Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1446/06 (B. P.)
Odluka donesena 14. 02. 2008.
- Stanarsko pravo
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1446/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 02. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. februara 2008. godine, u predmetu broj AP-1446/06, rješavajući apelaciju Budimira Pečenice, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Budimira Pečenice podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Už-253/01 od 16. marta 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Budimir Pečenica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pala, podnio je, 18. maja 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Už-253/01 od 16. marta 2006. godine.
2. Presudom Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-1/01 od 14. juna 2001. godine, odbijena je tužba apelanta podnesena protiv rješenja Ministarstva za urbanizam, prostorno uređenje i zaštitu okoline Bosansko-podrinjskog kantona Goražde, broj UP-2-
13-23-125/00 od 4. decembra 2000. godine, kojim je odbijena njegova žalba izjavljena protiv rješenja Službe za obnovu i razvoj, stambenu oblast, poslovne prostore, komunalne poslove i zaštitu čovjekove okoline Opštine Pale, broj 06-36-79-1/00 od 10 oktobra 2000. godine, kojim je odbijen njegov zahtjev za povrat u posjed stana koji se nalazi u ulici Himze Sablje broj 33. u Prači. Apelant je protiv ove presude podnio žalbu Vrhovnom sudu.
3. Vrhovni sud je osporenom presudom, broj Už-253/01 od 16. marta 2006. godine, žalbu apelanta odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da je apelant, pobijao prvostepenu presudu navodeći u istoj da je zakasnio podnijeti zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed iz razloga što živi na selu, što se zbog starosti i bolesti nigdje ne kreće, radi čega nije znao da je rok za povrat predmetnog stana ograničen. U žalbi je tražio od Vrhovnog suda da mu se žalba i tužba uvaže i da mu se omogući da iskoristi svoja prava za povrat predmetnog stana. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je, odredbom člana 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima propisano da se zahtjev za vraćanje stana u posjed mora podnijeti do 4. jula 1999. godine, izuzetno do 4. oktobra 1999. godine, a ukoliko nosilac stanarskog prava ne podnese zahtjev u propisanom roku da će mu prestati stanarsko pravo. S obzirom da je u konkretnom slučaju, apelant zahtjev za povrat predmetnog stana podnio 3. oktobra 2000. godine, dakle, nakon proteka roka propisanog odredbom člana 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, Vrhovni sud je prihvatajući razloge rješenja upravnih organa kao pravilne, zaključio da je i Kantonalni sud pravilno i zakonito postupio kada je osporenom presudom, odbio tužbu apelanta, kao neosnovanu
4. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant navodi da su mu povrijeđena navedena prava s obzirom da je zakasnio sa podnošenjem zahtjeva, isključivo zato što je star, bolestan i nepismen čovjek i što nije imao nikog bližnjeg da ga uputi da blagovremeno podnese zahtjev za povratu posjed predmetnog stana, s obzirom da nije znao da je rok za povrat predmetnog stana ograničen
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
7. Ustavni sud ističe da prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, sumnja da će ishod postupka biti pozitivan, ne oslobađa apelanta od obaveze da iskoristi dostupne pravne lijekove na zakonom propisan način (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van Oosterwijck protiv Belgije, presuda od 6. novembra 1980. godine, Serija A broj 40, stav 37.), a isti stav je zauzeo i Ustavni sud (vidi Ustavni sud, npr. odluka broj AP 583/05 od 15. juna 2005. godine). Osim toga, bivša Evropska komisija za ljudska prava i Evropski sud za ljudska prava dozvoljavaju izuzetak od pravila iscrpljivanja raspoloživih pravnih lijekova samo u «naročitim okolnostima», odnosno kada se može dokazati da postoji «administrativna praksa» kršenja prava i da postoji zvanična tolerancija takvih kršenja na najvišim nivoima države. Međutim, nadzorni mehanizmi Evropske konvencije vrlo su rijetko prihvatali navode o postojanju «naročitih okolnosti», a takve navode su odbijali uvijek kada su se aplikanti pozivali na to da ne poznaju pravo (vidi, bivša Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 6840/74, 10 DR 5, 1977.), da sumnjaju u mogućnost uspjeha u postupku (vidi, bivša Evropska komisija za ljudska prava, McDonnell protiv Irske, aplikacija broj 15141/89, 64 DR 203, 1989.), da su stari i bolesni (vidi bivša Evropska komisija za ljudska prava, B. protiv Belgije, aplikacija broj 16301/90, 68 DR 290, 1991.), i sl.
8. U konkretnom slučaju, Vrhovni sud je utvrdio da je odredbom člana 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima rok za podnošenje zahtjeva za vraćanje u posjed stanova 4. juli 1999. godine i 4. oktobar 1999. godine. Dalje, tokom postupka pred organima uprave i redovnim sudovima nesumnjivo je utvrđeno da je apelant podnio zahtjev za povrat predmetnog stana, 3. oktobra 2000. godine, pa mu je zahtjev odbačen iz formalnih razloga, kao neblagovremen.
9. Dakle, upravni organi i redovni sudovi nisu raspravljali o osnovanosti zahtjeva za povrat spornog stana u posjed, već je zahtjev odbačen iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesen u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti zahtjev ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja zahtjeva, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem zahtjeva za povrat stana u posjed nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio zahtjev, na temelju kojeg upravni organi i redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer isti nije ispunjavao formalne uslove tog pravnog lijeka.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović