Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2292/06 (M. R.)

Odluka donesena 14. 02. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2292/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 02. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. februara 2008. godine, u predmetu broj AP-2292/06, rješavajući apelaciju Mehmedalije Rizvića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mehmedalije Rizvića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-1336/05 od 18. aprila 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj Gž-755/05 od 29. septembra 2005. godine, i Presude Općinskog suda u Konjicu, broj P-397/04 od 15. aprila 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mehmedalija Rizvić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bradine, kojeg zastupa Hamo Masleša, advokat iz Mostara, podnio je, 27. jula 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-1336/05 od 18. aprila 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-755/05 od 29. septembra 2005. godine, i Presude Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-397/04 od 15. aprila 2005. godine.

2. Presudom Općinskog suda, broj P-397/04 od 15. aprila 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-755/05 od 29. septembra 2005. godine, obavezan je apelant da isplati Nasihu Prohiću (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime materijalne štete iznos od 23.500 KM sa zateznim kamatama i troškovima postupka. U toku postupka, Osnovni sud je utvrdio da su tužitelj i apelant, u oktobru 2003. godine, usmeno dogovorili kupoprodaju motornog vozila marke Golf SDI 1.9, te da je tužitelj u isto vrijeme preuzeo sporno vozilo od apelanta. Također je nesporno utvrđeno da je, 26. maja 2004. godine, Policijska uprava Konjic oduzela sporno vozilo od tužitelja, zato što se radilo o ukradenom vozilu. Nesporno je utvrđeno i da je tužitelj, prije preuzimanja spornog vozila, dao apelantu iznos od 2.500 Eura na ime troškova carine, registracije i poreza na promet vozila, te da je sve carinske formalnosti i poslove oko registracije obavio apelant. Sporno pitanje je bilo da li je apelant bio prodavac vozila ili je u konkretnom slučaju nastupao kao posrednik u ime i za račun Kemala Jusufovića, kao i iznos koji je tužitelj dao apelantu prilikom kupoprodaje.

3. Nakon provedenih dokaza, uključujući i uvid u krivični spis Kantonalnog tužilaštva u Mostaru – Odjeljenje Konjic (u daljnjem tekstu: tužilaštvo), sud je utvrdio da je u toku krivični postupak protiv Kemala Jusufovića radi krivičnog djela prevare iz člana 294. u vezi sa članom

300. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH). Osnovni sud je utvrdio da u izvještaju MUP-a Hercegovačko-neretvanskog kantona stoji da su od šest osoba izuzeta vozila za koje je vještačenjem utvrđeno da su sadašnji brojevi šasije naknadno uneseni, a da je raniji broj izbrušen. Sva ta vozila nabavljena su od Kemala Jusufovića. Apelant je u izjavi koju je dao policiji, 25. maja 2004. godine, naveo da je i on kupio sporno vozilo od Kemala Jusufovića i da je za njega platio 17.000 KM, a da je nakon par dana isto vozilo prodao tužitelju, za šta mu je ovaj dao kaparu u visini od 5.000 KM. Nakon što je završio sve carinske formalnosti i registrovao auto, tužitelj mu je dao i ostatak cijene u iznosu od 19.500 KM. Istu izjavu je apelant dao i pred istražnim organima 5. jula 2004. godine, navodeći da mu je Kemal Jusufović «garantovao ispravnost vozila». Nakon što je sporno vozilo oduzeto od tužitelja, on je pozvao apelanta da mu vrati isplaćenu kupopordajnu cijenu, ali je apelant odgovorio da nema novca i da mu isplaćeni iznos ne može vratiti.

4. Analizirajući relevantne propise u konkretnom slučaju, Općinski sud je utvrdio da, prema odredbi člana 508. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), prodavac odgovara ako na prodatoj stvari postoji pravo trećeg lica koje isključuje, umanjuje ili ograničava kupčevo pravo, a o čijem postojanju kupac nije obaviješten, niti je pristao da uzme stvar opterećenu tim pravom. U skladu s tim, Općinski sud je zaključio da su neosnovani navodi apelanta o tome da je u konkretnom slučaju on nastupao u ime i za račun Kemala Jusufovića, kao posrednik, budući da to nije potvrđeno ni jednim izvedenim dokazom. Naprotiv, sud je utvrdio da je apelant nastupao kao prodavac, a da je tužitelj za pravo trećeg lica saznao tek kad mu je povodom pokrenutog krivičnog postupka oduzeto vozilo koje je kupio od apelanta i kada je vještačenjem utvrđeno da se radi o ukradenom vozilu. Stoga je sud odbio prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani apelanta. Dalje, Općinski sud je utvrdio da je u trenutku prodaje sporno vozilo imalo pravne nedostatke za koje, prema relevantnim okolnostima, tužitelj nije znao niti je mogao znati, te da je tužitelj kao kupac bio savjestan. Pri tome, kako sud obrazlaže, u konkretnoj stvari nije od uticaja to da li je prodavac bio savjestan ili nesavjestan u času zaključenja ugovora, odnosno da li je tada znao za pravne nedostatke stvari. Kako je u postupku utvrđeno da je kupcu, odnosno tužitelju pribavljena stvar oduzeta, a apelant kao prodavac nije postupio po zahjtevu kupca, to se kupoprodajni ugovor raskida po sili zakona. Odlučujući o visini tužbenog zahtjeva, Općinski sud je dosudio tužitelju iznos materijalne štete u visini isplaćene kupoprodajne cijene sa zateznim kamatama, dok je dio tužbenog zahtjeva za nematerijalnu štetu odbio, zato što tužitelj u tom pravcu nije pružio nikakve dokaze iz kojih bi sud mogao nesumnjivo zaključiti da je takvu vrstu štete tužitelj zaista i pretrpio.

5. Kantonalni sud je odbio žalbu apelanta protiv prvostepene presude, zato što je utvrdio da je Općinski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i da je pravilno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud je obrazložio da je iz provedenih dokaza pravilno utvrđeno da je apelant u konkretnom slučaju nastupao kao prodavac, zbog čega je odgovoran za pravne nedostatke na spornom vozilu, o kojim tužitelj u momentu zaključenja kupoprodajnog ugovora nije ništa znao, niti je pristao da stvar opterećenu takvim nedostacima kupi. Kantonalni sud je naveo da je stoga pravilna odluka Općinskog suda o tome da kupac ima pravo da zbog pravnih nedostataka iz člana 508. ZOO, nakon obavještenja apelanta kao prodavca u smislu člana 509. ZOO, traži povrat onoga što je dao, budući da se kupoprodajni ugovor u takvom slučaju raskida po sili zakona, kako to propisuje odredba člana 510. ZOO.

6. Vrhovni sud je osporenom presudom, broj Rev-1336/05 od 18. aprila 2006. godine, odbio reviziju apelanta, obrazloživši da je prigovor apelanta da krivični postupak protiv Kemala Jusufovića nije završen nema utjecaja, jer on nije stranka u konkretnom postupku. Osim toga, u postupku je nesumnjivo dokazano da je apelant nastupao kao prodavac, zbog čega je odgovoran za pravne nedostatke na prodatoj stvari, a ne da je postupao kao nalogoprimac, odnosno posrednik u prodaji spornog vozila.

7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Povredu navedenog prava apelant posebno ne obrazlaže, osim što ponavlja navode o tome da je u parničnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, naročito osporavajući valjanost izvještaja sektora kriminalističke policije kao dokaza u konkretnom slučaju.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: »Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi s navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, ove navode zasniva na tvrdnji o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i nepravilnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj nije zadatak tog suda da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituira domaće sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak tih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). S druge strane, apelaciona nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ne daje Ustavnom sudu nadležnost ili mogućnost da kao sud «četvrte instance» ponovo razmotri iste žalbene navode koji su u cijelosti razmotreni na ranijim instancama. Naprotiv, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi u tri instance nesumnjivo utvrdili da je apelant kao prodavac a ne kao nalogoprimac – u ime i za račun trećeg lica, prodao sporno vozilo tužitelju. Cijeneći sve odlučne činjenice, dokaze i podatke, kao i relevantne materijalno-pravne propise sudovi su utvrdili da je apelant kao prodavac odgovoran za pravne nedostatke na spornom vozilu, pa su ga shodno tome i obavezali da tužitelju isplati naknadu materijalne štete koju je ovaj pretrpio zbog takvih nedostataka. Ustavni sud zapaža da apelant, osim vrlo općenitih navoda, ne ukazuje ni na kakvu eventualnu povredu prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi s pravom na pravično suđenje, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Također, apelant u svojoj apelaciji samo ponavlja navode koje je već isticao u tužbi protiv prvostepene presude i u reviziji protiv drugostepene presude, a koje su razmotrili i odbili Kantonalni i Vrhovni sud, o čemu su dali jasne i detaljne razloge.

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga je Ustavni sud zaključio da je apelacija u vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovana, jer predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

13. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2292/06 (M. R.) | Sudska praksa | Aktio