Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2432/06 (A. Š.)

Odluka donesena 14. 02. 2008.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Državni službenik
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2432/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 02. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. februara 2008. godine, u predmetu broj AP-2432/06, rješavajući apelaciju Azijade Šaćirbegović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Azijade Šaćirbegović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-06-001 196 od 19. jula 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku, broj Gž-752/05 od 19. maja 2006. godine, i Presude Općinskog suda u Travniku, broj Rs-94/04 od 30. septembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Azijada Šaćirbegović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Travnika, koju zastupa Džejlana Šaćirbegović-Alibašić iz Travnika, podnijela je, 16. augusta 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-752/05 od 19. maja 2006. godine i presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj Rs-94/04 od 30. septembra 2005. godine. Budući da apelacija nije ispunjavala uslove iz člana 19. stav 2. Pravila Ustavnog suda, od apelantice je zatraženo, 17. augusta 2006. godine, da apelaciju dopuni. Apelantica je dopunila apelaciju 23. augusta 2006. godine. Apelantica je naknadno, 30. jula 2007. godine, dostavila i osporila i Presudu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev-06-001 196 od 19. jula 2007. godine, kojom je odlučeno o reviziji protiv ranije osporene drugostepene presude.

2. Presudom Općinskog suda, broj Rs-94/04 od 30. septembra 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-752/05 od 19. maja 2006. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da sud obaveže Vladu Srednjobosanskog kantona – Ministarstvo za pravosuđe i upravu (u daljnjem tekstu: tuženi) da joj isplati iznos od 23.896,73 KM na ime razlike plaće zbog povećanog obima poslova i otežanih uslova rada za period od 1. januara 2000. godine do 31. decembra 2002. godine, sa zateznim kamatama i troškovima postupka.

3. Općinski sud je, detaljno navodeći sadržaj svih provedenih dokaza, zaključio da je tužbeni zahtjev apelantice neosnovan zato što apelantica «nije navela pravni osnov tužbenog zahtjeva, odnosno pozitivni zakonski propis, a sudu je poznato da i ne postoji niti jedan pozitivni zakonski propis koji bi obavezao tuženog da [apelantici] isplati ili da isplaćuje naknadu na ime uvećane plaće zbog otežanih uslova rada i povećanog obima poslova». Općinski sud se pozvao na odredbu člana 2. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), prema kojoj sud odlučuje u granicama postavljenog zahtjeva, kao i na druge odredbe ZPP koje propisuju da obavezu stranaka da iznesu sve činjenice i dokaze na kojima zasnivaju svoje zahtjeve. Općinski sud je obrazložio da apelantica nije dokazala činjenice koje predstavljaju stvarni osnov tužbe, zbog čega je sud zaključio, primjenom pravila o teretu dokazivanja, da te činjenice nisu dokazane.

4. Kantonalni sud je, u obrazloženju odluke kojom je odbio žalbu apelantice protiv prvostepene presude, naveo da iz činjeničnih navoda tužbe i konačno postavljenog tužbenog zahtjeva proizlazi da apelantica obavlja posao Kantonalnog pravobranioca, kao i da je od tuženog tražila povećanje svoje plaće za 50% za navedeni period u ukupnom iznosu od 23.896,73 KM. Apelantica je ovaj zahtjev temeljila na navodima o povećanom obimu poslova zbog toga što u Kantonalnom pravobranilaštvu «nije bila popunjena sistematizacija radnih mjesta». Kantonalni sud je naveo da je u prvostepenom postupku utvrđeno da je apelantica izabrana za Kantonalnog pravobranioca 1. januara 2000. godine, a tu je funkciju obavljala i u vrijeme donošenja osporene odluke. Također, utvrđeno je da je u periodu do 1. augusta 2001. godine funkciju obavljala bez zamjenika, kao i u periodu od 20. marta 2002. godine do 16. februara 2004. godine.

5. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje, Kantonalni sud je zaključio da je neosnovan žalbeni navod apelantice da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti Zakon o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 12/02, 19/02, 8/03, 35/03, 4/04, 17/04, 26/04 i 37/04), zato što se ovim zakonom uređuje pravni status državnih službenika u institucijama Bosne i Hercegovine, a neprimjenjuje se na one koji rade u institucijama kantona. Međutim, Kantonalni sud je ukazao da se u konkretnom slučaju primjenjuje Zakon o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 29/03, 23/04, 39/04 i 54/04), koji je na snagu stupio 1. jula 2003. godine. S obzirom da se potraživanje apelantice odnosi na period od 1. januara 2000. godine do 31. decembra 2002. godine, Kantonalni sud je zaključio da se navedeni zakon ne može primijeniti retroaktivno, pa se po tom osnovu ne može udovoljiti apelantičinom zahtjevu.

6. Dalje, Kantonalni sud je utvrdio da je u utuženom periodu na snazi bio Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH («Službene novine FBiH» broj 13/98, u daljnjem tekstu federalni zakon), kao i Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika u organima uprave Srednjobosanskog kantona («Službene novine SBK» broj 7/00, u daljnjem tekstu: kantonalni zakon). Međutim, Kantonalni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba člana 25. kantonalnog zakona kojom je propisano da se službeniku koji postiže natprosječne radne razultate, odnosno natprosječan uspjeh u radu, može isplatiti nagrada najviše u iznosu do 30% njegove mjesečne plaće, s tim što vlada propisuje uslove i način dodjele nagrada službenicima. Naime, tumačeći ovu odredbu, Kantonalni sud je zaključioda se ne radi o imperativnoj pravnoj normi, već o diskrecionom pravu.

7. Kantonalni sud je, dalje, ukazao da odredba člana 7. federalnog zakona upućuje na primjenu Zakona o radu i na kolektivne ugovore. U vezi s tim, Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani žalbeni navodi apelantice da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti član 71. Zakona o radu («Službene novine FBiH» br. 43/99, 32/00 i 29/03). Naime, Kantonalni sud je obrazložio da se navedena odredba odnosi na pravo na povećanu plaću za otežane uslove rada, prekovremeni rad i noćni rad, te rad nedeljom i praznikom ili neki drugi dan za koji je zakonom određeno da se ne radi, a ne na konkretan slučaj – povećan obim posla. Također, Kantonalni sud je obrazložio da se ni Općim kolektivnim ugovorom za teritoriju Federacije BiH («Službene novine FBiH» broj 19/00), kao ni granskim Kolektivnim ugovorom za službenike organa uprave iz sudske vlasti u Federaciji BiH («Službene novine FBiH» broj 23/00) ne reguliše konkretna situacija. Iz svega navedenog, Kantonalni sud je zaključio da je naknada zbog povećanog obima posla u periodu od 1. januara 2000. do 31. decembra 2002. godine, koju apelantica traži zato što nije imala zamjenika, «samo mogućnost o kojoj je na zahtjev [apelantice] mogao odlučiti resorni ministar, a ne obaveza utemeljena na zakonskom propisu».

8. Vrhovni sud je Presudom, broj 070-0-Rev-06-001196 od 19. juna 2007. godine, odbio reviziju apelantice. U obrazloženju ove odluke, Vrhovni sud je naveo da nije mogao razmatrati revizioni prigovor o nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju, zato što se iz tih razloga revizija ne može izjaviti. Dalje, Vrhovni sud je zaključio da su paušalni i navodi apelantice o tome da je prekršen ZPP, budući da apelantica nije konkretno navela u čemu vidi takvo kršenje. Vrhovni sud je zaključio i da su neosnovani revizioni navodi da se drugostepeni sud «nije osvrnuo na žalbene navode». Naime, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud pažljivo i detaljno ispitao sve relevantne propise na koje se apelantica pozvala, nakon čega je zaključio da se apelantičinom tužbenom zahtjevu ne može udovoljiti primjenom bilo kojeg od tih propisa. O ovome je, kako navodi Vrhovni sud, drugostepeni sud dao razloge, koje je i Vrhovni sud u cijelosti prihvatio. Također, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud pravilno utvrdio daje o isplati razlike plaće zbog povećanog obima posla mogao odlučiti resorni ministar, ali da to nije obaveza utemeljena na zakonskom propisu.

9. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu) Evropska konvencija, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije, te da je diskriminirana u vezi s pravom na pravično suđenje, suprotno članu 14. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom pravu te pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U tom pravcu navodi da je «drugostepeni sud uvidio da prvostepeni sud nije u svojoj presudi primijenio materijalno pravo [...] nego se vezao za navode tuženog», kao i da je «nelogično da drugostepeni sud nije obratio pažnju na nalaz vještaka», jer nije odgovorio na pitanje kako je vještak dao nalaz ako apelantičin zahtjev nije, kako drugostepeni sud navodi, utemeljen na bilo kojem zakonskom ili podzakonskom propisu. Apelantica navodi da je neprihvatljiv stav prvostepenog suda da «ne postoji niti jedan pozitivni zakonski propis koji bi obavezao tuženog da [apelantici] isplati ili isplaćuje naknadu na ime uvećane plaće zbog otežanih uslova rada i povećanog obima posla», koji je u suštini potvrdio i drugostepeni sud. Ovo naročito zato što apelantica navodi da se ona pozvala na odgovarajuće propise koje je navela kao pravni osnov svog potraživanja.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: »Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

Pravo na pravično suđenje

11. Ustavni sud u prvom redu ističe da se u konkretnom slučaju radi o apelaciji protiv odluka redovnih sudova kojima su učinjene navodne povrede prava na pravično suđenje u postupku odlučivanja o zahtjevu za isplatu razlike plaće apelantice koja obavlja funkciju Kantonalnog pravobranioca. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Vilho Eskelinen i dr. protiv Finske (presuda od 19. aprila 2007. godine, broj aplikacije 63235/00, st. 42. do 62), preispitao svoju raniju praksu, te zaključio da je za isključivanje državnih službenika iz zaštite predviđene članom 6. stav 1. Evropske konvencije neophodno kumulativno ispunjenje dva uslova. «Prvo, država, u domaćem pravu, mora izričito isključiti pristup sudu za određenu poziciju ili kategoriju osoblja. Drugo, isključivanje mora biti opravdano i zasnovano na objektivnim razlozima interesa države» te da «ništa ne opravdava isključivanje običnih radnih sporova iz garancija na osnovu člana 6.– onih koji se odnose na platu, nadoknadu drugih prava tog tipa – na osnovu posebne prirode odnosa između određenih državnih službenika i države. U stvari, postoji prezumcija da se član 6. primjenjuje.» (idem.). Ovakvu praksu je u cijelosti prihvatio i Ustavni sud (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2231/06 od 23. i 24. novembra 2007. godine, st. 10-13).

12. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je utvrdio da u konkretnom slučaju niti jednim propisom Bosne i Hercegovine nije izričito propisano da apelantica kao državni službenik ne može voditi sudski postupak u vezi s konkretnom pravnom stvari, o čemu svjedoče i osporene presude redovnih sudova. Stoga, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju.

13. Dalje, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. Ustavni sud zapaža da apelantica, u suštini, ove navode zasniva na tvrdnji o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i nepravilnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Također, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Osim toga, apelaciona nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ne daje Ustavnom sudu nadležnost ili mogućnost da kao sud «četvrte instance» ponovo razmotri iste žalbene navode koji su u cijelosti razmotreni na ranijim instancama. Naprotiv, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).

15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud prije svega zapaža da se prvostepeni sud nije detaljno i na zadovoljavajući način bavio ispitivanjem relevantnih propisa, već da je samo naveo da je «sudu poznato» da ne postoje pozitivni propisi po kojima bi apelantičin zahtjev bio osnovan. Kolikogod ovakvo obrazloženje bilo nezadovoljavajuće s aspekta prava na pravično suđenje i zahtjeva člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da se pravičnost postupka ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline, pa eventualne greške koje su počinjene u jednoj fazi, mogu biti ispravljene u drugoj fazi postupka (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146., stav 68. i odluku Ustavnog suda, broj U-63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03). U vezi s navedenim, Ustavni sud ističe da je Kantonalni sud, razmatrajući žalbene navode apelantice detaljno analizirao i obrazložio sve relevantne propise na koje se apelantica pozvala, čime je otklonio propust prvostepenog suda da to učini.

16. Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi iz apelacije da Kantonalni sud nije razmotrio žalbene prigovore. Naprotiv, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud za svoj zaključak da apelantičin tužbeni zahtjev nema utemeljenje u bilo kojem analiziranom propisu detaljno i jasno obrazložen. Iz osporene drugostepene presude jasno je vidljivo da je sud nesumnjivo utvrdio da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti Zakon o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine, zato što se on odnosi samo na državne službenike u institucijama Bosne i Hercegovine, a da Zakon o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine nije moguće primijeniti jer je stupio na snagu nakon perioda za koji je apelantica tražila isplatu razlike plaće. Također, Kantonalni sud je nesumnjivo utvrdio i jasno obrazložio da niti jedan drugi analizirani propis, koji se primjenjivao u spornom periodu, ne propisuje obavezu povećanja plaće državnom službeniku, već propisuje takvu mogućnost pod određenim uslovima. Ovakav stav Kantonalnog suda u cijelosti je potvrdio i Vrhovni sud, prihvatajući u cijelosti obrazloženje iz drugostepene odluke kao pravilno. Dakle, Kantonalni i Vrhovni sud su nesumnjivo utvrdili da apelanticin tužbeni zahtjev nema utemeljenje u relevantnim propisima, o čemu su dali jasne, detaljne i dovoljne razloge.

17. U vezi s navodima apelantice da je neprihvatljiv ovakav zaključak sudova zato što je vještak dao svoj nalaz, te da to ne bi bilo moguće kad zahtjev ne bi bio na zakonu osnovan, Ustavni sud ukazuje da član 6. Evropske konvencije ne garantuje određen sadržaj građanskih prava i obaveza u domaćem zakonu, već daje samo proceduralne garancije (vidi Evropski sud za ljudska prava, James i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A broj 98), niti kreira nova prava koja nemaju osnova u domaćem zakonu (vidi Evropski sud, Fayed protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. septembra 1994. godine, serija A broj 294-B, i mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj AP 914/04 od 12 aprila 2005. godine, stav 12.). Dakle, činjenica da je vještak dao nalaz i mišljenje o eventualnoj razlici plaće, dakle o visini tužbenog zahtjeva, ne znači da je zahtjev apelantice utemeljen na zakonu, odnosno da je na taj način stekla pravo koje zakonom nije izričito propisano kao obaveza, što su sudovi, kako je već navedeno, ispitali i obrazložili.

18. Ustavni sud ukazuje da nezadovoljstvo apelantice osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi s pravom na pravično suđenje, a apelantica ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Također, apelantica u svojoj apelaciji samo ponavlja navode koje je već isticala u žalbi protiv prvostepene presude i u reviziji protiv drugstepene presude, a koje su razmotrili i odbili Kantonalni i Vrhovni sud, o čemu su dali, kako je Ustavni sud utvrdio, jasne i detaljne razloge. U konkretnom slučaju Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantice, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav

1. Evropske konvencije.

19. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u vezi s navodima o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovana, jer predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

20. Apelantica se poziva i na zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. Međutim, apelantica ove navode nije obrazložila, niti je u tom pravcu dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Ustavni sud smatra da su navodi apelanatice o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su njeni navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

21. U vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je apelantica, u odnosu na konkretnu pravnu stvar, imala na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje je i koristila. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukama u korist apelanatice, ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja po članu 13. Evropske konvencije. Stoga Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» u vezi s kršenjem navedenog prava, zbog čega je i u odnosu na ove navode apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.

22. U vezi s navodima apelanatice o povredi prava o zabrani zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da osim paušalnih navoda o kršenju prava iz navedenog člana, apelantia nije ponudili bilo kakve dokaze koji bi potvrdili ove navode. Ustavni sud je, zbog toga, odlučio da i ovaj dio apelacija odbaci kao očigledno (prima facie) neosnovan.

23. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

24. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović