Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3408/07 (A. S.)
Odluka donesena 14. 02. 2008.
- Pritvor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3408/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 02. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. februara 2008. godine, u predmetu broj AP 3408/07, rješavajući apelaciju Aide Selmanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Aide Selmanović podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-
KŽ-07-000 377, od 10. decembra 2007. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-KV-07-00 1687 (065-0-KPP-07-000 923) od 30. novembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Aida Selmanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Emir Kapidžić, podnijela je 18. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-KŽ-07-000 377, od 10. decembra 2007. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-KV-07-00 1687 (065-0-KPP-07-000 923) od 30. novembra 2007. godine. Apelantica je, također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje rješenja.
2. Općinski sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) donio je rješenje broj 065-0-KV-
07-00 1687 (065-0-KPP-07-000 923), od 30. novembra 2007. godine kojim je apelantici produžio pritvor, tako da će isti trajati još mjesec dana, a najduže do 30. decembra 2007. godine, ili do nove odluke suda. U obrazloženju rješenja sud je naveo da je analizirajući prijedlog tužioca o produženja pritvora, te nakon uvida u spis, vijeće našlo osnova da pritvor produži, zbog osnova iz člana 146. stav 1. tačka d) Zakona o krivičnom postupku, kojim je utvrđeno da se pritvor može odrediti ukoliko se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža, a usljed načina učinjenja i posljedica određivanje pritvora je neophodno za sigurnost građana ili imovine. Nadalje, sud je istakao da su apelantica i njen suprug osumnjičeni za izvršenje krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga, za koje je propisana kazna zatvora do deset godina, u njihovoj kući je pronađen heroin, folija za prepakivanje, precizna digitalna vaga za mjerenje i 17.600 KM, a oboje su nezaposleni, te je sud zaključio da novac potiče iz prodaje droge. Obzirom da je ova vrsta kriminaliteta u porastu, sa teškim posljedicama za društvo i za pojedinca, te da su mlađa lica konzumenti, sud je našao da činjenice i okolnosti ukazuju da usljed težine krivičnog djela, načina izvršenja i posljedica, određivanje pritvora je neophodno za sigurnost građana, kao i u cilju sprečavanja daljnih posljedica.
3. Kantonalni sud je, rješavajući po žalbi apelantice donio Rješenje broj 009-0-KŽ-07-000 377, od 10. decembra 2007. godine, kojim je žalbu odbio i prvostepeno rješenje o određivanju pritvora potvrdio. U obrazloženju Rješenja sud je utvrdio da, obzirom o kakvom se djelu radi, postoji mogućnost da bi puštanjem na slobodu osumnjičeni nastavili sa opasnim djelovanjem, te da je prvostepeni sud sasvim ispravno produžio pritvor radi sigurnosti građana.
4. Apelantica se žali da je sud paušalno utvrdio postojanje osnova za određivanje prutvora, te nije dao razloge i objašnjenje za svoje određivanje pritvora, čime je povrijeđeno njeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica se žali da je majka troje malodobne djece, koja su njenim pritvaranjem ostala nezbrinuta, jer je i njen suprug u pritvoru. Prema navodima apelantice ovakvim odlukama suda, koja su dovela do razdvajanja nje i njene djece i ostavljanja djece bez roditelja povrijeđeno je apelanticino pravo iz člana 8. Evropske konvencije, kao i povrede prava djece iz Konvencije o pravima djeteta. Apelatica smatra da je obaveza suda bila da se brine i o pravima njene djece, te da je sud obavezan prilikom odlučivanja da primjenjuje sve relevantne propise, a ne samo Zakon o krivičnom postupku. Apelantica traži naknadu za pretrpljenu štetu znog nezakonitog pritvaranja, kao i naknadu za troškove advokata.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
Pravo na slobodu i sigurnost ličnosti
6. Prilikom ispitivanja dopustivosti predmeta, Ustavni sud prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi odluku Evropskog suda, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U konkretnom slučaju, apelantica je osoba lišena slobode i nalazi se u pritvoru na temelju odluke suda i poziva se na kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. U više svojih odluka Ustavni sud je posebno naglasio da pravo na slobodu ličnosti spada u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da standardi njegove zaštite garantuju da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode cijeni se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtijeva Zakona o krivičnom postupku, koji je primijenjen u konkretnom slučaju, koji uz to mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.
