Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2315/06 (G. S.)
Odluka donesena 14. 02. 2008.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Propisano zakonom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2315/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 02. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. februara 2008. godine, u predmetu broj AP 2315/06, rješavajući apelaciju Grozde Stanić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Grozde Stanić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-340/05 od 4. maja 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Grozda Stanić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prnjavora, podnijela je 31. jula 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-340/05 od 4. maja 2006. godine.
2. Osnovni sud u Prnjavoru je presudom, broj P-270/93 od 18. oktobra 2001. godine, odbio u cijelosti apelanticin tužbeni zahtjev u kojem je zatraženo da se tuženi-protivtužitelj S.L. (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da apelantici preda u posjed i slobodno raspolaganje, oslobođeno od lica i stvari nekretnine i to k.č.br.3067/1 «Stubljenak» njiva u pov. od 5.511 m2 i k.č.br.3068/1 u pov. od 1978 m2, obje upisane u pl.br.413 k.o. Gornji Štrpci. Presudom je usvojen protivtužbeni zahtjev tuženog i utvrđeno je da je tuženi na osnovu održaja stekao vlasništvo na nekretninama navedenim u tužbenom zahtjevu i na nekretnini k.č.br.3067/2 «Stubljenak» njiva u pov. od 1400 m2 (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine) i apelantici je naloženo da je dužna priznati ovo pravo tuženom i trpiti njegov upis u zemljišnim knjigama i katastru. U postupku je utvrđeno da je tuženi u posjedu spornih nekretnina od 1968. godine, a da je sporne nekretnine kupio zajedno sa apelanticinom pokojnom majkom dok je sa njom bio u bračnoj zajednici, te da se, shodno tome, radilo o zajedničkoj imovini bračnih drugova. Također je utvrđeno da je tuženi na spornim nekretninama izgradio stambenu porodičnu kuću i druge pomoćne objekte, nakon što je bračna zajednica prekinuta, a da se gradnji nije protivila ni apelanticina majka ni apelantica. Nadalje je utvrđeno da je apelantica, nakon majčine smrti, naslijedila sporne nekretnine jer su iste bile upisane na ime njene majke i to rješenjem o naslijeđivanju, broj O-321/76 od 30. decembra 1976. godine i dopunskim rješenjem o naslijeđivanju, broj O-321/76 od 6. februara 1986. godine. Osnovni sud je zaključio da je apelanticin zahtjev zastario u smislu člana 142. Zakona o naslijeđivanju u kojem je propisan rok u kojem nasljednik ima pravo da traži od savjesnog posjednika predaju u posjed zaostavštine. Utvrđeno je da je tuženi stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama održajem jer je u posjedu sporne nekretnine od 1968. godine a tužba je podnesena 1988. godine.Apelantica je protiv presude podnijela žalbu Okružnom sudu u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud).
3. Okružni sud je presudom, broj Gž-1621/02 od 18. novembra 2004. godine, uvažio u cjelini apelanticinu žalbu i usvojio je njen tužbeni zahtjev dok je odbijen protivtužbeni zahtjev tuženog. U obrazloženju presude je navedeno da je prvostepeni sud pogrešno primjenio materijalno pravo kada je zaključio da je osnovan prigovor zastare iz člana 142. Zakona o naslijeđivanju. Zaključeno je da se prigovor u smislu navedenog člana odnosi na lica koja imaju temelj za naslijeđivanje i koji u slučaju prigovora mogu postati nasljenici, što znači da se u tom članu govori o zaštiti zahtjeva nasljednika a ne trećih lica, a kako tuženi nije nasljednik on nije ni mogao isticati navedeni prigovor jer se ne radi o nasljedničkoj tužbi. Prema stavu Okružnog suda u konkretnom slučaju se radi o tužbi za vlasničko-pravnu zaštitu u odnosu na držaoca stvari. Okružni sud je zaključio da su bili pogrešni zaključci prvostepenog suda u pogledu zakonitosti i savjesnosti tuženog, jer da se na osnovu dokaza provedenih u postupku može zaključiti da posjed nije bio zakonit niti savjestan, i da shodno tome nisu ispunjeni uslovi za sticanje prava vlasništva održajem u smislu člana 28. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 6/80 i 36/90 i «Službeni glasnik Republike Srpske», broj 38/93). Tuženi je protiv drugostepene presude izjavio reviziju Vrhovnom sudu.
