Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2288/06 (D. i E. D.)
Odluka donesena 14. 02. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2288/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 02. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. februara 2008. godine, u predmetu broj AP 2288/06, rješavajući apelaciju Džemala i Emira Duranovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Džemala i Emira Duranovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-385/05 od 30. maja 2006. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj Gž.498/04 od 30. septembra 2004. godine i presuda Općinskog suda u Konjicu, broj P.467/03 od 8. aprila 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Džemal i Emir Duranović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Konjica, koje zastupa Hamo Masleša, advokat iz Konjica, podnijeli su 27. jula 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-385/05 od 30. maja 2006. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž.498/04 od 30. septembra 2004. godine i presuda Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P.467/03 od 8. aprila 2004. godine.
2. Apelanti su protiv tuženog I.S. iz Konjica (u daljnjem tekstu: tuženi) podnijeli Općinskom sudu tužbu radi isplate iznosa od 13.500 KM koji su apelanti navodno dali tuženom radi dogradnje poslovnog objekta koji se nalazi u Konjicu u Ul. Braće Belše broj 4. (u daljnjem tekstu: sporni objekat). Prema navodima u tužbi apelanti su sa tuženim zaključili usmeni dogovor 1991. godine u vezi sa proširenjem poslovnog prostora koji su apelanti još od ranije koristili kao trgovinsku radnju koja je bila vlasništvo tuženog. Apelanti i tuženi su se dogovorili da se sporni objekat proširi tako da novčana sredstva za dogradnju daju apelanti a da tuženi pribavi potrebnu dokumentaciju za proširenje, nabavi materijal za izradu po vlastitom izboru, te angažuje i nadgleda radnike oko izvođenja radova. Nadalje je dogovoreno da tuženi po nabavljanju materijala apelantima ispostavi fakture na temelju kojih bi oni izvršili isplate, te je na taj način tuženi navodno primio iznos od 13.500 konvertibilnih maraka (KM) (u daljnjem tekstu: sporni iznos). Također, u tužbi je navedeno da je dogovoreno da se navedeni iznos kompenzira sa zakupninom koju bi apelanti plaćali za cjelokupan prostor koji bi nastao dogradnjom uz prostor koji već koriste, a po izgradnji bi prostor postao vlasništvo tuženog.
3. Općinski sud je presudom, broj P.467/03 od 8. aprila 2004. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž.498/04 od 30. septembra 2004. godine, djelomično usvojio tužbeni zahtjev apelanata i obavezao je tuženog da apelantima isplati iznos od 1200 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Apelanti su odbijeni sa viškom tužbenog zahtjeva. U obrazloženju presude je navedeno da je u postupku nesporno utvrđeno da su apelanti i tuženi zaključili usmeni dogovor o proširenju spornog objekta na način kako je to navedeno u tužbi apelanata, i da je nesporno među stranaka bilo da je tuženi za izlijevanje betonske ploče i ugradnju infrastrukture u ploču utrošio 1200 KM koje je dobio od apelanata. Međutim, kako je navedeno u obrazloženju, apelanti nisu u postupku dokazali da su tuženom za kupljeni materijal ukupno isplatili sporni iznos. Navedeno je da sporni iznos jedino spomenuo u svom iskazu jedan od apelanata koji je naveo da je iznos dao tuženom » u dva tri navrata, ističući da je to evidentirao u svesku ali da te sveske nema, te da mu tuženi nije davao fakture za nabavljenu robu..», ali da je u svom drugom iskazu tvrdio da mu je tuženi donosio fakture na temelju kojih mu je davao novac za nabavljenu robu. Zaključeno je da apelanti nisu priložili nikakav dokaz da su tuženom dali iznos novca koji potražuju tužbom. Nadalje je utvrđeno da je tuženi nabavljao i plaćao građevinski materijal koji mu usred više sile (zbog rata) nikada nije dostavljen niti isporučen, da su dio otuđila treća lica ili je uništen zbog ratnih djelovanja, a da je tuženi postupao savjesno i sa pažnjom dobrog domaćina te da ne može snositi odgovornost za nastale događaje i prouzrokovane posljedice. Apelanti su u postupku tvrdili da je tuženi trebao preuzeti rizik za propali građevinski materijal, ali redovni sudovi su zaključili da se radi o neosnovanom navodu jer ničim nije dokazano da je bilo dogovora oko snošenja rizika. Tužbeni zahtjev je odbijen na osnovu člana 137. Zakona o obligacionim odnosima u kojem je propisano da kada je ispunjenje obaveze jedne strane u dvostranom ugovoru postalo nemoguće zbog događaja za koji nije odgovorna ni jedna ni druga strana gasi se obaveza druge strane, kao i primjenom člana 354. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima u kojem je propisano da obaveza prestaje kada njeno ispunjenje postaje nemoguće usljed okolnosti zbog kojih ugovorna strana ne odgovara. Apelanti su protiv drugostepene presude izjavili reviziju Vrhovnom sudu. Apelanti su u reviziji, između ostalog, naveli da je tuženi priznao prijem spornog oznosa u drugom parničnom postupku koji je takođe vođen pred Općinskim sudom (P-527/99) i to po tužbi tuženog protiv apelanata za isplatu zakupnine spornog objekta a da to revodni sudovi nisu uzeli u obzir u predmetnom postupku.
4. Vrhovni sud je rješenjem, broj Rev-385/05 od 30. maja 2006. godine, odbio reviziju apelanata. Vrhovni sud je zaključio da su pravilno nižestepeni sudovi utvrdili činjenice i primjenili materijalno pravo, a da je s obzirom na utvrđeno činjenično stanje unižestepenim postupcima ne stoji navod apelanata o tome da je tuženi priznao primjen spornog iznosa.
5. Apelanti su naveli da je došlo do povrede njihovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Navodi o povredi ovih prava odnose se na navodno pogrešno utvrđeno činjenično stanje, konkretno u odnosu na utvrđenje da je tuženi primio sporni iznos novca od apelanata o čemu navodno postoji dokaz koji nije uzet u obzir i to izjava tuženog i njegove majke koja je data u drugom parničnom postupku, a nalazi se u spisu P-
527/99.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da lije postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine). U tom cilju Ustavni sud je utvrdio da su redovni sudovi proveli odgovarajući dokazni postupak i utvrdili relevantne činjenice u praničnom postupku po atužbi apelanata. Na tako utvrđeno činjenično stanje redovni sudovi su primijenili važeće materijalno-pravne propise i dali obrazloženja svojih odluka. Redovni sudovi su dali odgovor i na apelantov navod, koji je ponovljen u apelaciji, o postojanju dokaza da je tuženi primio sporni iznos novca. Obrazloženo je da je nikakvi dokazi o tome da je tuženi primio sporni iznos, nego da je to jedino navodio u svom iskazu jedan od apelanata. O apelantovim navodima su se, dakle, izjasnili redovni sudovi u tri instance i dali obrazloženja svojih odluka koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U suštini apelanti su nezadovoljni osporenim odlukama, a njihovo nezadovoljstvo ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezisa zaštićenim ustavnim pravima, a apelanti ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-TiszazugiVízgazdálkodási Társulat). U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisiproizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
9. Apelanti su, također, naveli da je osporenim odlukama povrijeđeno i njihovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, i navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, Ustavni sud je razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine te su i ovi navodi apelanta očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović