi nisu prihvatili kao dokaz obavljeno vještačenje kojim je utvrđeno da je kod apelanta nastupilo pogoršanje zdravlja izazvano povredom na radu i da ono, budući da nije veće od 5%, ne predstavlja osnov za povećanje rente koja mu je ranije utvrđena. Međutim, u toku postupka je utvrđeno da u konkretnom slučaju nije došlo do znatnije promjenjenih okolnosti koje se odnose na zdravstveno stanje apelanta i da utvrđeni procenat invalidnosti od 5% ne predstavlja pogoršanje zdravstvenog stanja apelanta na temelju kojeg bi se, prema ustaljenoj sudskoj praksi, dosudilo povećanje rente na ime pogoršanog zdravstvenog stanja. Ujedno, kako i iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi, apelant je obavljajući teške sezonske poslove i sam doprinio pogoršanju svog zdravstvenog stanja. Osim toga, redovni sudovi su utvrdili da se radi o zahtjevu koji je zastario, jer je zadnja rata rente apelantu isplaćena u maju 1992. godine, a tužba podnesena 18. marta 2004. godine.

12. Nadalje, apelacijom AP-2704/06, apelant osporava Rješenje Kantonalnog suda u Zenici, broj 004-0-Gž-06-001 406 od 18. jula 2006. godine i Rješenje Općinskog suda u Zenici, broj I-7935/04 od 14. aprila 2005. godine. Utvrđujući osnovanost istaknute zastare prava iz kojeg proističu obročna potraživanja sud je utvrdio da je izvršenik posljednju isplatu rente izvršio i tražiocu izvršenja isplatio rentu za mjesec mart 1992. godine, pa je zastarni rok od 5 godina koji je počeo teći 5. maja 1992. godine istekao 6. maja 1997. godine, kad je nastupila apsolutna zastara samog prava, koje se usljed nevršenja ugasilo i prestalo, a takva potraživanja se ne mogu prinudno naplatiti.

13. U konkretnim slučajevima, sudovi su pažljivo ispitali apelantove zahtjeve i zaključili da je došlo do apsolutne zastare prava, uzimajući u obzir odredbe ZOO, koji u članu 373. stav 1. propisuje da samo pravo iz kojeg proističe povremeno potraživanje zastarjeva za pet godina, računajući od dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja poslije kojeg dužnik nije vršio davanje. Stavom 2 pomenutog člana Zakona je propisano da kada zastari pravo iz kojeg proističu povremena potraživanja, vjerovnik gubi pravo ne samo da zahtjeva buduća povremena davanja, nego i povremena davanja koja su dospjela prije te zastare. Dakle, redovni sudovi su utvrdili da je potraživanje apelanta zastarjelo i primjenom relevantnih propisa koji se odnose na zastaru potraživanja donijeli osporene odluke za koje su, dakle, dali jasna i precizna obrazloženja. Ustavni sud smatra da ne postoji ništa što bi ukazalo da su sudovi proizvoljno utvrdili primijenili relevantne propise, te da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

14. Također, Ustavni sud je u brojnim odlukama obrazložio da u ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije, aplikacija broj 13674/88 od 14. aprila 1989, Ustavni sud, odluke broj U 49/02 od 28. novembra 2003. godine i AP 239/03 od 30. novembra 2004. godine). Ovo ograničenje je potrebno da bi se osigurao princip pravne sigurnosti, a pri konkretnom regulisanju ovog pitanja, prije svega određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985, serija A, broj 93, stav 57). S druge strane, zakonodavac ne smije ovo pitanje tako regulisati tako da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava.

15. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nije utvrdio ništa što bi u konkretnom slučaju ukazivalo na povredu prava apelanta na pravičan postupak. Sudovi su u dvije instance, i u parničnom i u izvršnom postupku, dali detaljna obrazloženja svojih odluka, pri tome uzimajući u obzir navode tužbenog zahtjeva i žalbe apelanta, koje je tokom oba postupka isticao, koristeći svoje puno pravo stranke u postupku, odnosno ostvarujući puno pravo pristupa sudu. Iz stanja u spisu kao i navoda apelanta, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo kakva radnja koja bi mogla značiti proizvoljno i diskriminatorno postupanje sudova. Pored toga, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da je kršenje prava iz člana iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije moguće, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava na pravičan postupak očigledno (prima facie) neosnovani.

Pravo na imovinu

16. Apelant, također, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud konstatuje da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već apsolvirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani (vidi Ustavni sud, neobjavljena odluka broj AP-1514/05 od 20. septembra 2006. godine).

17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1134/06 (N. K.) | Sudska praksa | Aktio