Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-992/06 (S. Đ.)
Odluka donesena 14. 02. 2008.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Otpremnina
- Penzija
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-992/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 02. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. februara 2008. godine, u predmetu broj AP 992/06, rješavajući apelaciju Selima Đulića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Selima Đulića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu, broj Gž-244/05 od 4. januara 2006. godine, i Presude Općinskog suda u Livnu, broj P-399/04 od 7. oktobra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Selim Đulić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislavgrada, koga zastupa Tomislav Baković, advokat iz Tomislavgrada, podnio je, 3. aprila 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-244/05 od 4. januara 2006. godine, i Presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-399/04 od 7. oktobra 2005. godine.
2. «Duvanjsko polje» d.o.o. Tomislavgrad (u daljnjem tekstu: tuženi) donijelo je rješenje kojim je apelantu prestao radni odnos, radi odlaska u invalidsku mirovinu. Apelant je pokrenuo sudski postupak pred Općinskim sudom u Livnu protiv tuženog radi isplate otpremnine radi odlaska u mirovinu, naknade zbog nekorištenja godišnjeg odmora i regresa za nekorišteni godišnji odmor za 2004. godinu.
3. Općinski sud donio je Presudu, broj P-399/04 od 7. oktobra 2005. godine, kojim je odbio tužbeni zahtjev apelanta. U obrazloženju Presude sud je naveo da je svoj zahtjev apelant bazirao na odredbama čl. 2, 4, 5. i 60. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i uposlenika u oblasti poljoprivrede, prehrambene i duhanske industrije i vodoprivrede u Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 57/00, u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor). Sud je utvrdio da Zakon o radu u članu 100. propisuje pravo radnika na otpremninu u slučaju otkaza ugovora. Međutim, sud je zaključio da se u konkretnoj situaciji odredba člana 100. Zakona o radu ne može primjeniti, jer ne radi se o otkazu ugovora o radu od strane poslodavca već o prestanku radnog odnosa po sili zakona, zbog odlaska apelanta u mirovinu. Što se tiče regresa sud je utvrdio da je članom 45. Zakona o radu predviđeno pravo radnika na godišnji odmor, koje mu ne može biti uskraćeno, ali i da mu se ne može isplatiti naknada za nekorištenje godišnjeg odmora. Apelant nije ponudio dokaze da mu je tuženi uskratio pravo na korištenje godišnjeg odmora. S tim u vezi, sud je zaključio da apelantu ne pripada pravo na regres jer nije ni koristio godišnji odmor. Nadalje, sud je utvrdio da se Kolektivni ugovor ne može primjeniti, jer je članom 2. Kolektivnog ugovora propisano da se isti primjenjuje u privrednim društvima sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom, a sud je utvrdio da tuženi nije društvo sa većinskim državnim kapitalom.
4. Kantonalni sud donio je Presudu, broj Gž-244/05 od 4. januara 2006. godine, kojim je odbio žalbu apelanta i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju Presude je navedeno da je prvostepeni sud raspravio sve činjenice i dao valjane razloge za svoju odluku, koju je prihvatio i Kantonalni sud.
5. Apelant se žali da je ovakvim postupanje došlo do povrede njegovih prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 . Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija) na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije. Takođe, apelant se žali na diskriminatorne odredbe Kolektivnog ugovora, na koje je ukazivao i u toku postupka. Apelant je naglasio da je 8. septembra 2005. godine stupio na snagu Opšti kolektivni ugovor za područje Federacije Bosne i Hercegovine iz kojeg su izbačene ove odredbe. Takođe, apelant je ukazo na drugačije postupanje, odnosno odlučivanje, istog suda u sličnim predmetima.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Pored toga, Ustavni sud podsjeća na svoje ranije utvrđene stavove da nije njegov zadatak da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava , osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan preuzeti ulogu redovnih sudova u procjeni činjenica i dokaza, već je zadatak upravo redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
9. U konkretnom slučaju nezadovoljan presudama redovnih sudova, apelant osporava utvrđeno činjenično stanje, primjenu materijalnog prava i sugeriše zaključke suprotne od onih za koje se sud opredjelio. Shodno utvđenim činjenicama sudovi su zaključili da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan. Naime, iz detaljnog i iscrpnog obrazloženja sudova nedvosmisleno je da su o tužbenom zahtjevu apelanta odlučili primjenom odredbama člana 100. Zakona o radu, kojim je propisano da samo radniku kojem radni odnos prestaje otkazom ugovora o radu od strane poslodavca ima pravo na otpremninu u određenom iznosu za svaku navršenu godinu rada kod poslodavca. U predmetnom postupku nesporno je utvrđeno da je apelantu radni odnos prestao po sili zakona, zbog ispunjenja zakonskih uslova za odlazak u invalidsku penziju, a ne otkazom ugovora o radu od strane poslodavca. Ustavni sud takođe smatra da su sudovi dali valjane i uvjerljive razloge koji predstavljaju logičnu ocjenu svih dokaza na osnovu kojih su na utvrđeno činjenično stanje primjenili materijalne propise.
10. U vezi sa navodom apelanta da je sud pogrešno primjenio «diskriminirajuće» odredbe Kolektivnog ugovora koje se odnose na društva sa državnim, odnosno većinskom državnim kapitalom, Ustavni sud podsjeća da je u momentu kada je apelant tražio da mu se utvrdi pravo na otpremninu u skladu sa odredbama Kolektivnog ugovra isti nije bio primjenljiv na konkretni slučaj, jer je, u skladu sa relevantnom odredbom člana 2. Kolektivnog ugovora sud utvrdio da tuženi nije društvo sa većinskim državnim kapitalom, a što je zaključio uvidom u Rješenje Kantonalnog suda, broj U/I-312/00 od 1. augusta 2004. godine. Prema tome, Ustavni sud smatra da zaključak sudova da se odredbe Kolektivnog ugovora ne primjenjuju na konkretni slučaj nije rezultat proizvoljnosti.
11. Nasuprot izloženom, apelant ponavlja navode koje je iznio u toku prvostepenog i drugostepenog postupka i ne nudi dokaze i činjenice iz kojih bi se moglo zaključiti da su osporenim presudama povrede prava na koja se poziva vjerovatna i moguća. Ustavni sud nije pronašao ništa što bi u konkretnom slučaju ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta. Paušalnim navodima koji su zasnovani na nezadovoljstvu donesenim presudama, apelant po ocjeni Ustavnog suda, ni na koji način nije učinio vjerovatnim da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje.
12. Na osnovu izloženog Ustavni sud zaključuje da je apelacija u pogledu kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovana.
13. Apelant povredu prava na imovinu vidi u činjenici da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primjenili materijalno pravo. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).
14. Apelant kršenje prava na imovinu nije posebno obrazložio, niti se konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na navodima o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, Ustavni sud je razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, niti je očigledno da je osporenim presudama apelantu njegova imovina oduzeta ili da mu je na bilo koji način ograničeno pravo na uživanje te imovine.
15. U vezi sa navodima apelanta da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek, Ustavnisud zapaža da apelant samo paušalno navodi povredu tog prava, te da u toku redovnog postupka predsudom, pa ni uz apelaciju nije dostavio niti jedan dokaz koji bi mogao, prima facie, učiniti mogućimnavode o kršenju tog prava. Naime, apelant je podnošenjem tužbe ostvario pravo da se pred sudom pune jurisdikcije u prvom i drugom stepenu raspravlja o njegovom tužbenom zahtjevu. Na osnovu toga, Ustavni sud smatra da su ovi navodi apelanta (prima facie) neosnovani, jer predočene činjenicekonkretnog predmeta i odbijanje tužbenog zahtjeva ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek, zaštićen članom 13. Evropske konvencije.
16. U vezi sa apelantovim navodima o diskriminaciji, Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član
14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije. Ustavni sud, također, podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979., serija A, broj 31, stav 32. i 33). Stoga je potrebno ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama.
17. Ustavni sud zapaža da se apelant žali da je u sličnoj situaciju u drugoom predmetu sud postupao drugačije. Premda se apelant u apelaciji poziva na rješenje Kantonalnog suda u Livnu, kojim je u sličnoj situaciji ukinuta prvostepena presuda u kojoj je odlučeno isto kao u predmetu apelanta, isto ne ukazuje na diskriminaciju apelanta po bilo kojoj osnovi, pogotovo kada se ima u vidu činjenica da je postupak na koji se apelant poziva nije pravosnažno završen i otvoreno je pitanje da li će tužitelj u toj parnici ostvariti ili ne pravo koje je predmet tužbenog zahtjeva i apelanta, o kojem je riješeno osporenim presudama. Ustavni sud zaključuje da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su njegovi navodi o kršenju ovog prava očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović