Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2670/06 (I. J. i dr.)
Odluka donesena 14. 02. 2008.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 17. EK – zabrana zloupotrebe prava
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Propisano zakonom
- Troškovi postupka
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2670/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 02. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. februara 2008. godine, u predmetu broj AP-2670/06, rješavajući apelaciju Ilijaza Jagurdžije i dr. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Ilijaza Jagurdžije, Hamdije Burnića, Sulejmana Šarčevića, Suada Kamića, Karanfila Kalendera, Razima Burnića, Fikreta Hodžića i Rifeta Kaltaka podnesene protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću, br. 001-0-Gž-
06-001066 od 22. augusta 2006. godine; 001-0-Gž-06-001069 od 22. augusta 2006. godine; 001-0-Gž-06-001067 od 22. augusta 2006. godine; 001-0-Gž-06-001064 od 22. augusta 2006. godine; 001-0-Gž-
06-001091 od 23. augusta 2006. godine; 001-0-Gž-06-001065 od 7. septembra 2006. godine i 001-0-Gž-06-001 070 od 22. septembra 2006. godine; 001-0-Gž-06-001062 od 7. septembra 2006. godine i 001-0-Gž-
06-001 068 od 22. septembra 2006. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Ilijaz Jagurdžija i dr. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Nijaz Hadžić, advokat iz Sanskog Mosta, podnijeli su, 19. septembra i 1. novembra 2006. godine, apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), br. 001-0-Gž-06-001066 od 22. augusta 2006. godine; 001-0-Gž-
06-001069 od 22. augusta 2006. godine; 001-0-Gž-06-001067 od 22. augusta 2006. godine; 001-0- Gž-06-001064 od 22. augusta 2006. godine; 001-0-Gž-06-001091 od 23. augusta 2006. godine; 001-
0-Gž-06-001065 od 7. septembra 2006. godine; 001.0.Gž-06-001 070 od 22. septembra 2006. godine; 001-0-Gž-06-001062 od 7. septembra 2006. godine i 001-0-Gž-06-001 068 od 22. septembra 2006. godine.
2. S obzirom da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2670/06. Spojene su sljedeće apelacije: AP-2670/06, AP-2671/06, AP-2672/06, AP-
2673/06, AP-2674/06, AP-2957/06, AP-2959/06, AP-2960/06 i AP-2961/06.
3. U izvršnom postupku apelanata, kao tražilaca izvršenja, protiv RMU „Kamengrad“, kao izvršenika (u daljnjem tekstu: izvršenik), radi naplate novčanog potraživanja, Općinski sud u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je, 29. augusta 2005. godine, donio rješenja, br. I-
90/05; I-102/05; I-95/05; I-47/05; I-76/05; I-48/05; I-125/05; I-45/05 i I-100/05, kojima je odbio kao neosnovan prigovor izvršenika i odredio da se postupak izvršenja nastavlja popisom i prodajom nekretnina izvršenika. Postupajući po prijedlogu apelanata za dopunu navedenih rješenja u vezi s naknadom troškova sastava odgovora na prigovor izvršenika, Općinski sud je 25. maja 2006. godine donio rješenja, br. I-90/05; I-102/05; I-95/05; I-47/05; I-76/05; I-48/05; I-125/05; I-45/05 i I-100/05, kojima je pomenute zahtjeve odbio kao neosnovane. Općinski sud je, u smislu člana 387. stav 1. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03 i 73/05), ocijenio da navedeni troškovi nisu bili potrebni radi zaštite prava i interesa apelanata.
4. Apelanti su protiv navedenih rješenja podnijeli žalbe Kantonalnom sudu, tražeći da sud obaveže izvršenika da im nadoknadi troškove sastava odgovora na prigovor, kao i troškove sastava žalbe. Kantonalni sud je rješenjima navedenim u dispozitivu ove odluke odbio kao neosnovane žalbe apelanata i potvrdio prvostepena rješenja. Nadalje, Kantonalni sud je pomenutim rješenjima odbio zahtjeve apelanata za naknadu troškova na ime sastava žalbe, odnosno, u predmetima br. AP-2957/06, AP-2959/06, AP-2960/06 i AP-2961/06, nije odlučio o tim zahtjevima apelanata.
5. U obrazloženju pobijanih rješenja Kantonalni sud je naveo da odgovor na prigovor nije parnična radnja koja je bila potrebna za zaštitu prava i interesa apelanata, te je potvrdio stav Općinskog suda da su zahtjevi apelanata za naknadu troškova sastava odgovora na prigovor neosnovani.
