Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1230/06 (J. Š.)
Odluka donesena 14. 02. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokaz
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
- Krivično djelo
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1230/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 02. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. februara 2008. godine, u predmetu broj AP-1230/06, rješavajući apelaciju Jove Šiškovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jove Šiškovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju, broj Kž-69/05 od 1. marta 2006. godine, i Presude Osnovnog suda u Trebinju, broj K-83/04 od 12. septembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jovo Šišković (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je, 20. aprila 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Kž-69/05 od 1. marta 2006. godine, i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj K-83/04 od 12. septembra 2005. godine.
2. Presudom Osnovnog suda, broj K-83/04 od 12. septembra 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda, broj Kž-69/05 od 1. marta 2006. godine, apelant je sa još jednim licem oglašen krivim zbog počinjenog krivičnog djela učestvovanje u tuči iz člana 157. stav 1. Krivičnog Zakona Republike Srpske («Službeni glasnik RS», br. 49/03 i 108/04), kojom prilikom je jednom licu nanesena teška tjelesna povreda, te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci. Istom presudom osuđeni su obavezani na plaćanje troškova krivičnog postupka, a oštećeni je u pogledu svoga imovinskopravnog zahtjeva upućen na parnicu. U toku krivičnog postupka je utvrđeno da je apelant, 22. februara 2004. godine, u Trebinju, zajedno sa A. V., fizički napao oštećenog D. I. udarajući ga šakama u predjelu glave i tijela od kojih udaraca je oštećeni zadobio teške tjelesne povrede u vidu potresa mozga i drugih teških povreda.
3. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povređeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant prigovara jer, navodno, nije dokazano da sporne farmerice u kojima je apelant izvršio krivično djelo i na kojima su nađeni tragovi krvi oštećenog pripadaju apelantu. Iz tih razloga apelant smatra da se presude kojima je osuđen zasnivaju na dokazima koji ne postoje i kojima njegova krivica nije dokazana. Dakle, kada se ovo dokazno sredstvo koje se odnosi na sporne farmerice sa tragovima krvi poveže sa izjavama svjedoka i drugim dokaznim sredstvima može se zaključiti, navodi apelant, da njegova krivična odgovornost nije nesumnjivo utvrđena, jer je zasnovana na nesigurnim i neprovjerenim dokazima. O uračunljivosti apelanta, vještak se, kako navodi apelant, nije mogao izjasniti jer navodno apelant nije želio da sarađuje. Konačno, apelant predlaže da se utvrdi povreda ustavnih prava na koja se žali, obje nižestepene presude ukinu i naloži da se, po hitnom postupku, ponovi ovaj krivični postupak.
4. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
«Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje, da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
6. Ustavni sud primjećuje da se navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose na pogrešno i nepotpuno utrvđeno činjenično stanje i pogrešnu ocjenu izvedenih dokaza. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja, ocjene dokaza i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).
7. Apelant smatra da dokazi koji su izvedeni pred prvostepenim sudom nisu vjerodostojni i nikako ne mogu poslužiti kao osnova da se on osudi na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci. U konkretnoj situaciji je, smatra apelant, trebalo temeljitije provesti dokazni postupak i pravilno utvrditi okolnosti izvršenja krivičnog djela, obzirom da apelant navodi «da je glavni dokaz da je apelant izvršio krivično djelo farmerice koje ne postoje u spisu i koje su navodno iz [apelantove] kuće, u kojoj je kritične noći prenoćilo više lica, da te farmerice niko nije vidio i da su na njima nađeni tragovi krvne grupe otećenog». Međutim, Ustavni sud primjećuje da ovaj materijalni dokaz nije jedini na kome su redovni sudovi zasnovali svoje presude, jer su sudovi ovaj dokaz povezali sa drugim dokazima koji su izvedeni u toku krivičnog postupka, naročito sa iskazima svjedoka koji su na apelantu vidjeli tragove krvi, a on sam posvjedočio da se prethodno potukao sa oštećenim. Iz dokumentacije koja je dostavljena uz apelaciju i osporenih odluka proizilazi da su redovni sudovi utvrdili vrijeme, mjesto i način izvršenja krivičnog dijela za koje je apelant osuđen. Sudovi su, saslušanjem svjedoka, uvidom u zapisnik o uviđaju, foto dokumentacije učinjenog krivičnog djela, zapisnik MUP-a Trebinje o pretresu stana i vještačenjem pribavili dokaze da je apelant izvršio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret.
8. Nesporno je da je prvostepeni sud izveo dovoljan broj dokaza kojima je utvrđena krivična odgovornost apelanta, a on sam je imao uvid u sve dokaze na kojima su zasnovane presude koje se pobijaju apelacijom. Navedena činjenica se mora dovesti u vezu sa zakonskim ovlaštenjem redovnih sudova da utvrde činjenice za koje oni smatraju da su bitne za donošenje odluke, te sa njihovim pravom da izvrše njihovu procjenu u smislu koje će prihvatiti, a koje ne. S obzirom na navedeno, Ustavni sud neće detaljnije ulaziti u ispitivanje navoda apelanta da redovni sudovi nisu dovoljno dokazali njegovu krivicu. Naime, uvidom u obrazloženja pobijanih presuda vidljivo je da su redovni sudovi izveli određeni broj dokaza, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje koje ni u kojem slučaju ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. Nesporno je da je apelant, tokom cijelog postupka, tretiran kao ravnopravna stranka, te da mu je omogućeno da aktivno učestvuju u postupku, da bude saslušan, da predlažu dokaze i daje svoje primjedbe, što on nije iskoristio već se branio ćutanjem, mogao je ulagati žalbe, te nema ni jednog razloga da se opravda sumnja da je povređeno pravično suđenja prema apelantu. Kao što je ranije navedeno, apelant se na suđenju branio ćutanjem, ne ponudivši nikakve dokaze koji bi ukazivali na drugačije viđenje okolnosti izvršenog krivičnog djela učestvovanja u tuči.
9. Ustavni sud uočava, pored navedenog, da je u postupku pred redovnim sudovima, data razumna mogućnost i optužbi i odbrani za iznošenje navoda, činjenica i dokazne građe. Svi procesni zahtjevi iz člana 6. Evropske konvencije su u cjelosti respektovani. Sudovi su primjenili određene zakonske odredbe u predmetu, a sudske odluke navode sve potrebne razloge na kojima su zasnovane i dovoljno su obrazložene. Ustavni sud smatra, da sudovi nisu zloupotrijebili pozitivno - pravne odredbe na kojima se temelji odluka, te da Ustavni sud nije nadležan da preispituje aspekt primjene prava, sve dok primjena relevantnih zakonskih odredbi ne krši, Ustavom Bosne i Hercegovine, garantovana ljudska prava.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović