Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1277/05 (H.Č.)
Odluka donesena 14. 02. 2008.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1277/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 02. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. februara 2008. godine, u predmetu broj AP-1277/05, rješavajući apelaciju H.Č., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija H.Č. podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici, broj GŽ-1062/04 od 3. marta 2005. godine i presude Općinskog suda u Visokom, broj P-197/02 od 7. augusta 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. H.Č. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ranka Baškarad, advokatica iz Zenice, podnio je 7. juna 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj GŽ-1962/04 od 3. marta 2005. godine i presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-197/02 od 7. augusta 2003. godine. Apelant je, takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, koji je Ustavni sud odlukom, broj AP 1277/05 od 8. juna 2005. godine, odbio kao neosnovan.
2. Ustavni sud je na sjednici održanoj 27. juna 2006. godine odbacio kao nedopuštenu apelantovu apelaciju podnesenu protiv presude Kantonalnog suda, broj GŽ-1962/04 od 3. marta 2005. godine i presude Općinskog suda, broj P-197/02 od 7. augusta 2003. godine, zato što je preuranjena, s obzirom da u vrijeme podnošenja apelacije, postupak po reviziji pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) nije bio okončan.
3. Apelant je 21. novembra 2006. godine podnio novu apelaciju koju je Ustavni sud registrovao kao zahtjev za preispitivanje odluke Ustavnog suda od 27. juna 2006. godine u kojoj je osporio i rješenje Vrhovnog suda, broj Rev-704/05 od 17. augusta 2006. godine, doneseno u međuvremenu, kojim je njegova revizija odbačena kao nedopuštena. Ustavni sud je ovu apelaciju registrovao kao zahtjev za preispitivanje odluke Ustavnog suda od 27. juna 2006. godine.
4. Nakon toga, u skladu sa svojom praksom, Ustavni sud je na sjednici održanoj ________ donio rješenje kojim se usvaja zahtjev za preispitivanje odluke Ustavnog suda broj AP-1277/05 od 27. juna 2006. godine.
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Općinski sud je presudom, broj P-197/02 od 7. augusta 2003. godine, u parničnom postupku po tužbi tužitelja A.K.. iz Visokog (u daljnjem tekstu: tužitelj) i apelantovoj protivtužbi, usvojio tužbeni zahtjev i utvrdio da je tužitelj na osnovu dosjelosti stekao pravo vlasništva na parceli označenoj kao k.č. 1344 Zakuća, njiva površine 154 m2, i određeno je da se u katastarskim i zemljišnjim knjigama izvrši upis prava vlasništva i posjeda spornog zemljišta sa apelantovog imena na tužiteljevo ime, dok je u ostalom dijelu tužba odbijena kao neosnovana. Općinski sud je usvojio dio apelantovog protivtužbenog zahtjeva i tužitelju je naloženo da preda apelantu u posjed dio nekretnine označene kao k.č. 1341/1 Zakuća površine 180 m2 i to prema skici lica mjesta kako je precizirano u dispozitivu presude i da poruši dio građevinskog objekta izgrađenog na opisanom dijelu parcele i zemljište u tom dijelu vrati u prvobitno stanje, dok je ostali dio protivtuženog zahtjeva odbijen kao neosnovan. Ne temelju provedenih dokaza, i to izjava svjedoka i parničnih stranaka te punomoći date advokatu, Općinski sud je utvrdio da je sredinom 1991. godine zaključen usmeni ugovor između apelantovog prednika (oca) i tužitelja o kupoprodaji parcele označene kao k.č. 1344 Zakuća i u tom smislu je i data pismena punomoć advokatu. Nadalje je utvrđeno da je usmeni ugovor realizovan u bitnim elementima koji se odnose na predaju stvari, odnosno nekretnine i isplatu kupoprodajne cijene, da je tužitelj odmah ušao u posjed sporne nekretnine izvršivši pokolčavanje i postavljanje ograde iako je gradnju na navedenoj parceli počeo tek nakon smrti apelantovog prednika. ali je tokom svih godina na parcelama sijao i iste održavao bez ičijeg osporavanja. Takođe je utvrđeno da je izostala propisana forma ugovora, odnosno, da ugovor nije zaključen u pisanoj formi i da potpisi nisu ovjereni kod nadležnog suda. Isto tako, utvrđeno je da je kupoprodaja realizovana sredinom 1991. godine i da je tužitelj od tada nesmetano koristio spornu nekretninu bez ičijeg protivljenja. Međutim, prema stavu Općinskog suda, zbog nedostatka čvrstih dokaza, tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan samo u dijelu koji se odnosi na kupoprodaju dijela nekretnine označene kao k.č. 1344 Zakuća, jer je taj posao mogao biti potvrđen pisanim dokumentom-punomoći datom advokatu, a koji je tužilac nesmetano i savjesno koristio više od 10 godina te tako dosjelošću stekao pravo vlasništva. Suprotno tome, kupoprodaja dijela sporne nekretnine označene kao k.č. 1341/1, Zakuća, u površini od 180 m2, iako ju je tužilac takođe nesmetano koristio više od 10 godina, ne može se smatrati osnovanim jer ne postoji nikakav pismeni dokaz da je to činio na osnovu valjanog pravnog posla.
7. Kantonalni sud je presudom, broj GŽ-1062/04 od 3. marta 2005. godine, odbio žalbu apelanta i prvostepenu presudu u pobijanom dijelu, koji se odnosi na predaju sporne nekretnine potvrdio, a žalbu tužitelja uvažio te prvostepenu presudu u pobijanom dijelu, koji se odnosi na obavezu tužitelja da apelantu preda u posjed dio sporne nekretnine označene k.č. 1341/1, Zakuća, u površini od 180 m2 i poruši dio građevinskog objekta izgrađenom na pomenutom dijelu parcele, preinačio tako što je taj zahtjev odbio i tužbeni zahtjev tužitelj usvojio utvrdivši da je tužitelj po osnovu dosjelosti stekao pravo vlasništva i na parceli označenoj kao k.č. 1341/1, Zakuća, u površini od 180 m2., U presudi je naloženo cijepanje parcele k.č. 1341/1, Zakuća iz k.k uloška broj 136 k.o. Mokronoge, označavanje iste novim brojem koji bi se ispisao sa imena apelanta i upisao na ime tužitelja. Kantonalni sud je svoj stav obrazložio navođenjem da se tužbeni zahtjev tužitelja zasniva na odredbi člana 32. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima («Službene novine Federacije BiH», broj 6/98), a odnosi se na utvrđenje sticanja prava vlasništva dosjelošću na nekreninama k.č. 1344, Zakuća površine 154 m2 i k.č. 1341/1, Zakuća, u površini od 180 m2, protekom 10 godina savjesnog i zakonitog posjeda, te upis tog prava u katastarske i zemljišne knjige. Protivtužbeni zahtjev apelanta se zasniva na nezakonitom posjedu predmetnih nekretnina i predaji u posjed istih uz osporavanje da je između parničnih stranaka zaključen kupoprodajni ugovor kao valjan pravni osnov za sticanje prava vlasništva dosjelošću. Polazeći od pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja od strane Općinskog suda, činjenice da apelant tokom postupka, pa ni u žalbi, nije predlagao dokaze čijim bi se izvođenjem utvrdilo da usmeni ugovor nije zaključen, da od strane Općinskog suda nisu učinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, što apelant i nije dokazao, Kantonalni sud je zaključio da je žalba apelanta neosnovana te je potvrdio prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu. S druge strane, Kantonalni sud je žalbu tužitelja ocijenio kao osnovanu, uz obrazloženje da je nakon analize izjava saslušanih svjedoka zaključeno da je tužitelj kupio i dio k.č. 1341/1, Zakuća, u površini od 180 m2, ogradio i nesmetano koristio i započeo gradnju objekta, i da se ne može prihvatiti stav prvostepenog suda da za taj dio nekretnine nije zaključen usmeni kupoprodajni objekat samo iz činjenice da k.č. 1341/1 nije obuhvaćena punomoći koja je data advokatu. Obrazloženo je da u punomoći nije naznačeno da su stranke izvršile identifikaciju nekretnina u odnosu na koje žele zaključiti pismeni ugovor već su naznačile da je potrebno preduzeti odgovarajuće radnje i zaključiti ugovor o diobi. Dakle, prema stavu Kantonalnog suda, tek bi usljedile radnje s ciljem zaključenja pismenog ugovora za prenos prava vlasništva sa prednika tuženog na tužitelja, a u odnosu na koje je zaključen usmeni kupoprodajni ugovor. S obzirom da su se saslušani svjedoci precizno izjašnjavali na tužbeni zahtjev u cjelini, Kantonalni sud je utvrdio da je odluka prvostepenog suda da, tužiteljev zahtjev odbije u dijelu koji se odnosi na sticanje prava dosjelošću na dio k.č. 1341/1, Zakuća, u površini od 180 m2 uz obrazloženje nedostatka dokaza, nepravilna, te ju je preinačio usvojivši tužiteljev zahtjev i u tom dijelu.
8. Vrhovni sud je rješenjem, broj Rev-704/05 od 17. augusta 2006. godine odbacio kao nedopuštenu apelantovu reviziju shodno članu 364. stav 3. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH», broj 42/98 i 3/99).
9. Apelant je naveo da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava
Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o ljudskim pravima (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ove povrede se,po apelantovom mišljenju, ogledaju u proizvoljnoj primjeni materijalnog zakona. Apelant je posebno naveo da je Kantonalni sud prekoračio ovlaštenje iz člana 229. stav 2. Zakona o parničnom postupku jer je prvostepenu presudu preinačiotemeljem drugačije ocjene neposredno izvedenih dokaza i na taj način utvrdio drugačije činjenično stanje od onog kakvo je utvrdio prvostepeni sud. Pored toga, prema tvrdnjama apelanta, sudovi su prilikom donošenja osporenih presuda ignorisali član 72. Zakona o svojinsko-pravnim odnosima (“Službeni list SFRJ”, broj 6/80 i 36/90) koji je važio u vrijeme kada je tužitelj stupio u posjed nekretnina i kojim je propisano da je zakonit samo onaj posjed koji je zasnovan na punovažnom pravnom poslu, a potencijalni pravni odnos između apelantovog prednika i tužitelja, suprotno zaključku redovnih sudova, nije punovažan jer mu nedostaje zakonom propisana pismena forma. Ista formaje, kako je nadalje naveo apelant, propisana i Zakonom o prometu nepokretnosti (“Službeni list R BiH ”, broj 18/94). Takvim ponašanjem, prema tvrdnjama apelanta, povrijeđeno je i njegovo pravo na imovinu jer su mu na nezakonit način oduzete nekretnine.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: „ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
11. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeniuvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu, neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi odluku Evropskog suda, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja iprimjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine). U tom cilju Ustavni sud je utvrdio da su redovni sudovi proveli odgovarajući dokazni postupak i utvrdili relevantne činjenice. Na tako utvrđeno činjenično stanje redovni sudovi su primijenili važeće materijalno-pravne propise i dali obrazloženja svojih odluka. Drugostepeni sud je djelomično izmjenio odluku prvostepenog suda, nakon što je zaključio da je prvostepeni sud ne pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primjeniio materijalno pravo. Naime, drugostepeni sud je zaključio da se iz iskaza saslušanih svjedoka nesporno zaključuje da su se izjašnjavali u odnosu na tužbeni zahtjev u cjelini i da stoga nije bila pravilna odluka prvostepeneog suda da odbije tužbeni zahtjev u odnosu na dio spornih nekretnina. Iz presuda redovnih sudova jasno je obrazloženje koje se odnosi na zakonitost posjeda kao osnova sticanja prava vlasništva odražajem, i stoga ne stoje apelantovi navodi o proizvoljnoj primjeni materijalnog zakona u tom smislu. U suštini apelant je nezadovoljan osporenim odlukama, a njegovo nezadovoljstvo ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnimpravima, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-TiszazugiVízgazdálkodási Társulat). U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljnoili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
13. Iz navedenih razloga, a vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanjaiz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga , Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Apelant, također, navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, i navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, Ustavni sud je razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine te su i ovi navodi apelanta očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović