Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2275/06 (D. T.)

Odluka donesena 14. 02. 2008.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Građanski postupak
  • Šta se smatra imovinom
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Miješanje u imovinu
  • Smetanje posjeda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2275/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 02. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. februara 2008. godine, u predmetu broj AP-2275/06, rješavajući apelaciju Danice Tešanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Danice Tešanović podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci, broj 011-

0-GŽ-06-000 574 od 17. maja 2006. godine, i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci, broj P-1441/03 od 27. januara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Danica Tešanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke, koju zastupa Ranko Miletić, advokat iz Banje Luke, podnijela je, 24. jula 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-GŽ-06-000 574 od 17. maja 2006. godine, i rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-1441/03 od 27. januara 2006. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda, broj P-1441/03 od 27. januara 2006. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda, broj 011-0-GŽ-06-000 574 od 17. maja 2006. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da ju je Jovan Čizmić (u daljnjem tekstu: tuženi) omeo u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu nekretnina koje se nalaze u Banjoj Luci, Ulica Nikole Tesle br. 13. i to ulaza u dvorište i korištenja zajedničkog dvorišta, tako što je, 11. jula 2003. godine, na ulazu u dvorište postavio zapreku i što je postavio čuvara koji apelantici nije dao da uđe u dvorište pješice ili kolima. Apelantica je također tražila da se utvrdi da je ometena u posjedu istih nekretnina tako što ju je tuženi, 11. decembra 2004. godine, omeo u korištenju betonske staze od ulaza u dvorište do ulaza u nekretnine apelantice i korištenju zajedničkog dvorišta, tako «što je tu betonsku stazu prekrio tankim asfaltnim slojem i što je na ulaz u zajedničko dvorište postavio gvozedna rolo vrata». Apelantica je tražila da se tuženom naloži da uspostavi pređašnje stanje, tj. da tuženi ukloni zapreku za ulazak u zajedničko dvorište i da ukloni čuvara koji apelantici zabranjuje ulazak u zajedničko dvorište, da skloni asfaltni sloj sa betonske staze i da skine kapiju, te da se ubuduće kloni svakog ovakvog i sličnog ponašanja. Prvostepeni sud je u provedenom postupku utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da je apelantica etažni vlasnik stana u prizemlju zgrade izgrađene na parceli br. 74/15 K.O. Banjaluka VII, kao i poslovnog prostora koji izdaje u zakup duži niz godina, a da je tuženi vlasnik sprata iste zgrade, kao i etažni vlasnik zasebne poslovne zgrade izgrađene na istoj parceli, kao i etažni vlasnik jednog stana u trećoj zgradi u kojoj imaju etažnu svojinu još tri vlasnika. Međutim, među parničnim strankama je sporno da li je tuženi izvršio čin smetanja posjeda apelantice na način na koji je ona to tvrdila u tužbi.

3. Osnovni sud je prije svega naveo da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena, 28. jula 2003. godine, da je prema navodima apelantice do smetanja posjeda došlo 11. jula 2003. godine. Podensekom od 20. decembra 2004. godine apelantica je istakla i novi čin smetanja posjeda za koji je navela da je saznala 11. decembra 2004. godine. Osnovni sud dalje navodi da apelantica nije ponudila «niti jedan dokaz na osnovu kog bi se moglo utvrditi da li je došlo do navedenog smetanja posjeda i kada je to učinjeno, te isto nisu mogli precizno potvrditi ni saslušani svjedoci», zbog čega sud nije mogao utvrditi da li je tužba podnesena blagovremeno. Dalje, sud je analizirajući zakonske uslove za podnošenje tužbe za smetanje posjeda i pružanje sudske zaštite u takvom slučaju, naveo da je potrebno da tužilac, konkretno apelantica, dokaže postojanje posljednjeg mirnog i faktičkog posjeda u vrijeme učinjenog smetanja posjeda, kao i faktičko smetanje predmeta posjeda. Međutim, iz provedenih dokaza i analize relevantnih odredaba Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima koje se tiču suposjeda, sud je zakljčio da apelantica ničim nije dokazala da ju je tuženi omeo u posjedu, niti kada je to navodno učinio. Do ovog zaključka je Osnovni sud došao zato što saslušani svjedoci nisu mogli potvrditi navode apelantice o tome da joj je tuženi na bilo koji način onemogućio da nesmetano ulazi u dvorište. Naprotiv, sud je obrazložio da su svjedoci naveli da je u dvorištu često bilo problema zbog parkiranja vozila, pa da su se zbog toga tuženi i neki od vlasnika i korisnika prostora u spornoj zgradi dogovorili da se angažuje čuvar kojeg zajednički plaćaju da bi regulisao parkiranje u dvorištu. Također, svjedoci su potvrdili da je tuženi umjesto stare kapije postavio novu rolo kapiju koja se lako otvara, te da je tuženi asfaltirao dvorište. Svi svjedoci su istakli da nikome od stanara, pa ni apelantici nikada niko nije branio ili onemogućavao da uđe u dvorište, a sud iz drugih ponuđenih dokaza nije mogao utvrditi suprotno.

4. Dalje, Osnovni sud je zaključio i obrazložio da se u konkretnom slučaju radi o suposjedu, a da u takvom slučaju smetanje suposjeda postoji samo u slučaju ako je jedan od suposjednika izvršio takav čin da drugog suposjednika potpuno isključuje iz suposjeda ili mu znatno otežava vršenje suposjeda. Međutim, prema mišljenju suda postavljanje pokretne kapije koja nije zaključana i lako se otvara i asfaltiranje cijelog dvorišta od strane tuženog, ne predstavlja čin smetanja posjeda apelantice, jer je time «učinjeno uljepšavanje dvorišta». Dalje, sud ističe da naročito treba cijeniti činjenicu da je «posjedovna zaštita u stvari zaštita više ekonomskog nego pravnog interesa, koji ima posjednik u tom pravcu da posjedovno stanje ostane nepromjenjeno, jer mu to omogućuje određene ekonomske koristi od stvari i prava». Ako je očigledno da je takav ekonomski interes, za koji se u parnici traži zaštita, posmatrajući ga sa objektivnog ekonomskog gledišta vrlo malen, onda nema mjesta pružanju posjedovne zaštite, jer se u takvom slučaju ne može govoriti o samovlašću odnosno smetanju posjeda. Iz svega navedenog, Osnovni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radi «o netrpeljivom suvlasničkom, odnosno sukorisničkom odnosu između [apelantice] i tuženog, a ne o smetanju posjeda». Također, sud je naveo da se prema odredbama novog Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), ranije načelo materijalne istine više ne može ostvarivati, već se ima primjeniti načelo tereta dokazivanja iz člana 17., a u vezi sa čl. 123. i 126. ZPP. Prema tome, stranke su dužne da iznesu sve činjenice i predlože dokaze kojima se te činjenice mogu utvrditi, ali Osnovni sud zaključuje da apelantica nije dokazala činjenice na koima zasniva svoj tužbeni zahtjev da je tuženi izvršio smetanje posjeda.

5. Okružni sud je, odlučujući o žalbi protiv prvostepenog rješenja, odbio žalbu apelantice i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja sud navodi da je u postupku utvrđeno da nije sporno da se apelantica nalazi u suposjedu na objektu i dvorištu koje služi za redovnu upotrebu objekta, te da je jedino sporno pitanje bilo da li je tuženi izvršio smetanje suposjeda apelantice. Okružni sud smatra da je u prvostepenom postupku nesumnjivo utvrđeno da je apelantica bila u faktičkom posjedu predmetnih nekretnina, ali da nije dokazala činjenične navode iz tužbe da ju je u dane i na način naveden u tužbi tuženi u tom posjedu omeo. Ovakvo utvrđenje prvostepenog suda Okružni sud u cijelosti prihvata, kao i zaključak da apelantica nije dokazala svoje tužbene navode, budući da provedeni dokazi ne upućuju na zaključak da je apelantici na bilo koji način onemogućeno korištenje spornih nekretnina, tačnije ulazak i prolazak kroz dvorište. Zbog toga je Okružni sud zaključio da se žalbom ni na koji načni ne dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepenog rješenja, jer je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, a materijalnom pravo pravilno primijenjeno.

6. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama prekršena prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelantica navodi da je pogrešan stav Osnovnog i Okružnog suda koji navode da je tuženi nije potpuno isključio iz posjeda, niti da joj je otežao vršenje suposjeda, kao i da postavljanje kapije nije smetanje posjeda, jer o navedenim razlozima nije obaviještena, niti je tražena njena saglasnost. Takođe, apelantica navodi da su prvostepeni i drugostepeni sud svoje odluke zasnovali na shvatanju da je radnjama tuženog došlo do uljepšavanja dvorišta, te da oba suda za svoju odluku nemaju argumente zasnovane na zakonu, kao i da nije proveden niti jedan dokaz koji bi potvrdio da je došlo do uljepšavanja dvorišta i ako jeste u kojem stepenu.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: »Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi s navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da apelantica ove navode zasniva na tvrdnji o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, te na navodima da sudovi za svoje odluke «nemaju argumente zasnovane na zakonu». Ustavni sud, prije svega, ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj nije zadatak tog suda da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituira domaće sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak tih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). S druge strane, apelaciona nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ne daje Ustavnom sudu nadležnost ili mogućnost da kao sud «četvrte instance» ponovo razmotri iste žalbene navode koji su u cijelosti razmotreni na ranijim instancama. Naprotiv, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).

10. U konkretnom slučaju, apelantica smatra da sudovi u osporenim odlukama nisu dali argumente za svoje zaključke, dakle smatra da su odluke proizvoljne. U vezi s tim navodima, Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude, ali da ova obaveza ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U-62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP-352/04 od 23. marta 2005. godine). Domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluke tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine), a svrha obaveze da odluka bude obrazložena je i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02 i AP 1039/06 od 16. jula 2007. godine).

11. Imajući ove principe u vidu, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju neosnovani navodi da sudovi nisu pravilno i jasno obrazložili razloge zbog kojih su zaključili da apelantica nije dokazala da je je tuženi omeo u posjedu. Naprotiv, Ustavni sud smatra da su sudovi pažljivo analizirali provedene dokaze i da su dali jasna i detaljna obrazloženja za svoj zaključak da su apelantica i tuženi suposjednici na objektu i dvorištu koje služi za redovnu upotrebu objekta, te da radnje tuženog koje je preduzimao nisu protivpravne, odnosno da tuženi kao suposjednik ni na koji način nije onemogućavao apelanticu kao drugog suposjednika u dotadašnjem načinu vršenja faktičke vlasti na spornoj imovini. Ustavni sud smatra da su sudovi pažljivo razmotrili sve izvedene dokaze i argumente obje strane u postupku, kao i relevantne materijalno-pravne propise, te da su za svoje odluke dali jasne i razumljive razloge, zbog čega u osporenim odlukama nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost bilo kod utvrđivanja i ocjene činjenica ili kod primjene materijalnog prava. Osim toga, nezadovoljstvo apelantice osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi s pravom na pravično suđenje, a apelantica ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. Evropske konvencije. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su sudovi izvršili svoju obavezu da navedu razloge na kojima su zasnovali odluke, kao i da osporene presude sadrže obrazloženja koja zadovoljavaju zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, iz čega jasno proizlazi da su strane u postupku uživale pravo da u postupku pred sudom budu saslušane na pravičan i ravnopravan način, zbog čega su ovi navodi apelantice očigledno (prima faciae) neosnovani.

12. Apelantica se žali i da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelantica posebno ne obrazlaže, niti se konkretno poziva na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već smatra da je ovo pravo povrijeđeno zato što su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.

13. Prema jurisprudenciji Ustavnog suda pojam «imovina» ne treba tumačiti restriktivno, nego taj pojam treba shvatiti tako «da uključuje i postojeća novčana potraživanja pojedinaca, kao i određena prava pojedinaca koja imaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 26/00 od 21. decembra 2001. godine). U konkretnom slučaju, pravo suposjeda koja ima apelantica nesumnjivo predstavlja «imovinu» koja ulazi u okvir zaštite iz člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Međutim, Ustavni sud smatra da osporene odluke ne predstavljaju miješanje u apelanticino pravo na «imovinu» u nvaedenom smislu, budući da tim odlukama apelantici nije ni oduzeta imovina, niti joj je ograničeno korištenje te imovine., Naprotiv, ovim odlukama je samo odbijen apelantičin zahtjev za posjedovnom zaštitom zato što je utvrđeno da apelantica nije mogla dokazati da ju je tuženi omeo u korištenju te imovine, na način koji je Ustavni sud već obrazložio u okviru analize navodnog kršenja prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da činjenice predočene u apelaciji ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog čega su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2275/06 (D. T.) | Sudska praksa | Aktio