6. Apelanti se žale da im je pobijanim rješenjima Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Apelanti posebno ističu da je, imajući u vidu pravo stranke da se izjasni na navode protivne strane, u konkretnom slučaju odgovor na prigovor opravdana radnja, te da su, stoga, opravdani i troškovi koji su nastali sastavom odgovora na prigovor. Apelanti su, također, naveli da je «njihov rizik u sastavljanju odgovora bio isti kao i rizik izvršenika u sastavljanju prigovora» i da im stoga pripada pravo na naknadu troškova. U suštini, apelanti smatraju da redovni sudovi nisu pravilno odlučili kada su odbili njihove zahtjeve.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini».
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, odluka o dopustivosti od 31. maja 2005. godine, neobjavljena; i Ustavni sud, neobjavljena Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, neobjavljena), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
Pravo na pravično suđenje
9. U ocjeni dopustivosti konkretnih predmeta Ustavni sud, prije svega, treba riješiti pitanje primjenjivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno, treba odgovoriti na pitanje da li se apelacije, s obzirom da se odnose na naknadu troškova postupka u izvršnom postupku, tiču utvrđivanja «građanskih prava i obaveza» apelanata. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na svoju praksu i praksu Evropskog suda prema kojoj se garancije člana 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuju i na postupak koji se tiče određivanja iznosa troškova postupka, koji se mora sagledavati kao nastavak parnice o glavnom pitanju i, u skladu s tim, kao dio «utvrđivanja građanskih prava i obaveza» (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Robins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 23. septembra 1997. godine, Izvještaji 1997-V, stav 25. f). Nadalje, prema praksi Ustavnog suda i Evropskog suda izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora biti posmatrano kao integralni dio «suđenja» u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. maja 1974. godine, Serija A, broj 18, st. 34-36). Imajući u vidu iznesene principe, Ustavni sud zaključuje da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na konkretne predmete.
10. S obzirom da apelanti smatraju da nisu imali pravično suđenje zbog toga što im je Kantonalni sud pogrešnom primjenom prava odbio priznati troškove postupka, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, neobjavljena), te da Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,odluka u dopustivosti od 10. maja 2005. godine, neobjavljena).Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, redovni sudovi su odbili zahtjeve apelanata primjenjujući svoje diskreciono ovlaštenje iz člana 371. stav 1. Zakona o parničnom postupku, u kojem je propisano da «pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci sud će uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice [...]». Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata u cijelosti odnose na sudsko tumačenje odredaba Zakona o parničnom postupku. Međutim, Ustavni sud, u skladu sa principima navedenim u prethodnom stavu, neće supstituirati redovne sudove u tumačenju relevantnih propisa. Također, Ustavni sud zapaža da apelanti ne ukazuju na proizvoljnost u odlučenju redovnih sudova, nego su u suštini nezadovoljni odlučenjem i smatraju da su redovni sudovi trebali udovoljiti njihovim zahtjevima. Međutim, nezadovoljstvo apelanata osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije (op.cit, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske). Također, apelanti ne ukazuju na bilo kakve procesne greške koje bi eventualno rezultirale kršenjem prava na pravično suđenje, niti Ustavni sud smatra da su takve greške očigledne.
12. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da ne postoje elementi koji bi u konkretnom slučaju ukazali da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata ili da ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga je Ustavni sud zaključio da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani, jer apelanti nemaju «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Navodi o kršenju prava na imovinu
13. Apelanti, također, smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju prava na imovinu, u suštini, odnose na pogrešnu primjenu materijalno-pravnih propisa, a te navode je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, te kako uz apelacije nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, da su navodi o kršenju ovog prava mogući i vjerovatni, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
Pravo na nediskriminaciju
14. Nadalje, apelanti navode povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije. Ustavni sud, također, podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, Serija A, broj 31, st. 32. i 33). Stoga je potrebno ustanoviti da li se prema apelantima postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama.
15. U konkretnim slučajevima, međutim, apelanti u pogledu prava na nediskriminaciju nisu dostavili bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna. Stoga, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su njihovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Zabrana zloupotrebe prava
16. U vezi navoda apelanata o povredi prava o zabrani zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da osim paušalnih navoda o kršenju prava iz navedenog člana, apelanti nisu ponudili nikakve dokaze koji bi potvrdili njihove navode. Ustavni sud je, zbog toga, odlučio da i ovaj dio apelacija odbaci kao očigledno (prima facie) neosnovan.
17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović