Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2335/06 (Ana-Marija Tupajić)

Odluka donesena 14. 02. 2008.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Uknjižba
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2335/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 02. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. februara 2008. godine, u predmetu broj AP 2335/06, rješavajući apelaciju Ana-Marije Tupajić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ana-Marije Tupajić podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću, broj U-494/05 od 25. maja 2006. godine, Rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Sarajevo, broj 05-30-2-658/04 od 19. aprila 2005. godine, i Rješenja Službe za geodetske poslove, katastar nekretnina i kartografiju Općine Sanski Most, broj DN-180/04 od 14. maja 2004. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ana-Marije Tupajić podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću, broj U-494/05 od 25. maja 2006. godine, Rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Sarajevo, broj 05-30-2-658/04 od 19. aprila 2005. godine, i Rješenja Službe za geodetske poslove, katastar nekretnina i kartografiju Općine Sanski Most, broj DN-180/04 od 14. maja 2004. godine, u odnosu na pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ana-Marija Tupajić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, podnijela je, 2. augusta 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-494/05 od 25. maja 2006. godine, Rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Sarajevo (u daljnjem tekstu: Federalna uprava), broj 05-30-2-658/04 od 19. aprila 2005. godine, i Rješenja Službe za geodetske poslove, katastar nekretnina i kartografiju Općine Sanski Most (u daljnjem tekstu: Općinska služba), broj DN-180/04 od 14. maja 2004. godine.

2. Apelantica je Rješenjem Općinskog suda, broj O-196/03 od 11. novembra 2003. godine, proglašena jedinom nasljednicom na zaostavštini pokojnog oca Stipe Franjića, koju čine nekretnine pobliže opisane u navedenom rješenju. Povodom ovog rješenja, Općinska služba je po službenoj dužnosti pokrenula postupak upisa prava svojine u korist apelantice, ali je u postupku utvrđeno da postoje smetnje da se na osnovu Zakona o premjeru i katastru nekretnina («Službene novine SRBiH» br. 22/84, 12/87, 26/90 i «Službeni list RbiH br. 3/93, 4/94, 13/94 i 20/95) dozvoli upis prava, «jer se upis traži protiv lica koje u katastru nekretnina nije upisano kao vlasnik predmetnih nekretnina». Stoga je Općinska služba donijela Rješenje, broj DN-180/04 od 14. maja 2004. godine, kojim nije dozvolila uknjižbu prava svojine u korist apelantice.

3. Federalana uprava je Rješenjem, broj 05-30-2-658/04 od 19. aprila 2005. godine, odbila žalbu apelantice protiv prvostepenog rješenja. U obrazloženju ovog rješenja je navedeno da je prvostepeni organ pravilno primijenio odredbu člana 147. Zakona o premjeru i katastru nekretnina, koji propisuje da se mora utvrditi valjanost isprava i dozvoliti upis kad iz katastra neretnina proizlazi da nema smetnji za upis. Međutim, ostavinskim rješenjem je utvrđeno da zaostavštinu prednika apelantice čine nekretnine koje su označene prema stanju podataka katastra zemljišta, a ne prema podacima katastra nekretnina, koji je u vrijeme donošenja rješenja bio na snazi. Prema prema zaključku Federalne uprave ovo predstavlja smetnju za odobravanje upisa u smislu člana 119. Zakona o premjeru u katastru nekretnina, kojim je predviđeno da «sve isprave na osnovu kojih se stiču, prenose, ograničavaju ili prestaju prava na nakretninama moraju sadržavati valjan pravni osnov i podatke o nekretninama iz katastra nekretnina», te u smislu člana 141. istog Zakona kojim je predviđeno da su «upisi prava u katastar nekretnina dozvoljeni samo na nekretninama lica koje je u vrijeme prijema odluke nadležnog organa ili isprave o pravnom poslu ili zahtjeva upisano kao vlasnik nekretnina».

4. Apelantica je protiv drugostepenog rješenja pokrenula upravni spor, pa je Kantonalni sud osporenom Presudom, broj U-494/05 od 25. maja 2006. godine, njenu tužbu odbacio kao nedozvoljenu. U obrazloženju ove odluke, Kantonalni sud je naveo da iz Zakona o premjeru i katastru nekretnina proizlazi da kada se traži promjena u katastru na osnovu sudske odluke u kojoj zemljište nije označeno na način predviđen tim Zakonom, potrebno je da zainteresovano lice, u postupku pred nadležnim sudom, takve nedostatke otkloni. S obzirom da su zemljišne knjige uništene i da se upis vrši u katastar, te s obzirom da stanje u sudskoj odluci o nasljeđivanju nije usklađeno sa stanjem u katastru nekretnina zbog čega je potrebno izvršiti usklađivanje u sudskom postupku, Kantonalni sud je tužbu odbacio kao nedopuštenu u smislu člana 25. stav 1. tačka 5. u vezi sa članom 11. stav 1. tačka

1. Zakona o upravnim sporovima, navodeći da se u konkretnom slučaju radi o pravnoj stvari o kojoj se prema odredbama Zakona o premjeru i katastru nekretnina ne može voditi upravni spor, jer se «radi o aktima donijetim u upravnim stvarima u kojima je sudska zaštita osigurana izvan upravnog spora».

5. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na mirno uživanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustav Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U obrazloženju svojih navoda o kršenju navedenih prava, apelantica navodi da njoj nije poznato zašto nekretnine koje su bile predmetom ostavinske rasprave više nisu uknjižene na ime njenog pokojnog oca, niti kako je i zašto nastala takva promjena. Smatra da joj je odbacivanjem tužbe u upravnom sporu onemogućen pristup sudu, što je suprotno pravu na pravično suđenje, te da je time došlo i do miješanja u njeno pravo na poštivanje doma. Dalje, apelantica navodi da je Kantonalni sud propustio da direktno primijeni Evropsku konvenciju, zbog čega je diskriminarana jer joj je «uskraćeno pravo na imovinu». Apelantica navodi da je do uskraćivanja prava na uknjižbu došlo greškom nadležnog organa, te da je neopravdano takva greška stavljena njoj na teret, što također predstavlja diskriminaciju u ostvarivanju prava na imovinu.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «[...]2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. [...]4. Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

7. Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose na postupak koji je vođen povodom uknjižbe prava svojine u korist apelantice. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da postupak za upis u zemljišne knjige sam po sebi nema karakter «spora» u smislu člana 6. Evropske konvencije, koji treba postojati da bi određeni postupak uživao garancije člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-854/04 od 9. decembra 2004. godine). Naime, u postupku upisa prava u javne knjige ne rješava se bilo kakav «spor» u vezi s građanskim pravima i obavezama, već se samo utvrđuje postojanje, odnosno nepostojanje zakonskih pretpostavki da bi se mogao izvršiti upis. Ukoliko te pretpostavke nisu ispunjenje, upis nije moguć, a smetnje se moraju otloniti u posebnom postupku, kako je to Kantonalni sud i naveo u osporenoj odluci. U skladu s tim, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na ove navode ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. U vezi s ostalim navodima, tj. o navodima o kršenju prava na poštivanje doma, prava na djelotvoran pravni lijek i prava na nediskriminaciju u vezi s pravom na imovinu, Ustavni sud zapaža da se osporenim odlukama ni na koji način ne dira u navedena apelantičina prava, te da apelantica, u isto vrijeme, nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da zaista postoji povreda ustavnih prava na koja se apelantica poziva, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o diskriminaciji, povredi prava na dom i djelotvoran pravni lijek paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem navedenih prava, te da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2 i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana i ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2335/06 (Ana-Marija Tupajić) | Sudska praksa | Aktio