Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2253/06 (Ministarstvo unutrašnjih poslova Hercegovačko-neretvanskog kantona)
Odluka donesena 14. 02. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2253/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 02. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. februara 2008. godine, u predmetu broj AP-2253/06, rješavajući apelaciju Ministarstva unutrašnjih poslova Hercegovačko-neretvanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ministartsva unutrašnjih poslova Hercegovačko-neretvanskog kantona podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-565/05 od 18. aprila 2006. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj Gž- 1032/03 od 4. novembra 2004. godine i presude Općinskog suda u Mostaru, broj P-173/99 od 25. juna 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ministarstvo unutrašnjih poslova Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo u Mostaru, podnio je 21. jula 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (Vrhovni sud), broj Rev-565/05 od 18. aprila 2006. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru (Kantonalni sud), broj Gž- 1032/03 od 4. novembra 2004. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-173/99 od 25. juna 2003. godine.
2. Z. Č. (u daljnjem tekstu: tužitelj) je protiv apelanta pokrenuo parnični postupak radi naknade nematerijalne štete u ukupnom iznosu od 15.000 KM, jer je 22. marta 1996. godine na radnom mjestu zadobio teške tjelesne povrede koje su manifestirane kroz najmanje 30% umanjenje opće životne sposobnosti. U tužbi je navedeno da je u trenutku povrijeđivanja tužitelj bio zapovjednik za kriminalističke poslove Policijske stanice Mostar.
3. Općinski sud je presudom, broj P-173/99 od 25. juna 2003. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-1032/03 od 4. novembra 2004. godine, djelomično usvojio tužbeni zahtjev i obavezao apelanta da tužitelju na ime naknade nematerijalne štete isplati ukupan iznos od 11.500 KM sa zakonskom zateznom kamatom kao i da mu nadoknadi troškove postupka. Višak tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa je odbijen kao neosnovan. Apelantov temeljni prigovor koji je iznesen u postupku pred sudom je bio prigovor nedostatka pasivne legitimacije jer tužitelj u vrijeme štetnog događaja nije bio apelantov djelatnik s obzirom da apelant nije pravni sljednik Hrvatske republike Herceg-Bosne (u daljnjem tekstu: HR HB) u čijem organu je tužitelj u vrijeme povrijeđivanja bio zaposlen. U vezi sa tim, Općinski sud je naveo da je članom 77. Zakona o unutrašnjim poslovima Federacije BiH («Službene novine Federacije BiH», broj 1/96) propisano da će u roku od 30 dana od stupanja na snagu zakona prestati sa radom dotadašnji organi unutrašnjih poslova na području Federacije pod kontrolom Hrvatskog vijeća odbrane. Nadalje je navedeno da su funkcije ukinutih organa unutrašnjih poslova HR HB prenesene na MUP Federacije BiH i apelanta, i da su prelaskom funkcija HR HB prenesene i odgovornosti iz djelokruga unutrašnjih poslova što podrazumjeva i prenos neregulisanih obaveza nastalih u obavljanju funkcija u organima unutrašnjih poslova HR HB. Također je navedeno da zakonom nije određeno da su sve obaveze HRHB u vezi sa radom njenih organa unutrašnjih poslova prije ukidanja prešle na Federaciju BiH, te da je isključivo Federacija BiH u tom pogledu pravni sljednik ranije HR HB Preuzimajući nakon ukidanja MUP-a HR HB u skladu sa Ustavom Federacije BiH i Zakonom o unutrašnjim poslovima Hercegovačko-neretvanskog kantona dio poslova ovog organa MUP HNK je preuzimanjem poslova u skladu sa članom 338. Zakona o državnoj upravi bio u obavezi preuzeti i djelatnike koji su te poslove obavljali. U postupku je utvrđeno da je tužitelju radni odnos kod apelanta prestao 30. juna 1997. godine, a da je prema rješenju MUP-a HR HB od 24. maja 1994. godine tužitelj obavljao poslove pomoćnika zapovjednika za kriminalističku policiju za PS Mostar, a da su ti poslovi prenesni Sektoru kriminalističke policije apelanta. Shodno tome, zaključilu suredovni sudovi, na apelanta je prešla obaveza za naknadu štete prema tužitelju za povredu na radu ili u vezi sa radom prilikom obavljanja poslova njegovih poslova. Iz navedenih razloga prigovor nedostatka pasivne legitimacije je odbijen kao neosnovan a tužbeni zahtjev usvojen. Apelant je protiv drugostepene presude izjavio reviziju Vrhovnom sudu.
4. Vrhovni sud je presudom, broj Rev-565/05 od 18. aprila 2006. godine odbio apelantovu reviziju i potvrdio drugostepenu presudu. Vrhovni sud je u potpunosti potvrdio obrazloženje nižestepenog suda u vezi sa prigovorom nedostatka pasivne legitimacije kao i ostali dio obrazloženja koji se odnosio na osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva.
5. Apelant je naveo da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokla broj 1 uz Evropsku konvenciju. Po apelantovom mišljenju osporene presude zasnovane su na pogrešnom pravnom stajalištu da je apelant pravni sljednik bivše HR HB u kojoj je tužitelj bio zaspolen u vrijeme štetnog događaja. Apelant je naveo da je «do sada nepravilnuim tumačenjem Ustava i zakona od strane sudova u Hercegovini apelant obavezan na ispunjenje obaveze bivše HR HB, a zbog ispunjenja dakle tuđih obaveza po sudskim presudama. Događalo se da joj zbog toga proračun bude blokiran, a time i onemogućeno ispunjenje državno-pravne funkcije koja joj je kao federalnoj jedinici dodijeljenja u nadležnost.»
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Ustavni sud podsjeća na svoj stav, iznesen u nizu ranijih odluka, prema kojem javna vlast ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, ali uživa garancije iz Ustava Bosne i Hercegovine s obzirom da Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu (vidi, inter alia, Ustavni sud, odluka o dopustivosti AP-39/03 od 27. februara 2004. godine i odluka o dopustivosti AP-2311/06 od 8. novembra 2007. godine). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Suština apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine odnosi se na primjenu zakona, u vezi sa apelantovim prigovorom o nedostatku pasivne legitimacije u predmetnom parničnom postupku. Apelant je u apelaciji ponovio svoj stav, iznesen u toku postupka pred redovnim sudovima, da nije pasivno legitimisan u konkretnom postupku jer nije sljednik HR HB, i zatražio je od Ustavnog suda da odgovori da li je ispravan ovaj stav redovnih sudova.
10. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). U konkretnom slučaju redovni sudovi su dali iscrpno obrazloženje svoje odluke o odbijanju prigovora o nedostatku pasivne legitimacije. U obrazloženju je, između ostalog, upućeno na relevantne odredbe Zakona o unutrašnjim poslovima Federacije BiH i zaključeno je da je apelant pasivno legitimisan u ovom parničnom postupku. O apelantovim navodima su se, dakle, izjasnili redovni sudovi u tri instance i dali obrazloženja svojih odluka koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U suštini apelant je nezadovoljan osporenim odlukama, a njegovo nezadovoljstvo ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima, a apelanti ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-
TiszazugiVízgazdálkodási Társulat).
11. Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se pozivaju, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje ustavnih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
12. Apelant je, također, naveo da je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. U suštini, i navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, Ustavni sud je razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine te su i ovi navodi apelanta očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović