Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1794/06 (S. B.)

Odluka donesena 14. 02. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivično djelo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1794/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 02. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. februara 2008. godine, u predmetu broj AP-1794/06, rješavajući apelaciju Sadeta Beše, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sadeta Beše podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku, broj 006-0-Kž-

06-000 054 od 9. maja 2006. godine, i Presude Općinskog suda u Travniku, broj K-658/04 od 19. decembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sadet Bešo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Viteza, podnio je, 17. juna 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 006-0-Kž-06-000 054 od 9. maja 2006. godine, i Presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj K-658/04 od 19. decembra 2005. godine.

2. Presudom Općinskog suda, broj K-658/04 od 19. decembra 2005. godine, apelant je zajedno sa A.H. oglašen krivim da je na način i u vrijeme navedeno u izreci presude u šumi „Mutna voda“ Vitez, počinio krivično djelo krađe iz člana 273. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dva mjeseca. Istom presudom apelant je zajedno sa A. H. obavezan da oštećenoj JP Šumarstvo Vitez naknade solidarno štetu u iznosu od 2.121,69 KM, te da sudu naknade paušalni iznos od po 30,00 KM .

3. U obrazloženju presude sud je naveo da je u cilju utvrđivanja činjeničnog stanja, proveo dokazni postupak uvidom u priloženu dokumentaciju, saslušao optužene koji su iznijeli svoju odbranu, kao i svjedoka S.B. koji je kritičnog dana obavljao posao šumara i zatekao optužene u vršenju krivičnog djela, te da je cjeneći svaki dokaz pojedinačno i zajedno sa ostalim dokazima, utvrdio da je apelant zajedno sa A.H. 26. aprila 2001. godine u šumi tzv. «Mutna voda» koja je pod upravom Javnog preduzeća «Šumarstvo Vitez» - Kruščica (u daljnjem tekstu: Šumarstvo), u namjeri sticanja protivpravne imovinske koristi uzeli i prisvojili 11. 03 m3 bukovog drveta, oštetivši Šumarstvo za 2.121, 69 KM. Također je utvrđeno da je apelant navedeno krivično djelo počinio na taj način što je kritičnog dana svojim kamionom za određenu naknadu prevezao predmetnu drvnu masu do kuće A.H. iako je znao da A.H. nema nikakvu dokumentaciju za odvoz drvne mase.

4. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu, zbog pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Kantonalno tužilaštvo Travnik (u daljem tekstu: Kantonalno tužilaštvo), je također izjavilo žalbu protiv navedene presude, odnosno djela presude koji se odnosi na kaznu, sa prijedlogom da se optuženima izrekne kazna u dužem trajanju.

5. Kantonalni sud je rješavajući o žalbi apelanta i Kantonalnog tužilaštva, donio Presudu, broj 006-0-Kž-06-000 054 od 9. maja 2006. godine, kojom je odbio žalbu apelanta kao neosnovanu. Žalbu Kantonalnog tužilaštva je uvažio i u pogledu odluke o kazni ožalbenu presudu preinačio, tako da je apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, a također i primijenio materijalno pravo kada je okrivljene oglasio krivim za krivično djelo krađe iz člana 273. stav 1. KZ. Obrazlažući razlog zbog kojih je uvažio žalbu Kantonalnog tužilaštva u odnosu na odluku o kazni, Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio, ne samo jačinu povrede zaštićenog dobra, već težinu i učestalost ove vrste krivičnog djela, kao i štetne posljedice koje su proizašle izvršenjem ovog djela, tj. da je prisvojena veća količina drvne mase od uobičajene, koja ima relativno veću vrijednost. Imajući u vidu navedeno kao i raniju osuđivanost apelanta u tri navrata zbog istovrsnih krivičnih djela, što ga svrstava u lica čiji je stepen krivične odgovornosti i društvene opasnosti veoma visok, Kantolani sud je donio odluku kojom je preinačio prvostepenu presudu i apelantu izrekao dužu kaznu zatvora. Također je naveo da kazna izrečena u prvostepenoj presudi nije bila adekvatna društvenoj opasnosti konkretno počinjenog krivičnog djela i ličnosti apelanta, zbog čega se takvom kaznom ne bi mogla postići svrha kažnjavanja.

6. Apelant navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant vidi u tome što smatra da su redovni sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primjenili procesno i materijalno pravo. Naime, navodeći tok postupka i tumačeći izjave saslušanih svjedoka na svoj način, apelant ističe da je pogrešano utvrđenje redovnih sudova da je on zajedno sa A.H. počinio krivično djelo krađe iz člana 272. stav 1. KZ FBiH, u vrijeme i na način kako je navedeno u osuđujućem djelu presude, navodeći da je tom prilikom samo vršio prevoz drvne mase za A.H. uz naknadu, čime se inače bavi i zarađuje za izdržavanje njegove tročlane porodice.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

8. Prilikom ispitivanju dopustivosti predmeta, Ustavni sud prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi odluku Evropskog suda, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Herecgovine zaštićenih prava.

10. Pored toga, Ustavni sud podsjeća na svoje ranije utvrđene stavove da nije njegov zadatak da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud, pored toga, nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je zadatak upravo redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).

11. U konkretnom slučaju apelant osporava utvrđeno činjenično stanje, primjenu materijalnog prava i sugeriše zaključke suprotne od onih za koje su se sudovi opredjelili. Međutim, apelant samo paušalno ukazuje na navodne povrede prava i ne nudi nijedan dokaz ili činjenicu iz kojih bi sa dovoljnom jasnoćom proizašao zaključak da su povrede prava koje navodi i stvarno moguće, pa stoga te povrede ne izgledaju vjerovatno. Naime, procjenu navoda iznesenih u apelaciji koji se odnose na utvrđeno činjenično stanje, primjenu materijalnih propisa i procjenu pojedinih dokaza, apelant je iznosio tokom prvostepenog i drugostepenog postupka i redovni sudovi su povodom tih navoda detaljno izvršili procjenu činjenica i dokaza i na osnovu te procjene primjenili materijalno pravo. Naime, nesporno je utvrđeno da je aplant svojim kamionom, za naknadu, prevezao spornu drvnu masu do kuće A.H. iako je znao da A.H. nema potrebnu dokumentaciju, te na taj način A.H. pribavio protivpravnu imovinsku korist, što prema članu 273. stav 1. KZ predstavlja krivično djelo krađe. Nasuprot osporenim odlukama redovnih sudova apelant osim paušalnih navoda i nezadovoljstva konačnim ishodom postupka ne nudi činjenice ili dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da su povrede prava na koje se poziva i stvarno moguće. Ustavni sud takođe smatra da nema dokaza da je na bilo koji način povrijeđeno pravo apelanta na pravično suđenje, time što je Kantonalni sud odbio kao neosnovane žalbene navode vezane za način na koji je prvostepeni sud utvrdio činjenice. Nadalje, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je već isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud.

12. Pored navedenog, nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi , pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-TiszazugiVízgazdálkodási Társulat). Ustavni sud zapaža da razlozi koje su naveli Općinski i Kantonalni sud zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje. Stoga je Ustavni sud zaključio da je apelacija u vezi sa ovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovana.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1794/06 (S. B.) | Sudska praksa | Aktio