4. Vrhovni sud je presudom, broj Rev-340/05 od 4. maja 2006. godine, uvažio reviziju tuženog i preinačio presudu Okružnog suda tako što je apelanticina žalba odbijena i potvrđena presuda Osnovnog suda od 18. oktobra 2001. godine. U obrazloženju je navedeno da je nesporno u postupku utvrđeno da je apelantica od svoje majke naslijedila sporne nekretnine kao jedini nasljednik, kao i da su tuženi i apelanticina majka za vrijeme trajanja braka kupili, između ostalog, sporne nekretnine, a da je u januaru 1968. godine napustio bračnu zajednicu nastanivši se na spornim nekretninama. U korištenju spornih nekretnina , kako je utvrđeno, nije ga niko ometao a ni ostavinska rasprava na njegova prava nema nikakav pravni utjecaj jer u tom postupku nije učestvovao. Zaključeno je da je tuženi u nesmetanom posjedu spornih nekretnina duže od 20 godina, da uživa u posjedu bez ikakvih smetnji, a da apelanticu i njenu majku realizacija prava na spornoj nekretnini nije interesovala. Vrhovni sud je zaključio da je «eventualna početna nesavjesnost tuženog u odnosu na dio nekretnina koji bi pripao apelanticinoj majci, kao dio zajedničke imovine stečene u braku, izgubila svoj značaj i dobila novi kvalitet u vidu uvjerenja da nekretnine drži kao svoje isključivo vlasništvo (savjestan posjednik) i da to može dovesti do održaja». Nadalje je upućeno na član 72. stav 3. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima prema kojem se savjesnost posjeda pretpostavlja, te da je shodno tome na apelantici bio teret dokazivanja nesavjesnosti tuženog što ona nije uspjela dokazati. Zaključeno je da, s obzirom da je tuženi savjestan posjednik spornih nekretnina i da ih nesmetano drži u posjedu dužem od 20 godina, ispunjeni uslovi iz člana 28. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima zbog čega se protivtužbeni zahtjev tuženog ukazuje osnovanim. Vrhovni sud je zaključio da je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje drugostepeni sud je pogrešno primjenio materijalno pravo kada je udovoljio apelanticinom tužbenom zahtjevu a protivtužbeni zahtjev odbio.
5. Apelantica je navela da je osporenom presudom došlo do povrede njenog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je navela da je ona vlasnik spornih nekretnina i da to svoje pravo temelji na rješenjima o nasljeđivanju i da godinama plaća poreske obaveze na spornim nekretninama, a da tuženi nikako ne može biti savjestan posjednik jer je vrlo dobro znao kako su sporne nekretnine kupljene, da su iste posjed i vlasništvo njene majke, da nikada nije tražio podjelu bračne imovine u braku sa njenom majkom što je mogao učiniti 1968. godine, a da je nakon naslijeđivanja nesavjestan posjednik i nije mogao steći pravo vlasništva održajem u smislu člana 28. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: „ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Apelantica je navela da je došlo do povrede njenog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ali se nije konkretno pozvala na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Suština apelanticinih navoda odnosi se na pogrešnu primjenu materijalnog zakona, odnosno zaključka Vrhovnog suda da je tuženi održajem stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama.
9. Ustavni sud smatra nespornim da u konkretnom slučaju postoji imovina apelantice koja uživa zaštitu prema članu II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 1. Protokla broj 1 uz Evropsku konvenciju i to je njeno vlasništvo na spornim nekretninama koje je naslijedila od umrle majke. Također je za Ustavni sud nesporno da osporena sudska odluka predstavlja «miješanje» u apelanticino pravo na mirno uživanje imovine jer se apelantica na osnovu nje lišava svoga dosadašnjeg prava vlasništva na spornoj nekretnini. Dalje, Ustavni sud je utvrdio da su pred Osnovnim sudom utvrđene relavantne činjenice u vezi sa tužbenim i protivtužbenim zahtjevom, a to utvrđenje apelantica nije osporila. Ono što je sporno za apelanticu je zaključak Vrhovnog suda da su ispunjeni zakonski uslovi da apelant održajem stekne pravo vlasništva na spornim nekretninama. Apelantica je u postupku pred redovnim sudovima isticala da je tuženi nesavjestan posjednik i da kao takav nije ni mogao steći pravo vlasništva održajem, a te je navode apelantica ponovila i u apelaciji. Ustavni sud je utvrdio, s tim u vezi, da je Vrhovni sud dao obrazloženje svog zaključka u vezi sa ispunjenjem uslova tuženog za sticanje prava vlasništva na spornim nekretninama održajem koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Nezadovoljstvo apelantice osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelantica ne navodi nikakve procesne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat).
10. Prema svemu navedenom, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelanticino pravo na mirno uživanje imovine bilo u skladu sa zakonom, u javnom je interesu koji se ogleda u zaštiti prava pojedinca, takođe, miješanjem nije narušena proporcionalnost između zahtjeva od općeg interesa i zahtjeva za zaštitom prava apelantice, obzirom da su u sudskom postupku utvrđene sve relevantne činjenice i da u sudskoj odluci nema arbitrarnosti.
11. Ustavni sud zaključuje da apelantica ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje ustavnih prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protkola broj 1. uz Evropsku konvenciju, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje, zbog čega su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović