Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1165/06 (V. G.)

Odluka donesena 14. 02. 2008.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1165/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 02. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. februara 2008. godine, u predmetu broj AP 1165/06, rješavajući apelaciju Vasilija Gajića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je:

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vasilija Gajića podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine, broj Gž-250/05 od 3. februara 2006. godine, i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine, broj P-151/01-I od 17. marta 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vasilije Gajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Brčko Distrikt), koga zastupa Miodrag Zeljić, advokat iz Brčko Distrikta, podnio je, 17. aprila 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud), broj Gž-250/05 od 3. februara 2006. godine, i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-151/01-I od 17. marta 2005. godine.

2. Presudom Osnovnog suda, broj P-151/01-I od 17. marta 2005. godine, koja je potvrđena presudom Apelacionog suda, broj Gž-250/05 od 3. februara 2006. godine, obavezan je apelant da tužiocu M. Z. iz Ražljeva isplati iznos od 1.380,00 KM, kao naknadu za izvedene građevinske radove, sa pripadajućim zakonskim kamatama, počev od 17. marta 2005. godine kao dana presuđenja pa do konačne isplate, sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Tačkom tri izreke presude obavezan je apelant da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 466,60 KM.

3. Prvostepeni sud je u obrazloženju presude navedeo da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je tužilac za apelanta izvodio radove na njegovom objektu u mjestu Korbeta, da je objekat djelimično završen, te da tužiocu nije plaćeno za obavljene radove na srednjem dijelu objekta, dvije etaže sa kupolom, a niti za izradu betonskog postolja kapije, temelja, te izradu ploče iznad nastrešnice. U konkretnom slučaju, sud je utvrdio da se radi o ugovoru o građenju u smislu odredbi člana 630. Zakona o obligacionim odnosima koji, iako nije sačinjen u pismenoj formi, konvalidiran je činjenicom da je u pretežnom dijelu izvršen. Apelant je svoju obavezu isplate ugovorene cijene za prvobitne radove isplatio u ukupnom iznosu od 4.000,00 KM, ali nije platio iznos odnosno cijenu naknadnih radova, koja cijena zapravo i nije precizno određena, ali je odrediva. Konačno, utvrđeni iznos duga rezultat je procjene vještaka o količini i kakvoći izvršenih, a nenaplaćenih građevinskih radova. S obzirom na činjenicu da se u konkretnom slučaju radilo o sporu male vrijednosti, jer vrijednost predmeta spora nije prelazila iznos od 5.000,00 KM, Apelacioni sud je prihvatio kao potpuna i tačna činjenična utvrđenja prvostepenog suda, kao i njegove odluke u pogledu pravnih pitanja, te je odbio žalbu apelanta i potvrdio prvostepenu presudu.

4. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant smatra da sudovi nisu potpuno i pravilno utvrdili činjenično stanje predmetnog slučaju, nisu prihvatili iskaze pojedinih svjedoka, niti samog tužioca, a iskaz apelanta je pogrešno tumačen. Na ovakvo nepravilno utvrđeno činjenično stanje, pogrešno je primjenjeno materijalno pravo. Konačno, apelant predlaže da se apelacija uvaži, osporene odluke preinače i tužbeni zahtjev tužioca u cjelosti odbije ili da se osporene odluke ukinu i predmet vrati nižestepenim sudovima na ponovni postupak.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

6. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U vezi s navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da apelant ove navode zasniva na tvrdnji o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i nepravilnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj nije zadatak tog suda da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). S druge strane, apelaciona nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ne daje Ustavnom sudu nadležnost ili mogućnost da kao redovni sud «posljednje instance» ponovo razmotri iste žalbene navode koji su u cijelosti razmotreni na ranijim instancama. Naprotiv, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).

8. U konkretnom slučaju, prvostepeni sud je utvrdio da je apelant svoju obavezu isplate ugovorene cijene za građevinske radove isplatio u ukupnom iznosu od 4.000,00 KM, dok za naknadno izvedene radove nije isplatio iznos od 1.380,00 KM, za koje je vještačenjem utvrđeno da su takođe izvedeni, a nisu naplaćeni. Dakle, kada je tužilac posao obavio, uz izuzetak neznatnih radova, a da apelant nije u cjelosti isplatio naknadu za obavljeni posao, sudovi su donijeli odluku da je apelant obavezan isplatiti tužiocu dužni iznos novca. Nadležni sudovi su u obrazloženju svojih presuda naveli detaljno razloge za svoje odluke. Naime, redovni sudovi smatraju da je predmetni ugovor o građenju, koji je inače strogo formalni ugovor sa zakonom propisanom prismenom formom, konvalidiro i da je pravno valjan u smislu odredbe člana 73. Zakona o obligacionim odnosima, jer su ugovorne strane izvršile u cjelini ili pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju.

9. Nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi s pravom na pravično suđenje, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga je Ustavni sud zaključio da je apelacija u vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie ) neosnovana, jer predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

10. Apelant, također, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud konstatuje da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već apsolvirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1165/06 (V. G.) | Sudska praksa | Aktio