8. Ustavni sud konstatuje da je pritvor apelantice određen u smislu odredbe člana 146. stav 1. tačka d) Zakona o krivičnom postupku, kojom je propisano da ukoliko postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo pritvor se može odrediti ako je u pitanju krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, a usljed načina izvršenja ili posljedica krivičnog djela određivanje pritvora je neophodno za sigurnost građana ili imovine. U postupku određivanja pritvora apelantici utvrđeno je da su ispunjena oba kumulativna elementa potrebna za primjenu navedenog pritvorskog osnova. Naime, utvrđeno je da je apelantica osumnjičena za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora do deset godina, te je utvrđeno da uzimajući u obzir način i okolnosti koje su pratile izvršenje djela, kao i pronađeni dokazi u kući apelantice i njenog supruga ukazuju da bi puštanjem na slobodu moglo doći do nastavka izvršenja krivičnog djela i štetnih posljedica za društvo. Ustavni sud konstatuje da su u odlukama sudovi dali detaljna i jasna obrazloženja za određivanje pritvora apelantici. Iz navedenog proizilazi da se u konkretnom slučaju radi o „zakonitom lišavanju slobode po rješenju nadležnog suda“ kako to propisuje član 5. stav 1.c) Evropske konvencije. To znači da u lišavanju slobode apelantice nije bilo proizvoljnosti, jer je lišena slobode na osnovu odredbe člana 146. stav 1. tač. d) ZKP, na način da je pritvor određen Rješenjem Općinskog suda, zatim produžen po prijedlogu tužilaštva. Apelantica osporava Rješenje Općinskog suda, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda, kojim je pritvor produžen za još jedan mjesec, na osnovu odredbe člana 146. stav 1. tačka d) ZKP, tako da isti može trajati najduže do 30. decembra 2007. godine. U odnosu na pitanje opravdanosti produženja pritvora, Ustavni sud nalazi da je Evropski sud za ljudska prava u presudi W. protiv Švajcarske od 26. januara 1993. godine izrazio pravno stanovište prema kojem je opravdanost produženja pritvora ovisna o okolnostima konkretnog slučaja, koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, unatoč prezumpciji nevinosti, preteže nad načelom poštivanja slobode pojedinca. Ustavni sud konstatuje da su sudovi dali detaljne i jasne razloge zbog čega se pritvor apelantici produžava, nalazeći da u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje upućuju na postojanje važnog i značajnog općeg interesa koji po mišljenju Ustavnog suda preteže nad načelom poštivanja prava na slobodu pojedinca.
9. Na osnovu navedenog, Ustavni sud nalazi da su pritvor apelantici odredili i produžili organi sudske vlasti, u skladu sa relevatnim odredbama ZKP. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je osnovanost produženja pritvora zakonito ispitana, te su sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali jasne i iscrpne razloge za produženje pritvora. Iz navedenog proizilazi da se u konkretnom slučaju radi o „zakonitom lišavanju slobode po rješenju nadležnog suda“ kako to propisuje član 5. stav 1.c) Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud konstatuje da je pritvor apelantici određen u skladu sa standardima sadržanim u članu 5. Evropske Konvencije.
10. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koji se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje ustavnog prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c) Evropske konvencije, da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje, te Ustavni sud smatra da su navodi apelanta u tom dijelu očigledno (prima facie) neosnovani.
Pravo na porodični život
11. Apelantica se žali da je usljed odluka suda kojim je produžen njen pritvor odvojena od svoje djece i da joj je povrijeđeno pravo na poridičan život. Ustavni sud primjećuje da je pritvaranje, odnosno lišavanje slobode jedna od najtežih sankcija koja pogađa pojedinca sa, između ostalog, posljedicom da je fizički odvojen od svoje porodice. Međutim, zatvaranje, odnosno pritvaranje određenog lica ukoliko je zakonito i opravdano ne predstavlja miješanje u pravo na poštivanje porodičnog života. Imajući u vidu zaključak u vezi sa članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c) Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da navodi apelantice u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije su očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelanticinog prijedloga za donošenje privremene mjere.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović