Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-927/06 (M. K.)

Odluka donesena 14. 02. 2008.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Tužba
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-927/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 02. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. februara 2008. godine, u predmetu broj AP 927/06, rješavajući apelaciju Mensura Kikića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mensura Kikića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju, broj Gž-93/05 od 6. marta 2006. godine, i Presude Osnovnog suda u Doboju, broj P-

255/01 od 17. decembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mensur Kikić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, koga zastupa Zijad Mehmedagić, advokat iz Doboja, podnio je, 24. marta 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-93/05 od 6. marta 2006. godine, i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P.255/01, od 17. decembra 2004. godine.

2. Apelant je pred Osnovnim sudom u Doboju podnio tužbu protiv Teniskog kluba „Doboj“ (u daljnjem tekstu: tuženi), radi utvrđivanja prava vlasništva na poslovnom prostoru. Apelant je tražio u tužbi da sud utvrdi da je na osnovu ugovora o zajedničkom ulaganju koji je zaključio sa tuženim, 14. februara 1992. godine, postao vlasnik poslovnog prostora u Doboju, veličine 29,42 m², te da tuženi trpi da se apelant na osnovu presude upiše kao vlasnik i posjednik u zemljišnim knjigama.

3. Osnovni sud je donio Presudu, broj P-255/01 od 17. decembra 2004. godine, kojom je odbio tužbeni zahtjev apelanta u cjelosti i naložio mu da tuženom plati troškove postupka. U obrazloženju presude nakon provedenog postupka sud je utvrdio da su apelant i tuženi zaključili ugovor o zajedničkom ulaganju, koji je u sebi sadržavao i odredbe ugovora o kupoprodaji, jer su se strane dogovorile da poslije određenog vremena i ispunjenja određenih uslova tuženi preda apelantu svoj dio u vlasništvo. Međutim, sud je utvrdio da ugovor nije ovjeren pred sudom, kao i da nisu ispunjeni uslovi predviđeni ugovorom, pogotovo od strane apelanta. Sud se pozvao na odredbe Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima u vezi sa formom, koja ugovoru nedostaje i na Zakon o obligacionim odnosima, jer apelant nije izvršio svoju obavezu iz ugovora na koji se poziva, kako u smislu zajedničkog ulaganja, tako i u pogledu ispunjenja drugih uslova za sticanje prava vlasništva, i odbio zahtjev apelanta.

4. Rješavajući o žalbi apelanta Okružni sud je donio Presudu, broj Gž-93/05 od 6. marta 2006. godine, kojom je odbio žalbu i prvostepenu presudu potvrdio. Okružni sud smatra da je prvostepeni sud potpuno utvrdio sve sporne pravno relevantne činjenice i da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenio materijalno pravo.

5. Apelant se žali da je navedenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant navodi da su redovni sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i primjenili materijalno pravo, jer je on prije početka rata izvršio u potpunosti svoje obaveze iz ugovora, te da je bio u posjedu objekta do momanta kada je napustio Doboj.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li suispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda . U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presudaod 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja

2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr -Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

8. Apelant, u suštini, smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Međutim, prema praksi

Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudovau pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud konstatuje da su redovni sudovi proveli parnični postupak , izveli predložene dokaze i primijenili vežeće materijalno-pravne propise te, shodno odredbama Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima i Zakona o obligacionim odnosima ustanovili da nepostoje razlozi da se udovolji postavljenom tužbenom zahtjevu apelanta, te da ugovoru na koji se poziva apelant nedostaje potrebna zakonska forma, kao i da apelant nije ispunio svoje obaveze iz ugovora. U vezi s tim navodima, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava i navlastitu jurisprudenciju, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. S druge strane, zadatak Ustavnog suda je da ocijeni da li postupak u cjelini, uključujući i način na koji su prikupljeni dokazi i jedne i druge strane u postupku, zadovoljava zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije.

10. Ustavni sud je, također, u svojim brojnim odlukama naglasio da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.). Imajući ovo u vidu, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta neosnovani i nepotkrijepljeni, jer Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazivali da je ocjena dokaza i primjena prava od strane redovnih sudova u konkretnom slučaju bila očigledno proizvoljna, niti da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata u smislu prava na pravičan postupak.

11. Također, utvrđeno činjenično stanje, kao i primjena materijalnog prava, bila je predmetom apelantove žalbe protiv prvostepene odluke, pa je Okružni sud ove prigovore ocijenio neosnovanim i prihvatio kao pravilne razloge prvostepene presude. Naime, Okružni sud je zaključio da razlozi koji su navedeni u prvostepenoj presudi imaju uporište u pravilnom utvrđenju odlučnih činjenica i primijenjenom materijalnom pravu, pozivajući se pri tome na relevantne zakonske odredbe i zaključujući da je ugovor na koji se apelant poziva, kao osnov za sticanje prava vlasništva, ima nedostatke koji ga čine ništavim, jer je zaključen protivno prinudnim propisima i dobrim običajima. Ustavni sud smatra da su i Osnovni i Okružni sud za svoje odluke dali jasne razloge i obrazloženja, te da u osporenim odlukama nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u odlučivanju.

12. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o povredi njegovog prava na pravično suđenje očigledno neosnovani, te da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, budući da ništa ne ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, te da nije uočljivo ništa što bi predstavljalo naznaku povreda apelantovog prava na pravično suđenje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U vezi sa navodima apelanta da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud zapaža da apelant samo paušalno navodi povredu tog prava, te da uz apelaciju nije dostavio niti jedan dokaz koji bi mogao, prima facie, učiniti mogućim navode o kršenju tog prava. Naime, apelant je podnošenjem tužbe, kao i žalbe ostvario pravo da se pred sudom pune jurisdikcije u prvom i drugom stepenu raspravlja o njenom tužbenom zahtjevu. Na osnovu toga, Ustavni sud smatra da su ovi navodi apelanta (prima facie) neosnovani, jer predočene činjenice konkretnog predmeta i neudovoljavanje apelantovom zahtjevu, kao i odbijenje žalbe ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek, zaštićen članom 13. Evropske konvencije.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-927/06 (M. K.) | Sudska praksa | Aktio