Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1324/06 (D. P.)
Odluka donesena 14. 02. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član porodičnog domaćinstva
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1324/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 02. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. februara 2008. godine, u predmetu broj AP 1324/06, rješavajući apelaciju Denisa Primorca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Denisa Primorca podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-589/05 od 2. februara 2006. godine, Rješenja Kantonalnog suda Mostar, broj Gž-997/04 od 3. marta 2005. godine, i Rješenja Općinskog suda Mostar, broj P-5/03-I od 23. jula 2004. godine , u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, članom II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i članom II/4 Ustava Bosne i Herecgovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Denisa Primorca podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-589/05 od 2. februara 2006. godine, Rješenja Kantonalnog suda Mostar, broj Gž-997/04 od 3. marta 2005. godine, i Rješenja Općinskog suda Mostar, broj P-5/03-I od 23. jula 2004. godine , u odnosu na član II/3.k) Ustav Bosne i Hercegovine i član 1. Protokolabroj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Denis Primorac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, koga zastupa Zlatan Dizdar, advokat iz Mostara, podnio je, 4. maja 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-589/05 od 2. februara 2006. godine, Rješenja Kantonalnog suda Mostar, broj Gž-997/04 od 3. marta 2005. godine, i Rješenja Općinskog suda Mostar, broj P_5/03-I od 23. jula 2004. godine.
2. Apelant je pokrenuo sudski postupak pred Općinskim sudom Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud) tužbom protiv Makra Pece (u daljnjem tekstu: tuženi), u kojoj je tražio da sud utvrdi da je apelant temeljem ugovora o doživotnom izdržavanju zaključenim sa Katom Primorac (baka apelanta) postao jedini i isključivi nosilac stanarskog prava na stanu koji se nalazi u Mostaru, Ulica Splitska broj 76, te da je tuženi dužan priznati ovo pravo, predati u posjed i vlasništvo predmetni stan slobodan od osoba i stvari u roku od 15 dana od dana prijema presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. Općinski sud je donio Rješenje, broj P-5/03-I od 23. jula 2004. godine, kojim se oglasio nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari, ukinuo sve provedene radnje u postupku i odbacio tužbu apelanta, uz obavezu apelanta da tuženom naknadi troškove parničnog postupka. U obrazloženju rješenja Općinski sud navodi da je članom 10. Zakona o stambenim odnosima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 11/98 i 19/99) propisano da sporove u stambenim odnosima rješava nadležni sud, a općinski organ uprave nadležan za stambene poslove kada je to određeno ovim zakonom. Sud navodi da je za prenos stanarskog prava sa umrle nositeljice stanarskog prava na člana domaćinstva nadležan da odlučuje organ uprave, te da se apelant trebao obratiti vlasniku stana da mu da saglasnost za prenos stanarskog prava u skladu sa članom 28. Zakona o stambenim odnosima, odnosno u slučaju odbijanja vlasnika apelant je mogao da se obrati stambenom organu sa zahtjevom za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana. Dalje se navodi da se u konkretnom slučaju radi o situaciji koja je regulisana članom 28. a u vezi sa članom 21. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, te da je apelant mogao u skladu sa članom 22. stav 2. navedenog zakona pokrenuti vanparnični postupak radi određivanja nositelja stanarskog prava. Na kraju, sud navodi da su cijenjeni i ostali navodi apelanta vezani za postupak i valjanost ugovora o korištenju i zaključenog ugovora o kupoprodaji predmetnog stana od strane tuženog, gdje je sud našao da su isti bez utjecaja na donošenje odluke.
4. Odlučujući o žalbi apelanta Kantonalni sud je donio Rješenje, broj Gž-997/04 od 3. marta 2005. godine, kojim je odbio žalbu apelanta kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju Rješenja Kantonalni sud navodi da je prvostepeni sud pravilno postupio primjenivši odredbe čl. 10. i 22. stav 2. i člana 28. Zakona o stambenim odnosima. Kantonalni sud dalje navodi da su neosnovani navodi u žalbi apelanta da je temeljem zaključenog ugovora o doživotnom izdržavanju postao vlasnik stana, jer je prvo trebao steći svojstvo nosioca stanarskog prava, na temelju ugovora o korištenju stana, i sklopiti ugovor o otkupu stana. Sud na kraju navodi da, kod činjenice da je tuženi već otkupio predmetni stan, apelant u slučaju postojanja pravnog interesa može u novoj parnici zahtjevati poništenje kupoprodajnog ugovora.
5. Protiv rješenja Kantonalnog suda, broj Gž-997/04 od 3. marta 2005. godine, apelant je izjavio reviziju. Vrhovni sud je Rješenjem, broj Rev-589/05 od 2. februara 2006. godine, odbio reviziju. U obrazloženju Rješenja Vrhovni sud navodi da je odbio reviziju apelanta i potvrdio drugostepeno rješenje jer su posljedice iste za stranku. Međutim, za razliku od nižestepenih sudova Vrhovni sud je istakao da jeste u nadležnosti suda da raspravlja o postavljenom tužbenom zahtjevu apelanta. Međutim, na osnovu činjenica iznijetih u tužbi Vrhovni sud je našao da je zahtjev neosnovan. Naime, sud je utvrdio, a to nije ni sporno među stranama, da apelant nije koristio stan kao član porodičnog domaćinstva, nije živio u ekonomskoj zajednici više od deset godina sa bakom, niti je uselio u stan po osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju i koristio ga sa bakom više od pet godina, a u skladu sa članom 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima. Nadalje, sud je istakao da je apelant u tužbi naveo da je njegova baka prije smrti živjela sama. Sud je takođe utvrdio da navod apelanta da tuženi nezakonito koristi stan nije relevantan za ovaj predmet, već eventualno može biti predmet rasprave između tuženog i vlasnika stana. Vrhovni sud na kraju ističe da je nebitna okolnost što je ugovor o doživotnom izdržavanju nasljedno pravni ugovor, jer se stanarsko pravo stiče prema propisima Zakona o stambenim odnosima, a ne nesljeđuje se po Zakonu o nasljeđivanju. Vrhovni sud je odbio reviziju pozivajući se na odredbe člana 248. u vezi sa članom 254. stav 4. Zakona o parničnom postupku.
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u dalnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stava 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
8. Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;» a)Pravo na pravično suđenje
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li su sudovi pravilno odlučili kada su odbacili apelantov tužbeni zahtjev zbog nenadležnosti za postupanje, odnosno da li je Vrhovni sud pravilno postupio kada je našao da je apelantov zahtjev neosnovan. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je prvostepenim rješenjem utvrđeno da je za prenos stanarskog prava sa umrle nositeljice stanarskog prava na člana domaćinstva nadležan da odlučuje organ uprave, te da se apelant trebao obratiti vlasniku stana u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima. Kantonalni sud je svojim rješenjem odbio žalbu apelanta i potvrdio prvostepeno rješenje navodeći da je prvostepeni sud pravilno primjenio odredbe Zakona o stambenim odnosima, te s obzirom da je predmetni stan otkupljen od strane tuženog, apelant može u novoj parnici zahtjevati poništenje zaključenog ugovora. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud odbio reviziju apelanta i potvrdio nižestepena rješenja, iako je utvrdio da je u nadležnosti suda da raspravlja o tužbenom zahtjevu apelanta, obrazlažući to činjenicom da su posljedice za stranke iste. U svom obrazloženju Vrhovni sud navodi, da je tužbeni zahtjev apelanta neosnovan imajući u vidu odredbu člana 6. Zakona o stambenim odnosima. Na kraju, Vrhovni sud je istakao da se stanarsko pravo stiče prema propisima Zakona o stambenim odnosima, a ne nasljeđuje se po Zakonu o nasljeđivanju. Vrhovni sud je istakao, a apelant to ne osporava, da apelant nije živio sa nosiocem stanarskog prava, tj. svojom bakom, vać je, kako je naveo u tužbi, ista prije smrti živjela sama, pa prema tome ne ispunjava uslove predviđene zakonom. Takođe, sud je jasno istakao da ukoliko tuženi nezakonito koristi stan, kao tvrdi apelant, ta činjenica u konkretnom predmetu nije od uticaja za rješavanje apelantovog zahtjeva.
12. Na osnovu izloženog, Ustavni sud ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazali da je relevantni zakon proizvoljno primijenjen, jer je Vrhovni sud rješavajući o reviziji utvrdio da sud jeste nadležan da raspravlja o zahtjevu apelanta, ali je njegov zahtjev neosnovan. Vrhovni sud je dao jasno obrazloženje zašto odbija zahtjev apelanta, kao i objasnio da su nižestepeni sudovi postupili pogrešno kada su se oglasili nenadležnim, ali pošto su pravne posljedice za stranku iste (tj. pošto je zahtjev apelanta neosnovan) Vrhovni sud je potvrdio drugostepeno rješenje i reviziju odbio, pri tome uzimajući u obzir i obrazlažući svoja postupanja i odluku u kontekstu navedenih prigovora apelanta. S obzirom na utvrđenje Ustavnog suda o nepostojanju proizvoljnosti primjene prava od strane Vrhovnog suda, Ustavni sud pored toga konstatuje da nezadovoljstvo apelanta osporenim rješenjem ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Također, apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), a Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
13. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.b)Pravo na imovinu
14. Apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pojam „imovina“ podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi odluku Ustavnog suda, broj U-14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, broj 33/01). Pravo na imovinu na koje se poziva apelant bi se moglo primijeniti na njegov slučaj, ako bi se sporni stan mogao smatrati imovinom u skladu sa kriterijima Evropske konvencije. U skladu sa svojom sudskom praksom, Ustavni sud podsjeća da stanarsko pravo predstavlja sui generis vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U-8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, broj 24/99). Stanarsko pravo obuhvata, između ostalog, i pravo članova porodičnog domaćinstva na stjecanje stanarskog prava nakon smrti nosioca stanarskog prava, te pravo na kupovinu stana u skladu sa relevantnim propisima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U-6/98 od 24. septembra 1999. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, broj 20/99) Međutim, navedeni članovi Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije primjenjivi su samo na postupke koji imaju za predmet spora imovinu, a ne postupke u kojima apelant nastoji sebi osigurati pravo na sticanje imovine. U konkretnom slučaju, predmet spora pred redovnim sudovima je mogućnost sticanja stanarskog prava na temelju zaključenog ugovora o doživotnom izdržavanju koji je zaključen između apelanta i njegove bake, dakle buduća imovina. Stoga, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o pravu zaštićenom Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, te da se ne može primijeniti član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao ni član 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, iz čega proizilazi zaključak da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
c) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku
15. Ustavni sud dalje, smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Ovo osobito imajući u vidu da apelant osim paušalnog pozivanja na povredu ovog prava, Ustavnom sudu nije dostavio bilo kakve dokaze koji bi ukazivali da je povreda ovog prava moguća odnosno da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, te Ustavni sud konstatuje da su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.d)Pravo na nediskriminaciju
16. Apelant se žali da je pivrijeđeno njegovo pravo da ne bude diskriminisan. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjimakoja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije. Ustavni sud, također, podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979., serija A, broj 31, stav 32. i 33). Stoga je potrebno ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama.
17. U konkretnom slučaju, međutim, apelant u pogledu prava na nediskriminaciju nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna. Stoga Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su njegovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. e)Ostali navodi
18. Apelant se, također, žali da je osporenim rješenjem povrijeđeno i njegovo pravo život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije i pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, a njegovi navodi o kršenju navedenih prava zasnivaju se na tvrdnjama o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava i posljedica su nezadovoljstva apelanta osporenim odlukama. Prema tome, navodi apelanata kao i predočene činjenice su očigledno (prima facie) neosnovani jer ne pokreću pitanja iz navedenih članova Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konevncije. Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju navedenih prava očigledno (prima facie) neosnovani.
19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.